| < | svibanj, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | 31 | |||
Bućan doca
Da bi se svijet u boci uzgojio potrebno je nataknuti bocu na njega dok je još u fazi embrija. Bocu potom dobro zatvoriti kad svijet uđe u fazu punoljetnosti. Otvoriti samo u posebnim prilikama, kao što je najava kataklizme ili selidba u drugu galaksiju. Ne tresti bocu previše. Čuvati na suhom i hladnom mjestu. Na kraju podijeliti s prijateljima.
Web Counter
Uvrede osobne prirode kao i nemoralne ponude slati na
vonsmile@gmail.com
Discover Gabon
Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
Zapisi drugova po blogu a i šire
dnevnik munjenog jarana
birokratsko hrabro srce
tata riba i njegova mlađ
zvonarica generacije
snoopy đevojka
rocker u dijaspori
naš čovjek u Kini
Kaco 24cm
sada tera, a nekoć shund
mladi pivoljub
milou generacijo moja
maxturbacije i druge perverzije
onaj koji zna poTREFit
xavier osloboditelj
neživo povrće
đed od niti sto
kosjenka sometimes loves regoch]
lokum rahat za uz kahvu
šarli, stara škola
kad me sad nije šlagiralo
žaklina vs. ralje života 2
derza i smiješne zgode
izričiti protivnik baneta
kućna athena on the air
ex-urednik erotskog magazina
dobrica sa zlim željama
žensko od kojota
marchelina od matejushke
Svi smo mi Luka Ritz
Ovaj post je nekako nadrastao sam sebe. Kako je rečenica iz njega dobila svoj samostalni život, ponavljajmo i dalje taj apel, na dan kad su uhvaćeni Lukine ubojice, ali i nadalje, kako bi ostala kao upozorenje koliko smo nezaštićeni od nasilnika u svijetu kojem živimo. Te kao nada da će se jednom ipak nešto promijeniti.
..kad se jedan od njih u Seleukiji pojavio
u prvom večernjem času
prerušen u vitkog i prelijepog mladića
s radošću božanstva u očima
crne i mirisne kose
prolaznici zurili su u njega
pitali se da l iko ga zna
i dali on sirijski je grk ili možda stranac
ali neki što pažljivo gledahu
razumješe i pogled svrnuše
a kad se on pod stupovljem izgubi
medj` sjenama i svjetiljkama večernjim
odlazeć u četvrt koja noću
tek oživi s orgijama i razvratom
svim vrstama pohote i bluda
pitahu se koji od njih bi to mogo biti
i zbog kakve to sumnjive požude
silazi na seleukijske ulice
s onih veličanstvenih božanskih staništa
Što je čovjek stariji to se više hladi. Kao zvijezda.
Ploče voli, jer ga svaka na nešto podsjeća
by Dragan Todorović
Nije lopov onaj ko pljačka banke,nego onaj ko ih osniva
bv Berthold Brecht
Što više jedeš, više sereš
by Woody Guthrie
Svijet u boci
Prljavo drveće
- 19:19 -
Komentari (10) -
Isprintaj -
#
|
Ne nije bilo nikakvog prljavog drveta, iako je vaš biserasti Svijet u boci do zadnjeg mislio da se bend Zove Dirty Tree a ne Dirty Three, i baš mu se to ime učinilo zgodnim. I ne samo to, do zadnjeg uopćeg nije mislio da će ići na koncert, jer se kao nikada ove sezone rastrošio na koncertima, te odlučio da će ovoga preskočiti. A onda je mu je sasvim slučajno ljubaznošću jedne forumašice, koja je nije bila u prilici doći, a dobila je kartu na nagradnoj igri, ukazala prilika, pa reko ajde kad se već dijeli i... ....doživio otkrovenje. Dirty Three su Warren Ellis na violini, Jim White na bubnjevima i Mick Turner na gitari. Waren Ellis je inkranacija Rasputina, čovjek koji izgleda onako kako bi Devendra Banhart htio, ali će mu trebati još 20 godina posta, apostol violine, i nevjerovatno duhovit i zabavan čovjek. Jim White je nabijeni šutljivko kamena lica, koji bubnjeve geometrijskom preciznošću razbija u paramparčad, da bi ovi, nekim čudom ipak ostali začuđuje čitavi. Mick Turner se pravi da u svemu ovom ne sudjeluje, kao oni šutljivci na tulumima koji se uzalud nadaju da će cura sama prići njima(što se nikad ne dogodi, ne na onim kojim sam ja bio), i da je distorzirana gitara u tu sasvim normalna stvar kao klavir u muzici rasploženja, pa prepušta starijim dečkima zabavu. Pa sve skupa izgleda kao da buldožerom rušiš kuću i pustiš si Vivaldija. Jednom je DMJ napisao da se sva muzika događa pod vodom. Meni ova pak djeluje kao-izranjanje. Svojedobno je Nick Cave za jednog svog drugog suputnika Blixu Bargelda , kad ga je prvi put vidio u Neubatenima, rekao da izgleda kao da vadi čičak iz duše. Nije ni čudo što se onda i on zakačio na Ellisa. A Ellis ne izgleda kao da vadi čičak nego cijelu plantažu indijske smokve. I da se pritom dobro zabavlja. Možda je to zgog one Rasputinovske sličnosti-velika je ruska duša. Doduše u ovom slučaju australska, iako je to kako reče Garfiled, jedan od manjih kontinenata. Buka, jebote. Kontrolirana buka. Iz koje izviru melodije koje poželite staviti na player i pičiti cijelo vrijeme okolo bez plana, promatrajući tramvaje kako se kloparaju dok obilaze svojim rutama, sve dok ne zamru na remizi, a vi još sačekate malo dok ne nestane zadnji zvuk grada. I tako mogao bi nabrajti u nedogled zašto je ovaj koncert bio divan, ali vjerujem da vas recenzija ne zanima, niti bi je ja znao napisati. Umjesto toga od sada uživat ću u ovim, posve drugim Prljavcima.(iako su se rasprodali cd-i na mrču dok sam htio kupit, pa zasad ne mogu). Pa ću u međuvremenu ovih dana, kao prvo, zasaditi jedno prljavo drvo. |
Kratki post o pristajanju
- 00:34 -
Komentari (11) -
Isprintaj -
#
Pristajem na jutra, sve ostalo je čisti višak... ....mada me se, ponekad, uglavnom da nagovoriti da pristanem na sve..... |
Sobe, kolodvori i kondori
- 20:04 -
Komentari (13) -
Isprintaj -
#
|
Potrčao sam, pa pao. Nije to imalo nikakvu biblijsku konotaciju, nego sam jednostavno, nespretno precijenio vlastite sposobnosti, posklizuno se o šljunak i tresnuo koliko god sam dug i širok. Nisam doživio nikakvo otkrovenje, niti su mi se obratili nekakvi anđeli, iako su za trenutak zabljesnule zvjezdice pred očima. Poslije je krenula krv, ali ja sam razbijenih koljena i glave samo sjeo na neku klupu, čekajući da se bijes smiri i zamjeni mjesto ugodnom otupljenošću, koja nam pomaže da prebrodimo bol. Dobro je ponekad pasti, iako uopće nije dobro razbiti glavu. Da sam bio trijezan, stavio bi ruke ispred sebe. Da sam bio trijezan, nikad ne bih shvatio svijet. Pored mene je prošao tip sa psom, ni ne pokušavajući pitati što mi je, time negirajući one idiotsku tezu da oni koje vole životinje, vole i ljude. H. se ne boji suočiti s njom, ali ga je jezivo strah njezine sobe. Lako mu je s njom, čavrljaju, piju, smiju se, dozivaju uspomene, stvaraju uspomene. Ali soba nosi prizvuk prošlosti, ne slike, baš zvukove koji su tu ostali i čuju se i dalje- zvukovi jutara, smijeha, grča odlaska. Danas je tamo hrpica istih knjiga koja je bila i onda na podu, samo možda rasporođena na drugi način, možda je samo jedna knjiga promijenila položaj, ali to je dovoljno. Netko drugi je možda pomakao tu knjigu, ili se tome drugome sviđa taj raspored knjiga, za razliku od onog koji je volio on, opet taj zvuk pomicanja u glavi. Postoje sobe u kojima nije dozvoljeno pomaknuti ni čašu, kako se ne bi raspala krhka paučina uspomena. Kako sobama nije suđeno da postanu muzeji, H. je odbio poziv na ručak. Ulice pripadaju svima, zato ne proizvode strah. Želiš otići nekamo zauvijek, ali se bojiš da nijedno mjesto nije dovoljno tijesno za tebe. Jedno od najvećih životnih dostignuća je to što ti je torba uvijek spakirana, tu u hodniku. Iako zapravo, treba ti samo četkica za zube i rezervna majica. Zapravo, trebaju ti četkica za zube, nekoliko majica i Mediteran. Samo na obali ti je dovoljno razvidno, da nemaš dalje kamo. Umjesto toga, odjednom se obreneš u nekom srednje velikom srednjevropskom gradu i žvačeš kotlete. Da si stoljeće mlađi, postao bi psihoanalitičar, samo da analiziraš sebe, iako to ne znači da bi bio manje nesretan. Razmišljaš da šutneš onu torbu iz hodnika i pustiš korijenje. Najsigurniji su otoci, jer tamo nikako ne možeš dalje, kako god se okreneš i kamo god kreneš. Razbijenih koljena i glave, hodao sam kroz ljetnu noć. Naletio sam na jato šišmiša na nekoj livadi, i sjetio onog idiotske priče kojom su nas plašili u djetinjstvu da ti se šišmiši mogu upetljati u kosu. Pomislio sam da bi baš cool izgledao sa šišmišom u kosi, i dobio nekontrolirani napad smijeha. Smijući se hodao sam satima u nepoznatom pravcu, negdje prema naprijed. Da me nije boljela noga, hodajući bi stigao npr. do Beča i tamo sreo tebe kako jedeš kotlete. Ovako, morao sam bivacinom našpricati ranu. H. krade zadnje trzaje jutra kako bi ostao s njom, iako nje davno nema na jastuku. Možda je ipak pogriješio, možda ničeg od onog što se odigravalo u onoj sobi, više zapravo nije važno. Suknuo je pivu sa svog noćnog ormarića i pomislio da je, baš kao i svi muškarci, možda pomalo glup. Pomislio si da su aerodromi jezivo dosadna mjesta, a čak se ne sjećaš da si na njima ikad čuo Music for airports Briana Ena. Kolodvorske krčme, pak čine odlazak dostojanstvenim. Jebo Mitteleuropu u kojoj ne drmneš loše točeno pivo, na nekom ružnom obuđavjelom, ruiniranom kolodvoru. Bitno je samo pogoditi pravac, sve ostalo dođe samo od sebe. Kad su rane zarasle, i kad sam prestao izgledati kao da sam preživio ulične nerede u Belfastu, Talinu ili Džakarti upitao sam se , zašto sam uopće te ljetne večeri počeo trčati po šljunku. Možda imam My secret life u kojem sam trkač na kratke staze, i to beznadno loš. Ili sam samo odlučio da kad me već sustiglo, ono što me more sustići mora, nek to bude na bolan način. Jebeš život, u kojem nekad nisi trčao prema horizontu, a neko sa šmajserom stoji iza. Kao Ne okreći se sine, jebote. H.je odlučio živjeti po Feng Shui filozofiji. Kupio je stan s pogledom na sjever i riješio se nepotrebnih stvari. Istočnjaci najbolje znaju kako prazninu ispuniti prazninom. Nisam mu imao srca reći kako mu je stan prilično hladan, iako stolić za kavu nije loš. Mislim nije nešto epohalno, ali mi se u tom stanu čini kao jedino mjesto iz koje bi mogao započeti neku buduću priču. Po prvi put u hilljadu godina postalo ti je ugodno u vlastitom hodniku. Torbu si gurnuo pod stol, ne bojeći se sljedećeg putovanja. Dok si otvarao povratničku pivu sjetio si se onog krasnog naslova SF priče U planinama, gradovi. Otkud sad planine ne znaš, ili jebi ga, možda te sutra čeka put na Ande. Da upitaš Kondore zašto savijaju gnijezda tako visoko. |
4.18
- 19:10 -
Komentari (11) -
Isprintaj -
#
|
Koliko traje prosječna rock(da ne kažem pop pjesma)? A da li je to ujedno i trajanje one savršene? Prema istraživanju uglednog, doduše nepostojećeg, Međunardnog instituta za triviju i druge nekorisne podatke iz Librevillea(Gabon), nakon što su zbrojli dužinu svih pjesama koje su ikad snimljene u povijesti, te ih podijelili s njihovim ukupnim brojem, došli su do prosječnog trajanja pjesme od 4 minute i 18 sekundi. Nije to baš ni tako kratko, jer npr. ako toliko dugo budete bez zraka, osim ako niste svjetski rekorder, umrijet ćete, a i to je recimo sasvim dovoljno vremena da počinite samoubojstvo, ako ne računete vrijeme koje vam potrebno da se popnete na neboder(7.16 min, po istraživanju istog tog instituta koje je ipak neprecizno, jer u Gabonu nemaju nebodere, da to mogu terenski provjeriti). Elem, kad smo već preko samoubojstava stigli do afana i bluesa vrijeme je da ubacimo Nick Hornbya, kojeg ionako često volim citirat na ovom blogu, zbog te popkulturne(ili rockkulturne) spike iz knjige Hi-Fi o muškarcima u srednjim tridesetima i njihove ovisnosti o glazbi. Tamo negdje na početku knjige (i filma) glavni junak postavi ono već slavno pitanje: Da li sam počeo slušati pop glazbu jer sam bio jadan, ili sam postao jadan jer sam slušao pop glazbu. Kokošjaje dilema koja po meni ipak ima jedan nedostatak, a to je da pitanje nije baš najbolje postavljeno. Ono bi zapravo trebalo glasiti: Koliko bi tek jadan bio da nisam počeo slušati pop glazbu? Odnosno, koliko bi život bio bezvezniji da se stalno iznova ne krećete u potragu za 4.18 sekundi savršenog komada pjesme? Mislim ok, sve to tuga, čemer, jad, uglavnom je neophodan sastojak za dobru pjesmu, kao krilo šišmiša za ljubavni napitak. Alli od ljubavnog napitka(ako djeluje) čovjek se naposlijetku zaljubi, zaboravljajući na grozan okus smjese. Recimo od milion pjesama koje su moje kandidatkinje za savršenu(kakav Eurosong kakvi bakrači) pada mi na pamet Road to Nowhere Talking Headsa. Little Creatures je album koji rijetko tko navodi kao najbolji od Talking Headsa, objektivno možda i nije, ali meni je ostao nekako najdraži. Izašao je otprilike u doba kad sam imao 14-15 godina i počeo otkrivati ozbiljnije svijet (pop) glazbe, a na njemu je ta stvar hipnotičkog ritma, zarazne melodije, svečanih back vokala, i dovoljno neodređenog teksta da bi 15-godišnjak mogao naći u njemu neki smisao. I još kad dodate da se ta stvar vrtila do iznemoglosti (možda je ovo lažno sjećanje, vidio bi spot tu i tamo u Hitu meseca i nedjeljnjim popodnevima Saše Zalepugina), tako da je jednostavno bilo primorana da mi uđe u uho. Ili je zato bio kriv onaj suludi Byrneov hod/ples u mjestu iz spota kojeg sam oponašao? Nebitno, ono što hoću reći je- što bi bilo da u pubertetu nisam počeo pjevušiti Road to Nowhere, i onda nekim slijedom slagati svoje top liste, kupovati nosače zvuka(ploče su bila velika radošć) i pohoditi koncerte. Imam osjećaj da bi bio znatno jedniji nego Hormbyjev junak u svojoj dilemi. Ili da sam tad zaključio da je Road to Nowhere savršena pjesma i time sasvim dovoljna, i da više ne moram naći ni jednu jedinu pjesmu u životu. Eto, moje srednje tridesete se primiču kasnim tridesetima i šta radi stara mrcina? Uzme festivalsku kartu za Žedno uho, i planira pohoditi pet, šest koncerata u desetak dana i još mu to nije dosta pa ide još na neke stvari sa strane(Mick Harvey, Zadruga). I sve to u nadi da će osim dobre svirke, tu i tamo sasvim slučajno iz tame zablistati kakav dragulj od 4.18 sekundi i posvjedočiti mu da je potraga imala smisao, i da postoji savršena pjesma. To se vjerojatno neće dogoditi, odnosno ako i hoće, doći će druga pjesma i supstruirati ju ili jednostavno, dozvat ću ponovo neku iz davno odslušane prošlosti, za koju ću se čuditi kako mi odmah nije palo na pamet da je baš ta savršena. Do prve sljedeće pjesme. A i ne tjeraju te pjesme da budeš očajan, nego uglavnom da cupkaš nogom. A nisi postao očajan jer cupkaš nogom, to nikako. Niti si zato što si očajan, počeo cupkati nogom. Ok, ne kažem, savršenu pop pjesme može nositi i proparani glas Tom Waitsa uz deset mračnih kabarteski tonova na klaviru, a uz pjesme Nick Drakea, Elliot Smitha, Syd Barretta, sigurno ne cupkaš nogom, a najmanje to radiš uz grupu Suicide. Ali nitko ne postaje očajan zbog njih. Ljudi prvo traže pjesmu, pa ponekad uz nju pronađu očaj pride. No to je katarzičan očaj, ili kao što se u narodu veli: da je nešto finog okusa, ne bi se zvalo lijek. John Lee Hooker je snimio albuma naziva Healer, i objasnio da ga je tako nazvao jer glazba liječi. Zapravo, nema bolje definicije. Kako je bolje spriječiti nego liječiti, ja od 14-te gomilam ogromnu količinu pjesama kako bi bio zdraviji i čiliji. Nema bolje medicine od narodne. I da li sam našao savršenu pjesmu? U nekoliko tisuća navrata, ali sam nanovo odlazio u potragu za još savršenijom kao Aster Blistok koji kroz cijeli svemir traga za svojom Himerom, iako mu je Maski cijelo vrijeme pred nosom. Ali drugačije ne bi imalo smisla zar ne? Tko još želi odgovor koji je očigledan? Nego, znate li zašto mi Road to Nowhere nije odmah zasjela na tron savršene? Zato jer traje 4.19 min. Eto, zato ja još uvijek tragam, a tako je malo falilo da odmah upali... |
Qill Yill vol.236
- 11:16 -
Komentari (6) -
Isprintaj -
#
 Ne čini li ti se besmisleno lajati na mjesec -reče Qill, više se čudeći tome zašto uopće postavlja pitanje psu, a ne sadržaju vlastitog pitanja. Bolje lajati na mjesec, nego na one koji su ti dragi- odgovori Yill, više se čudeći mudrosti svog odgovora, nego tome što je pas, a govori. |
Frka....
- 00:17 -
Komentari (16) -
Isprintaj -
#
|
Došao sam do zaključka da u mom ormaru netko živi, ali me strah otvorit da to provjerim. Kak bum sad ujutro do čiste odjeće? Da skuham kavu, možda se zagonetni podstanar oraspoloži jutarnjim mirisom kavice? No opet šta ako su duhovi. Duhovi, osim što nisu duhoviti, ne piju kavu. Možda se tu skriva ljubavnik moje susjede, pa je zalutao u krivi ormar. Njemu će kava dobro doći. Ili mi je buraz kupio iguanu za Božić, pa je sakrio ovdje, a kako iguane imaju spor metabolizam, hrani se moljcima i drijema cijelo vrijeme. Sranje, šta ako se tu otvorio neki portal u paralelni svemir, pa sutra dok oblačim košulju završim na kuglačkom turniru na Veneri ili susretu rješavača teških kriptogramskih križaljki na Plutonu(koji nije ni planet,pih). A što ako iz ormara iskoče Domaći? Lako za Domaće, ali što ću ako iskoče Gosti, a nemam ih čime ni pošteno ponuditi? Možda mi je trenirka dobila mlade? Samo s kime se parila, s crnom dočevitom, pa ta je ionako toliko stara da ne može imat djecu? A možda posteljina ima tulum? Ili par hiljada Kineza čeka ilegalni upad pa su prokopali tunel od Wuhana(Pkalte to je tvoje maslo, koliko si para uzeo bogecima) do mog ormara? Možda su mi zli bankari(Rutvice znao sam da ćeš me cinkat) došli plijenit stvari jer kasnim s ratom kredita. Ali, čekaj nisam ga još ni digao? (kao da bi zle bankare to spriječilo). Možda je se neki neshvaćeni i plahi pjesnika sakrio u ormaru u strahu od okrutnog svijeta vani(Terra ako ga znaš daj ga molim te urazumi, ti se kužiš u pjesnike). Možda je unutra banda crvena? Ili HDZovci(jel to banda plava)? Duhovi prošlih Božića(dok još nisam imao iguanu). A možda je neka Indijka, s kojom sam dogovorio brak u pijanom stanju, pa sad čeka da otvorim ormar da me iznenadi(relativno prihvatljivo, ali nemam šta za obući, čak ni u ormaru). Tri sestre? Pet lakih komada? Sedam samuraja? 12 Majmuna? 400 udaraca? 7000 buzdovana? Nula bodova? Tom Jones? (čini mi se da je zvuk kuckanja po kojem sam zaključio da je neko u ormaru imao Sugar Sugar ritam). Kljunko i ostali? Onaj treći od tri Tenora(ne, taj ne bi stao). Istom logikom elimiram i DMJa. Kolonija vjeverica(one ionako, po vrlo pouzdanim navodima, namjeravaju, ako već nisu, preuzeti dominaciju nad svijetom)? Drevni Egipćani (Omar Shariff npr. on je Egipćanin, a i drevan je)? Bin Laden(gotovo je, već vidim kako ujturo ovaj post analizira CIA, na osami pokraj mora)? Nepoznata djevojka kestenjaste kose(je, i glazbenu)? Big Lale izvodi neki trik? Ili, najzastrašujuća i najvjerojatnija od svih varijanti, neki Jehovin svjedok, koji se tu pritajio par godina, i čeka trenutak da izroni sa Kulom stražara. Ili baba kaj naplaćuje Tv pretplatu(moram taj trajni nalog više....) Ljudi, nemojte se zafrkavat, situacija je kranje dramatična, meni nešto krcka u ormaru, a moram po obleku. Pa kako ću radit gol zaboga? Mislim, ipak znaju navratit žene (hm) djeca i to.... Što vi mislite ko bi to mogao biti? Borislav Škegro? |