Imam 5,7300 udjela u fondu hrvatskih branitelja. Kako je dividenda po udjelu nešto manje od 30 kuna, sve u svemu nije teško izračunati koliko mi divedendi sljeduje, nešto manje od 150 kn.
I tako neki dan u svom omiljenom novozagrebačkom bircu, nas nekoliko iz slavne "ronilačke" 102. brigade, došlo je na epohalnu ideju. Ništa dečki, ajmo mi za tu dividendu kupit mesine, pa na livadi iza zgrade napraviti roštiljadu. Mi damo lovu za meso, a tko nam se hoće pridružiti, nek donese cugu.
I tako, da ne duljimo, skupilo se za nekih 9 kila mesa. Usprkos nepovoljnim vremenskim uvjetima (čitaj vjetar), stara ratnička ekipa krenula je u vječiti boj čovjeka i roštilja. Ako mislite da je bilo lako, varate se. Ali ratnički duh je prevladao i do kraja večeri, uz pomoć slučajnih i namjernih prolaznika, satrala se sva mesina. Naravno, još se malo zaružilo poslije u navedenom lokalnom bircu, za što smo već morali malo potrošiti dodatne resurse. Zadnje što pamtim da su svirali Kosovki božuri YU Grupe, nije da vidim u tome neku simboliku, ali bilo je zabavno.
I tako je zajedničko ratno iskustvo trojice ljudi stalo u solidni AMC lonac, bogami ispunjen do vrha komadima mesa. To je nama naša borba dala, primjetio je netko, pa smo shodno tome i nazdravili.
Zapravo, nemojte me krivo shvatiti, ali mene zapravo boli neka stvar za svu tu priču oko braniteljskog fonda, imam namah isti odnos prema tome kao i prema cijelom ratu. Nekoliko sam puta na ovom blogu spominjao tu 91-u i kako je sve to onda izgledao, pa se ne bih ponavljao- no mogu opet naglasiti jedno, većina nas sigurno tada nije razmišljala o tome kakve ćemo naknadno koristi imati od rata(kao što su neki znali i godinama prije njega, ali to je već druga priča) i nismo išli ratovati jer smo dobili neki nagli napad patriotizma, jednostavno smo osjećali da je to pitanje opstanka. Možda su nas navukli na tanak led, možda i nisu, ali u tom trenutku to je bio logičan potez. Netko te napada, ti se braniš, elementary dear Watson.
Preskočit ćemo malo osobnu povijest, godine lutanja i traženja sebe, svi mi lutamo i tražimo se sa ratovima ili bez njih iza nas. U međuvremenu antipatična i halapljiva vladajuća struktura je isprostituirala čitavu tu stvar oko rata, uglavnom degradirajući većinu njih koji su u njemu sudjelovali na uštrb debeloguzih i debelovratih generala koji su se u međuvremenu pozicionarali u rasponu od lokalnih kabadahija, međunarodnih gangstera, tajkuna, a kao što se vidjelo neki od njih postali su i masovni ubojice. Naravno graknuti protiv njih jedno vrijeme za dežurne patriote koje su rat proveli u salonskim raspravama o hrvatstvu, bila je uvreda za domovinski rat, tu tako kretensku sintagmu, koju je uostalom izmislio Staljin. Naravno uvreda za rat nije bilo razjebavanje privrede i nemilosrdna popaljotka svega što se da iskoristiti, te transferiranje državnog kapitala u strane banke i poklanjanje infrastrukture nazovi tajkunima koji do jučer nisu razlikovali kapitalizam od poriluka. Rojsova već dobro poznata uzrečica, postala je općeprihvatljivo načelo, a korporacijski kapital ionako je davno ukebao zadnju iluziju slobode.
Koja se, ionako, ne može mazati na kruh.
Tako je to, država se nije potrudila da on razvojačenih branitelja napravi obrazovan kadar koji bi bio kadar aktivno participirati u razvoju društva nego je jedan manji parazitski dio obdarila povlasticama, od dobrog djela poslovno sposobnih dečkiju napravila penzionere, a dio pretvorila u socijalne slučajeve. Ipak većina nas ipak radi ono što bi radila i inače, rat je uspomena koju mogu prepričati u nekom dokumentarnom filmu za lijeno poslijepodne ili eventualno pričica za unuke, koji će jedini htjeti slušati dosadnog čičicu. Naravno da ima onih koji očekuju da će na nekoliko dana ili mjeseci fronte, živjeti lagodno cijeli život, ali to je već stvar ljudskog karaktera, netko jednostavno koristi svaku priliku. Iako su mnogi stradali, još je već broj njih koji su izabrali ulogu paćenika, jer im se naprosto ne da maknuti iz jebene 91. u glavi i očekuju da im mama država i dalje mijenja dudu i pelene.
A tako vam to u kapitalisitičkom svijetu, djeca draga, ne ide.
I nekoliko godina kasnije, nakon što mi na spominjanje hrvatske države dođe samo da se počešem po leđima i slegnem ramenima, eto i opće iluzije da svi sudjelumo u fascinantnom svijetu tržišta kapitala te baratamo nekakvim udjelima u fondu. Danima se o tome priča, laprda, naravno s dominirajućom figurom nezaobilazne Jadranke koja kumi da se ne rasprodaju udjeli i razjebe fond. Ma neću Jadrankica, neću, ne zato jer mi je naročito stalo do fonda, fućka mi se ako sutra propadne, nego mi momentalno ne treba i ne želim se s tim zajebavati. Naravno da je otužna slika onih ljudi kojima zabijaju mikrofon u nos jer će ih prodati, zbog toga što im treba tih nekoliko hiljada kuna da se spase od momentalne nevolje, ali iako to okrutno zvuči, još je otužnije od takve države tražiti ruku spasa, jer ja sam davno navikao da ako se sam kako-tako ne snađeš, od ovih nema vajda: Uostalom, oni su samo servisni tim interesa puno većih globalnih igrača, pred kojim revno skidaju gaće. Kad smo već na vojničko-ratničkom terenu, recimo da imaju funkciju desetara, njih jebu odozgora, a jedino kome mogu zagorčati život su obični vojnici, dakle iscijeđeni i poniženi puk.
I zato me nitko ne može više dobiti s nekakvom ušljivom domoljubnom retorikom, odavno. Ona žrtva koju smatram da trebalo podnijeti, napravljena je 91. i svatko onaj ko je sudjelovao u tim događajima može tek napraviti inventuru s vlastitom savješću. Koja se ne može tako lako izmjeriti udjelima u fondu i podmiriti dijeljenjem dividendi.
U međuvremenu jednom godišnje kapnut će tih stotinjak kuna od udjela. S druge strane nije to ni tako loše, mogli bi se branitelji dogovoriti pa jedan dan po isplati dividendi svake godine napraviti opći svojevrsni happening na livadama diljem lijepe naše -veliki domovinski roštilj. Jebote, koliko nas ima, začas bi ušli u Guinnessovu knjigu rekorda.
Samo što bi se tu učas stvorile neke buduće majke budućih krvoloka(Krleža), i počele trućati o zajedništvu, jedinstvu i hvatati se za domovinsku retoriku kao Goebbels za pištolj.
Dok se ne pojave, mi ćemo guštati u svojim kvartovskim roštiljima. Kad ih vidim na vidiku, uteći ću glavom bez obzira, prodati udjele i za to kupiti pravi kameni roštilj, kojeg ću postaviti na mirnom mjestu gdje nema nikoga, kako bih na miru pio gemište i ispekao krmiće, jedinu uspomenu na domovinski rat.
Post je objavljen 21.04.2008. u 10:14 sati.