Potrčao sam, pa pao. Nije to imalo nikakvu biblijsku konotaciju, nego sam jednostavno, nespretno precijenio vlastite sposobnosti, posklizuno se o šljunak i tresnuo koliko god sam dug i širok. Nisam doživio nikakvo otkrovenje, niti su mi se obratili nekakvi anđeli, iako su za trenutak zabljesnule zvjezdice pred očima. Poslije je krenula krv, ali ja sam razbijenih koljena i glave samo sjeo na neku klupu, čekajući da se bijes smiri i zamjeni mjesto ugodnom otupljenošću, koja nam pomaže da prebrodimo bol. Dobro je ponekad pasti, iako uopće nije dobro razbiti glavu. Da sam bio trijezan, stavio bi ruke ispred sebe. Da sam bio trijezan, nikad ne bih shvatio svijet. Pored mene je prošao tip sa psom, ni ne pokušavajući pitati što mi je, time negirajući one idiotsku tezu da oni koje vole životinje, vole i ljude.
H. se ne boji suočiti s njom, ali ga je jezivo strah njezine sobe. Lako mu je s njom, čavrljaju, piju, smiju se, dozivaju uspomene, stvaraju uspomene. Ali soba nosi prizvuk prošlosti, ne slike, baš zvukove koji su tu ostali i čuju se i dalje- zvukovi jutara, smijeha, grča odlaska. Danas je tamo hrpica istih knjiga koja je bila i onda na podu, samo možda rasporođena na drugi način, možda je samo jedna knjiga promijenila položaj, ali to je dovoljno. Netko drugi je možda pomakao tu knjigu, ili se tome drugome sviđa taj raspored knjiga, za razliku od onog koji je volio on, opet taj zvuk pomicanja u glavi. Postoje sobe u kojima nije dozvoljeno pomaknuti ni čašu, kako se ne bi raspala krhka paučina uspomena. Kako sobama nije suđeno da postanu muzeji, H. je odbio poziv na ručak.
Ulice pripadaju svima, zato ne proizvode strah.
Želiš otići nekamo zauvijek, ali se bojiš da nijedno mjesto nije dovoljno tijesno za tebe. Jedno od najvećih životnih dostignuća je to što ti je torba uvijek spakirana, tu u hodniku. Iako zapravo, treba ti samo četkica za zube i rezervna majica. Zapravo, trebaju ti četkica za zube, nekoliko majica i Mediteran. Samo na obali ti je dovoljno razvidno, da nemaš dalje kamo. Umjesto toga, odjednom se obreneš u nekom srednje velikom srednjevropskom gradu i žvačeš kotlete. Da si stoljeće mlađi, postao bi psihoanalitičar, samo da analiziraš sebe, iako to ne znači da bi bio manje nesretan. Razmišljaš da šutneš onu torbu iz hodnika i pustiš korijenje. Najsigurniji su otoci, jer tamo nikako ne možeš dalje, kako god se okreneš i kamo god kreneš.
Razbijenih koljena i glave, hodao sam kroz ljetnu noć. Naletio sam na jato šišmiša na nekoj livadi, i sjetio onog idiotske priče kojom su nas plašili u djetinjstvu da ti se šišmiši mogu upetljati u kosu. Pomislio sam da bi baš cool izgledao sa šišmišom u kosi, i dobio nekontrolirani napad smijeha. Smijući se hodao sam satima u nepoznatom pravcu, negdje prema naprijed. Da me nije boljela noga, hodajući bi stigao npr. do Beča i tamo sreo tebe kako jedeš kotlete. Ovako, morao sam bivacinom našpricati ranu.
H. krade zadnje trzaje jutra kako bi ostao s njom, iako nje davno nema na jastuku. Možda je ipak pogriješio, možda ničeg od onog što se odigravalo u onoj sobi, više zapravo nije važno. Suknuo je pivu sa svog noćnog ormarića i pomislio da je, baš kao i svi muškarci, možda pomalo glup.
Pomislio si da su aerodromi jezivo dosadna mjesta, a čak se ne sjećaš da si na njima ikad čuo Music for airports Briana Ena. Kolodvorske krčme, pak čine odlazak dostojanstvenim. Jebo Mitteleuropu u kojoj ne drmneš loše točeno pivo, na nekom ružnom obuđavjelom, ruiniranom kolodvoru. Bitno je samo pogoditi pravac, sve ostalo dođe samo od sebe.
Kad su rane zarasle, i kad sam prestao izgledati kao da sam preživio ulične nerede u Belfastu, Talinu ili Džakarti upitao sam se , zašto sam uopće te ljetne večeri počeo trčati po šljunku. Možda imam My secret life u kojem sam trkač na kratke staze, i to beznadno loš.
Ili sam samo odlučio da kad me već sustiglo, ono što me more sustići mora, nek to bude na bolan način. Jebeš život, u kojem nekad nisi trčao prema horizontu, a neko sa šmajserom stoji iza. Kao Ne okreći se sine, jebote.
H.je odlučio živjeti po Feng Shui filozofiji. Kupio je stan s pogledom na sjever i riješio se nepotrebnih stvari. Istočnjaci najbolje znaju kako prazninu ispuniti prazninom. Nisam mu imao srca reći kako mu je stan prilično hladan, iako stolić za kavu nije loš. Mislim nije nešto epohalno, ali mi se u tom stanu čini kao jedino mjesto iz koje bi mogao započeti neku buduću priču.
Po prvi put u hilljadu godina postalo ti je ugodno u vlastitom hodniku. Torbu si gurnuo pod stol, ne bojeći se sljedećeg putovanja.
Dok si otvarao povratničku pivu sjetio si se onog krasnog naslova SF priče U planinama, gradovi. Otkud sad planine ne znaš, ili jebi ga, možda te sutra čeka put na Ande. Da upitaš Kondore zašto savijaju gnijezda tako visoko.
Post je objavljen 16.05.2007. u 20:04 sati.