Otkako sam prestao pušiti nekako više ne obraćam pažnju na to koliko često konobari u birtijama mijenjaju pepeljare. Vjerojatno stalno, ako je konobar(ica) agilan pa u strahu od gazde mora stalno brinuti da pepeljare budu čiste. Rekoh, prestadoh pušiti i dapače, sve me više smeta dim u zatvorenim prostorima, ali napola ili još bolje prepune pepeljare bili su zaštitni znak opskurnih birtija, onih, a na ovom blogu je već puno puta o tome bilo pisano, u kojima se mora provesti svaka pristojna mladost. Mladost, ne starost, jer redoviti gosti birtija u godinama zapravo postanu nekako otužni, možda još i ne bi bili da nisu zamrle provincijske krčme s kariranim stolnjacima i onim savšrenim talijanskim bokalima(litro, mezzolitro), ali sav taj mesing oduzima matorom alkoholičarskom licu i zadnju mrvicu dostojanstva.
Iako, ne znam, sve sam rijeđe u kako veli Đole malim birtijama usput kojima tako lakonski zaboravljamo imena. Baš razmišljam kako bi trebalo jednom napuniti pun rezervoar benzinom, nakrcati se zalihama pive i pronaći nekog vozača koji neće gunđati i onda se voziti, nikako ne autoputom, nego malim sporednim cesticama sve se dok se potpuno ne isprazni rezervoar bez punjenja.
Ako je sve zapisano, a neke svete knjige vele da jest pa ću im ja, ovaj put pomalo iznimno, povjerovati, zaustavili bi se tamo gdje je suđeno da se zaustavimo, u nekom malom mjestu uz cestu, rustikalnog imena(Donji Viljanci, s tim da ne postoje gornji, ili možda Oštro), i odraditi kraj dana u nekoj krčmetini, a ujutro razmisliti što i kako dalje.
Jutro je trijeznije od večeri, iako ne uvijek.
Možda bi vas domoroci gledali s nepovjerenjem, s čuđenjem svakako. No, opet, ne vjerujem da bi se sve pretvorilo u lokalnu varijantu Psiju od slame, ne zbog poslovične domaće gostoljubivosti, nego zbog toga što se tu ionako ne bi trebalo zadržati duže od jedne večeri, a i napravili bi im dobar promet. Život je niz slučajnosti(ovaj put, prigodno, zanemariti ću svete knjige) samo za neke se treba sam pripremiti.
Tamo, možda ne mijenjaju pepeljare svakih pet minuta. Recite da ne, da birtijska globalizacija nije uništila zadnju nadu čak i u usputnim krčmetinama?
Jer, ako jest, kamo bi onda trebalo krenuti i u kom pravcu? Ako u malim neuglednim pripizdanama ne možemo pobjeći od silikonskog boga, onda se više ni ne isplati kretati na put. Treba zadržati privid, da je moguće uteći, iako je jasno da nije, baš kao što je i Gvatemala svojedobno igrala vaterpolo utakmicu s onom srednjom Jugoslavijom i spušila pedeset golova razlike, ali je ipak odigrala do kraja a nije odustala, jer takva tekma u startu nema smisla.
Htjedoh reći, glupo je ne priznati da si outsider prema vječnosti, ali još manje je potrebno vječnosti dati značaj.
I zato ne vjerujem u vječni život, drugi život, sljedeći život, reinkaranaciju a ostavljam tek malo prostora za postojanje duše, iako mi je malo čudno da je ruski znanstvenici već nisu pronašli, kako je jednom u srednjom školi izjavio Jaga da je netom pročitao u novinama. Taj članak, ako je ikada izašao morao je biti naslovljen Rusi pronašli dušu , s obaveznim dodatkom- a zar su je ikada izgubili.
Ja sam duboko uvjeren da smo bića trenutka, čemu gubiti vrijeme na traženje onostranog? Svakako mora biti nešto više, samo zašto se trudimo da to nešto mora biti glamurozno i da je naše mjesto veće od onog što nam pripada. Svemir je svakako fascinantno mjesto, ali i prilično ravnodušno. I nije nimalo tako spokojan sa svim tim asteroidima, eksplozijama, olujama, i bučnim nastajanjem i još bučnijim nestajanjem zvijezda. Mada nije loš, jer nema ispraznog blebetanja. Jedno od tih naših blebetanja je i religija.
Mislim, da se netko ne uvrijedi, nemam ja ništa protiv organizirane religije, ono- tko voli nek izvoli. Osim što mi često ide na živce ta samouvjerenost u branjenju monopola na istinu, i kako su od običnog mita napravili cijeli pseudoznanstveni sustav zvan teologija, ali ajde u maniru uskršnje poruke mira i tolerancije ne bih previše o religiji, nije mi namjera vrijeđati vjernike da me netko krivo ne bi shvatio. I ja danas guštam uz šunku, jaja i bogami janjca u porodičnoj atmosferi. Običaji su divna stvar, sve dok nas previše ne podsjećaju na smrtnost, što je efikasno, ali nekako nepristojno.
U mom omiljenom filmu na temu Isusa Posljednje Kristovo Iskušenje Martina Scorsesea postavlja se jedna vrlo jednostavna dilema. Ako je Isus ujedno i bog i čovjek, a tvrdi se da jest, što bi se dogodilo kad bi usred najvećih muka popustio tom zadnjem iskušenju kojim ga testira đavao dok je na križu, te odabrao običan ljudski život. Jer popustiti pod mukama je tako ljudski,a nema sumnje da su metode kojima može mučiti osobno đavao još manje suptilne od onih koje su prakticirali Himmlerovi crnokošuljaši. Dakle što bi bilo da je odabrao taj običan srednjostrujaški život bliskoistočnog zanatlije i oženio se Marijom Magdalenom te u muku znoja svog odgajao djecu kao svaki pošten trudbenik. Iako film tu pretpostavku vuče samo kao paralelnu radnju, odnosno na kraju se vrlo jasno sugerira da bi Krist ostao na križu i odabrao bolniji put prema božankom, kritike crkve su bile nevjerojatno žestoke, film nikad nije prikazan u poslijeratnoj Hrvatskoj, a čak su ga i komunističke vlasti na zalasku u Zagrebu prikazale u omanjem kinu Sloboda (danas Tuškanac), gdje je neka revna duša razbila izlog u kojem je bio plakat.
Moram priznati da ja nisam shvatio što je tu tako sporno, koliko znam i sam Scorsese se deklarira kao praktični katolik. Mislim da je crkvene vlasti uvrijedio trenutak u kojem se sugerira da je Isus naprosto odustao od nas. Odnosno, da je pomislio u jednom trenutku da nismo vrijedni njegovih muka, i da ga treba pustiti na miru, jer je on, između ostalog, samo običan čovjek. Posrnuli guru. Drvodjela koji je izgubio vjeru. Ravnodušnost je nešto što organizirana religija ne podnosi, njima je nepojmiljiva npr. ideja pojma Neba koju su imali stari Kinezi, koji su ga smatrali apsolutno ravnodušnim prema onome što se zbiva nama dolje.
Čak sam pitao frenda koji je se jako fura na vjeru da mi objasni blasfemičnost te ideje, pa je objasnio da je Kristu nemoguće oduzeti tu njegovu božansku prirodu, te kada bi zbilja u jednom trenutku sišao s tog križa, prestao bi biti ono što je tj. Krist. Znači li to ipak je on ipak samo bog, dok mu je ljudska priroda prilično ograničena? I tu sam se dalje odustao u preispitivanja te ideje, ja ću radije odraditi svoj život zemaljskog stolara bez razbijanja glave takvim pitanjama, osim toga, meni je i lakše jer me, srećom, nitko nije pozvao da spašavam duše.
I tu bi stao s ovom, ioanko predugom, religijskom digresijom. Ja sam zapravo pokušao pronaći zašto sam ovaj post počeo s punim i prljavim pepeljarama. Mora biti neki proustovski moment u tome, mora biti da je neki triger za izgubljeno sjećanje, ali ga ovog momenta ne mogu izvući. Ono što sam siguran da nije neko sjećanje koje su pojeli emocionalni moljci, nego naprosto neki mali važan moment zagubljen u brojnim autoputevima sivih stanica, ili još vjerovatnije na nekoj od usputnih cesta, nekoj od onih kraj kojih su te male usputne birtije, možda je baš pokoji konjak više u nekima od njih zauvijek ubio to sjećanje.
Možda, kažem možda, jer ne znam, zato jer je pokojni Dudić volio pune pepeljare, čak se jednom svađao s konobaricom da mu ih prestane prazniti. Sjećanje na pokojnog prijatelja, to je uvijek važan detalj u usputnim krčmama mozga. To je najviše što možemo postići, nikakvo uskrnuće ne bi tu pomoglo. Kad odeš, više te nema, još si malo sjena u tuđim uspomenama, kao one siluete koje su škarama izrezivali svojedobno izletnici amateri u primorskim izletištima. Dolaze drugi, vječnost se iznova hrani novim siluetama.
Ili možda, opet možda, jer ja nisam teolog i nemam odgovore, možda baš zato što te pune pepeljare ipak malo prkose vječnosti. Ono danas si tu, u birtiji za stolom, ogrezli ste u nekom pijanom birtijskom razgovoru, a pepeo se neumoljivo puni. Mladost se troši kao dim cigarete, ali neka se troši, jebeš takvu mladost koji se opire trošenju.
I onda odeš, nestanete, više se nikad ne vidite. Kismet ili niz slučajnosti. Neke od ljudi koji su mi bili važni možda više nikad neću vidjeti, naći ćemo se već, odrađujemo svoje stolarske živote, ajde čujemo se, sretan Uskrs, Božić, pa što se ne javiš pizda mu materina, i onda sutra, prekosutra, za devet godina jedan telefonski poziv, ili možda, onako neoprezno, prvo iz čista hira, a potom redovito, počnemo nabijati naočale na nos kako bi gledali osmrtnice u novinama. Zajeban hobi, pogotovo kad postane produktivan.
To je zapravo ta puna pepeljara, strah od upitnika. Kako znamo da nekog ne gledamo možda posljednji put? Ne znamo, naravno, pravimo se da imamo tu jebenu vječnost pred sobom, a vrlo dobro znamo da je konačnost neumitna, i da će benzina kad tad nestati, možda i prije nego što se domognemo usputne birtije u malom mjestu.
Zato velim da se unaprijed treba pripremiti. Nakrcati auto pivama, izbjeći autobahn i vući se u kasna lijena popodneva sporednim cestama. Te sporedne ceste i pripadajuće im krčme s punim pepeljarama to je najbolje što možemo dobiti u krađi od vječnosti. Uskrsnuća, vječna lovišta, reinkarnacije i seobu duše ostavljam drugima. Ako su je Rusi uistinu i onomad otkrili, oni bi najbolje znali da je duša puna cigaretnog dima, votke i sjećanja ionako potpuno neupotrebljiva za daljnju transplataciju.
Post je objavljen 23.03.2008. u 11:13 sati.