Koliko traje prosječna rock(da ne kažem pop pjesma)? A da li je to ujedno i trajanje one savršene?
Prema istraživanju uglednog, doduše nepostojećeg, Međunardnog instituta za triviju i druge nekorisne podatke iz Librevillea(Gabon), nakon što su zbrojli dužinu svih pjesama koje su ikad snimljene u povijesti, te ih podijelili s njihovim ukupnim brojem, došli su do prosječnog trajanja pjesme od 4 minute i 18 sekundi. Nije to baš ni tako kratko, jer npr. ako toliko dugo budete bez zraka, osim ako niste svjetski rekorder, umrijet ćete, a i to je recimo sasvim dovoljno vremena da počinite samoubojstvo, ako ne računete vrijeme koje vam potrebno da se popnete na neboder(7.16 min, po istraživanju istog tog instituta koje je ipak neprecizno, jer u Gabonu nemaju nebodere, da to mogu terenski provjeriti).
Elem, kad smo već preko samoubojstava stigli do afana i bluesa vrijeme je da ubacimo Nick Hornbya, kojeg ionako često volim citirat na ovom blogu, zbog te popkulturne(ili rockkulturne) spike iz knjige Hi-Fi o muškarcima u srednjim tridesetima i njihove ovisnosti o glazbi.
Tamo negdje na početku knjige (i filma) glavni junak postavi ono već slavno pitanje:
Da li sam počeo slušati pop glazbu jer sam bio jadan, ili sam postao jadan jer sam slušao pop glazbu.
Kokošjaje dilema koja po meni ipak ima jedan nedostatak, a to je da pitanje nije baš najbolje postavljeno.
Ono bi zapravo trebalo glasiti:
Koliko bi tek jadan bio da nisam počeo slušati pop glazbu?
Odnosno, koliko bi život bio bezvezniji da se stalno iznova ne krećete u potragu za 4.18 sekundi savršenog komada pjesme? Mislim ok, sve to tuga, čemer, jad, uglavnom je neophodan sastojak za dobru pjesmu, kao krilo šišmiša za ljubavni napitak. Alli od ljubavnog napitka(ako djeluje) čovjek se naposlijetku zaljubi, zaboravljajući na grozan okus smjese.
Recimo od milion pjesama koje su moje kandidatkinje za savršenu(kakav Eurosong kakvi bakrači) pada mi na pamet Road to Nowhere Talking Headsa. Little Creatures je album koji rijetko tko navodi kao najbolji od Talking Headsa, objektivno možda i nije, ali meni je ostao nekako najdraži. Izašao je otprilike u doba kad sam imao 14-15 godina i počeo otkrivati ozbiljnije svijet (pop) glazbe, a na njemu je ta stvar hipnotičkog ritma, zarazne melodije, svečanih back vokala, i dovoljno neodređenog teksta da bi 15-godišnjak mogao naći u njemu neki smisao. I još kad dodate da se ta stvar vrtila do iznemoglosti (možda je ovo lažno sjećanje, vidio bi spot tu i tamo u Hitu meseca i nedjeljnjim popodnevima Saše Zalepugina), tako da je jednostavno bilo primorana da mi uđe u uho.
Ili je zato bio kriv onaj suludi Byrneov hod/ples u mjestu iz spota kojeg sam oponašao?
Nebitno, ono što hoću reći je- što bi bilo da u pubertetu nisam počeo pjevušiti Road to Nowhere, i onda nekim slijedom slagati svoje top liste, kupovati nosače zvuka(ploče su bila velika radošć) i pohoditi koncerte. Imam osjećaj da bi bio znatno jedniji nego Hormbyjev junak u svojoj dilemi. Ili da sam tad zaključio da je Road to Nowhere savršena pjesma i time sasvim dovoljna, i da više ne moram naći ni jednu jedinu pjesmu u životu.
Eto, moje srednje tridesete se primiču kasnim tridesetima i šta radi stara mrcina? Uzme festivalsku kartu za Žedno uho, i planira pohoditi pet, šest koncerata u desetak dana i još mu to nije dosta pa ide još na neke stvari sa strane(Mick Harvey, Zadruga). I sve to u nadi da će osim dobre svirke, tu i tamo sasvim slučajno iz tame zablistati kakav dragulj od 4.18 sekundi i posvjedočiti mu da je potraga imala smisao, i da postoji savršena pjesma. To se vjerojatno neće dogoditi, odnosno ako i hoće, doći će druga pjesma i supstruirati ju ili jednostavno, dozvat ću ponovo neku iz davno odslušane prošlosti, za koju ću se čuditi kako mi odmah nije palo na pamet da je baš ta savršena.
Do prve sljedeće pjesme.
A i ne tjeraju te pjesme da budeš očajan, nego uglavnom da cupkaš nogom. A nisi postao očajan jer cupkaš nogom, to nikako. Niti si zato što si očajan, počeo cupkati nogom.
Ok, ne kažem, savršenu pop pjesme može nositi i proparani glas Tom Waitsa uz deset mračnih kabarteski tonova na klaviru, a uz pjesme Nick Drakea, Elliot Smitha, Syd Barretta, sigurno ne cupkaš nogom, a najmanje to radiš uz grupu Suicide.
Ali nitko ne postaje očajan zbog njih. Ljudi prvo traže pjesmu, pa ponekad uz nju pronađu očaj pride. No to je katarzičan očaj, ili kao što se u narodu veli: da je nešto finog okusa, ne bi se zvalo lijek.
John Lee Hooker je snimio albuma naziva Healer, i objasnio da ga je tako nazvao jer glazba liječi. Zapravo, nema bolje definicije. Kako je bolje spriječiti nego liječiti, ja od 14-te gomilam ogromnu količinu pjesama kako bi bio zdraviji i čiliji. Nema bolje medicine od narodne.
I da li sam našao savršenu pjesmu? U nekoliko tisuća navrata, ali sam nanovo odlazio u potragu za još savršenijom kao Aster Blistok koji kroz cijeli svemir traga za svojom Himerom, iako mu je Maski cijelo vrijeme pred nosom.
Ali drugačije ne bi imalo smisla zar ne? Tko još želi odgovor koji je očigledan?
Nego, znate li zašto mi Road to Nowhere nije odmah zasjela na tron savršene? Zato jer traje 4.19 min. Eto, zato ja još uvijek tragam, a tako je malo falilo da odmah upali...
Post je objavljen 10.05.2007. u 19:10 sati.