Pregled posta

Laku noć i stabilnost, želi vam Woytek Jaruzelski

Još nam samo fali Lech Walesa
Đorđe Balašević, 1987


Bila je 1987, baš kao u Balaševićevoj pjesmi, a cesta na Poljsko -Slovačkoj granici bila je pusta poput one kojom smo 20 godina kasnije na Islandu tražili ulaz u središte zemlje. Nakon prelaska granice bus je stao, a mi izašli na cestu, sindikalno turistička ekpedicija preko Kvarner Expressa u kojem je radio frendov stari. Putovalo se u Zakopane navodno na skijanje, ali nisam siguran da je netko uopće ponio skije. Sasvim sigurno nisu ih ponijeli ni Marko i Gani, dvojica šljakera iz Željezare Sisak, s kojima smo se nas dvojica 17-godišnjaka odmah skompali, te se s njima glupirali na pustoj cesti, jer nam je bilo baš zgodno urlati Hej, dečki pazite da vas ne zgazi konvoj kamiona, a sve je izgledalo kao da smo na prerijskoj kaldrmi, a ne magistralnom smjeru. Poslije je možda prošao neki trabant, a mi smo mu se smijali, kao što smo se smijali cijelo vrijeme posjeta Poljskoj, smijali se čistačici koja je upadala u sobe i usisavala dok mi još spavamo, smijali se oronulom hotelu, pustim policama u dućanima, disku u hotelu u kojem se skupljala poljska mladež u sivim džemperima i čekala da počne Blackov hit Its a wonderful life, highligt svake večeri. Možda i nije bilo smiješno(jest, jebi ga, nama svakako), jer se ne valja smijati tuđoj nevolji, ali dugo mi je trebalo da shvatim koliko je bila pomalo ružna ta naša jugoslavenska bahatost bez pokrića. Onakvi razmaženi, smijali smo se i hoteskoj hrani koja je bila naprosto grozna, ali smo na kiosku kupovali nekakve zapiekanke ili slično za par zlota, kojih su nam bili puni džepovi.

Čim smo stigli Marko i Gani izvadili su luk i špek, onako pravo šljakerski i počeli nam prepričavati dogodovštine i muljanja koja su imali u planu i koje inače rade na njihovim očigledno češćim izletima u Poljsku. Bili su to neki čudni socijalistički dilovi, priče tipa: Ja i generalni tvornice kotlova u Krakowu, on meni šlosmašinu ja njemu...(tak nekak, nisam baš shvatio o kakvoj se muljaveli radi, čudne su bile muljavele te 1987, poput mjenica bez pokrića Fiće Abdića). I, naravno, obadvojica su tamo imali neke žene, ljubavnice, plavokose Agneze ili Agate (koje vjerovatno imaju jedno dijete kao grijeh mladosti, kako je lijepo jednom rekao DMJ- Baltik i natalitet nekako ne idu zajedno), loše šminke i u jeftinim crvenim kostima, ali koje su ipak dotjerane za svoje ljubavnike. Njih su dovodili u svoje hotelske sobe, noseći ima valjda kao da su američki vojnici u Siciliji i Rimu 1945. najlon čarape, čokolade, parfeme i ponešto snova, koji su se uglavnom pretvorili u brzu ševu u toj sobi, prije nego što bi se rasplinuli. Mi smo imali 17, totalne neiskusnjare, pa nismo imali svoje Agneze i Agate da čekaju svoje vitezove iz titove Jugoslavije, nismo ništa ševili, što je nepovratna šteta, jer danas bi tako nešto koštalo barem 100 eura, a Baltik je ionako predaleko da se putuje samo radi toga, uostalom sad imaju i svoje megamarkete u kojime ima milion vrsta najlonki i čoksi, pa erotski snovi idu uz natpis cash only.

A tamo na hotelskom razjebanom crno-bijelom televizoru neke ruske marke, dopirao je glas Woyteka Jaruzelskog, koji je stajao iza drvene govornice u nekoj socijalitičkoj hladnoj hali, u onim svojim specifičnim cviksama kakve danas još tu i tamo nose kumice na placu, u zelenoj uniformi i govorio narodu kako je sve pod kontrolom i da je stanje stabilno i vjerovatno da dobro žive, samo to još ne znaju. Naravno siroti Woytek tješio je valjda sebe, socijalizam je zapravo bio u debelom knock-outu već koju godinu prije kada je jesen u Gdanjsku rekla ne, a slučajni heroj i brkati strojobravar pokrenuo nešto puno složenije od onoga što je on mogao i zamisliti, zauzevši značajnije mjesto u povijesti nego što je možda zaslužio. U svakom slučaju iza obraćanja Jaruzelskog, nije bilo nikakvog filma, nego je program završavao u 22. (A to mene podsjetilo na legendarni vic iz 90-tih: Kako završava albanski tv program-laku noć, gospodine Hoxha).

Nas nije bilo briga, mi nismo par godina ranije imali tenkove koje su poslali na nas, činilo se da će samoupravljanje i postitovska iluzija idile vječno trajati, a ja sam se tada(čujete li glazbu iz Grlom u jagode) u Zakopanima prvi put popeo na skijašku skakonicu. Pjotr Fijas tada je još skakao, ritualno pljuvanje pred survavanje u provaliju, osjećaj koji će mi valjda netko podariti umjesto svijetla na kraju tunela, u trenutku kad budem umirao.

I još je bio posjet restoranu s striptizom u kojem je umjetnica pokazala pola bradavice, a ja zaključio da mi je to dosadno, pa iz čiste znatiželje s obzirom da tad još nisam pio (kako to nevjerovarno zvuči) probao neko bugarsko vino. Where have you been all my life, možda nisam trebao, tad još to nisam shvatio, ali našao sam svoj omiljeni hobi. Vino je bilo slatko, a sindikalna ekipa u restoranu pred brkatim konobarima koji su nas do malo prije ubijeđivali da je restoran pun i da mesa nema, (sve dok netko na ulazu nije izvadio pozamašan šušanj zlota, naravno da je restoran bio prazan i da se meso odjednom stvorilo, valjda su nabrzinu zaklali neku kravu u kuhinji) ušla je poslije večere u laganu alkoholnu izmaglicu, zadnji put se smijući svijetu Jaruzelskog i Blackovom Wonderful lifeu kasnije u disku. Znam samo da sam na kraju večeri bio pijan, i da je prvo pijanstvo bolje od prvog seksa, valjda zato jer ga se jedva sjećaš.

Što još reći u Poljskoj 1987, osim da smo na izlazu iz zemlje morali potrošiti sve zlote koji smo imali pa smo kupovali besmislelne suvenire u vidu olovaka u obliku skija i termometra u obliku planinarskih krampova. Još uvijek ih imam na nekom zidu. Pozdravili smo se Markom i Ganijem i, naravno, više ih nismo vidjeli nikada u životu.

Marko i Gani sigurno više ne idu na seksualne izlete, ne sklapaju sumnjive švercerske poslove i nemaju svoje Agneze i Agate. Vrlo vjerovatno nemaju ni posao, sasvim izvjesno ne u željezariji. Uostalom Agneze i Agate su ostarile, prošlo je 20 godina i snovi su se potrošili, uostalom sad se valjda praše njihove kćeri, te iz prvog kratkog braka, možda s lokalnim momcima, ali možda i s nekim novim direktorima koji ne šveraju, završili su menagment, znaju engleski, kompjuterski su pismeni i ne slušaju Blacka. A i one ne nose crvene kompletiće, nego pirsove i pokazuju pupak.
Simpatični šljakeri iz željezarije postali su outsideri, kapitalistička Poljska iz Unije više nije njihov svijet, ne onaj u kojem su se znali glasno smijati uz špek, luk i ljubavnice sa lošom šminkom.

U međuvremenu i mi želimo u EU, koja nas tjera da i mi ukinemo svoje škverove, kao što su Poljaci morali ukebali onaj svoj legendarni u Danzigu. Baltik je možda jednako tmuran, ali sad je postao nekako tih. I vrijeme mu je, on se bar zasitio povijesti. Mi nekako još nismo, a željezarije smo ukebali sami, ne samo svojom krivnjom, jer ovo je naprosto svijet kojeg ne zanima teška industrija, iako se iz nekog čudnog razloga vratio bend tog imena.

Što rade Marko i Gani sad teško je pretpostaviti, nekako su snašli, prevelike su to mange da tako lako propadnu. Što će raditi ekipa iz škvera kad postanu balast i kolaterarne žrtve povijesti teško je reći. Nemamo Jaruzelskog da ih tješi, a ni od demokrata nema neke vajde. Jel to bio svijet za kojeg se borio Walesa, ne znam, ionako je jasno da se, kao uostalom u konačnici svi, borio ponajprije za sebe.

Ipak možda bi trebalo opet skoknuti do Poljske, pa sve do obala Baltika. Možda se još nađe neka Poljakinja tužnog srca i veselih očiju(ili je obrnuto, ne znam), za kratkotrajnu avanturu. Jer, u krajnjoj liniji, da je Baltik žensko, zvao bi se Jadran.
Jedino što špek i luk mogu kupit samo samo u megamarketu, a i tko zna dali ih smijem prenijeti preko Shengena. Trebalo bi u svakom slučaju ponijeti i Blackov album, zlu ne trebalo.

Pa navratiti u Zakopane vidjeti gdje je možda sve počelo. Pritom više mislim na skakonicu i bugarsko vino kao dio osobne povijesti i odrastanja, nego na burne događaje koje će uslijediti. Ali tko zna, da nisam povukao gutljaj iz te flaše, možda bi i prava povijest otišla drugim tijekom.


Post je objavljen 30.04.2008. u 08:55 sati.