Svijet u boci

<	studeni, 2006					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30

Bućan doca
Da bi se svijet u boci uzgojio potrebno je nataknuti bocu na njega dok je još u fazi embrija. Bocu potom dobro zatvoriti kad svijet uđe u fazu punoljetnosti. Otvoriti samo u posebnim prilikama, kao što je najava kataklizme ili selidba u drugu galaksiju. Ne tresti bocu previše. Čuvati na suhom i hladnom mjestu. Na kraju podijeliti s prijateljima.

Web Counter
Uvrede osobne prirode kao i nemoralne ponude slati na

vonsmile@gmail.com

Image Hosted by ImageShack.us

Discover Gabon

Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr

Zapisi drugova po blogu a i šire
dnevnik munjenog jarana
birokratsko hrabro srce
tata riba i njegova mlađ
zvonarica generacije
snoopy đevojka
rocker u dijaspori
naš čovjek u Kini
Kaco 24cm
sada tera, a nekoć shund
mladi pivoljub
milou generacijo moja
maxturbacije i druge perverzije
onaj koji zna poTREFit
xavier osloboditelj
neživo povrće
đed od niti sto
kosjenka sometimes loves regoch]
lokum rahat za uz kahvu
šarli, stara škola
kad me sad nije šlagiralo
žaklina vs. ralje života 2
derza i smiješne zgode
izričiti protivnik baneta
kućna athena on the air
ex-urednik erotskog magazina
dobrica sa zlim željama
žensko od kojota
marchelina od matejushke

Svi smo mi Luka Ritz
Ovaj post je nekako nadrastao sam sebe. Kako je rečenica iz njega dobila svoj samostalni život, ponavljajmo i dalje taj apel, na dan kad su uhvaćeni Lukine ubojice, ali i nadalje, kako bi ostala kao upozorenje koliko smo nezaštićeni od nasilnika u svijetu kojem živimo. Te kao nada da će se jednom ipak nešto promijeniti.

..kad se jedan od njih u Seleukiji pojavio
u prvom večernjem času
prerušen u vitkog i prelijepog mladića
s radošću božanstva u očima
crne i mirisne kose
prolaznici zurili su u njega
pitali se da l iko ga zna
i dali on sirijski je grk ili možda stranac
ali neki što pažljivo gledahu
razumješe i pogled svrnuše
a kad se on pod stupovljem izgubi
medj` sjenama i svjetiljkama večernjim
odlazeć u četvrt koja noću
tek oživi s orgijama i razvratom
svim vrstama pohote i bluda
pitahu se koji od njih bi to mogo biti
i zbog kakve to sumnjive požude
silazi na seleukijske ulice
s onih veličanstvenih božanskih staništa

Što je čovjek stariji to se više hladi. Kao zvijezda.

Ploče voli, jer ga svaka na nešto podsjeća
by Dragan Todorović

Nije lopov onaj ko pljačka banke,nego onaj ko ih osniva
bv Berthold Brecht

Što više jedeš, više sereš
by Woody Guthrie

Svijet u boci

26.11.2006., nedjelja

Mali literarni kutić (međublogerska suradnja)

Milko Solobrk ugledni glazbeni i literani kritičar, opušta se uoči održavanja referata na 14. svjetskom kongresu recenzenata u Kairu na temu:"Kome danas uopće trebaju knjige, i zašto sam ja napisao svoju"

Mrkva -pod tim neobičnim , ali snažnim pseudonimom krije se jedna naša cijenjena blogerica koja je u svom postu predložila nekoliko novih naslova koji su tako potrebni našoj, ionako skromnoj, književnoj sceni. Pa je onda pala ideja da se recenzijom istih pozabavi i ugledni kritičar Milko Solobrk, dosad poznat užoj javnosti kao strogi recenzent albuma koji koji su zaživjeli samo na threadu albumi forumaša, podforumu glazba na www.forum.hr . Kako je Solobrk poznat kao čovjek s mnogo talenata, a zahvaljujući osobnom poznanstvu s autorom bloga(inače je teško dostupan zbog brojnosti obveza), rado se odazvao ovom pozivu. Tako imate jedinstvenu priliku čitati recenzije knjiga prije nego što su one uopće objavljene, iako se iskreno nadamo da im se to neće ni dogoditi.
Pa evo ih:

1. Lana Biondić: Još novija knjiga Lane Biondić

Neki drevni mudrac je rekao da svaki život ima neku svoju misiju. Ali drevni mudraci nisu živjeli u društvu potrošačke kulture u kojoj se, ah dozvolite mi da budem tako prozaičan, misije tako lako izgube u šarenilima megamarketa. Nekoć, napisati knjigu je možda i bilo posebna misija, ali kakva je to misija danas, kad baš svako može napisati knjigu, i kako da se razlikuje od mase s istim ciljem ? Pa odgovor je jednostavan, napisati još jednu knjigu. Jer dvije knjige su duplo više od jedne, kao što su tri za jednu više od dvije, čime možemo reći da je gopođa Biondić s ovom knjigom ipak dospjela u u onaj društveni položaj koji je oduvijek htjela-misionarski. Koliko god neki mislili da je to kod nje samo isto takva poza.

2. Branimir Glavaš: Mojih 11 dana u zatvoru

Knjige su ponekad kao i ljudi, nekako rastu skupa s njima. Tako i gladuju po potrebi. Knjiga Branimira Glavaša jedinstven je primjer na tržištu, naime riječ je o knjizi koji svaki dan sama od sebe mijenja naslov, ovisno već o tome kako se povećava broj dana u sužanjstvu ovog poznatog hrvatskog mučenika, intelektualca, doajena hrvatske kulture i borbe za pravnu državu. No apsolutno neviđena pojava na našem tržištu je da knjiga svaki dan sve tanja i tanja, i ako ne požurite po svojoj primjerak, uskoro je nećete moći ni nabaviti jer će naprosto nestati. Taj nestanak već se najavljuje kao izdavački događaj sezone ili kao što reče drugi veliki hrvatski mislioc i intelektualac na ovitku knjige Ivo Sanader «Bolje izdati prijatelja nego knjigu». Knjige ionako imaju duže pamćenje.

3. Jelena Veljača: Zbirka ukradenih scenarija i druge pripovijesti

«Što je zapravo krađa» s pravom se pita autorica ovog djela, sugerirajući da je u postmodernom društvu ionako sve napisano, odsvirano i naslikano. Nisu li sve naše priče, u ovoj trivijalnoj igri zvanoj život već odavno ispričane? Rađamo se, bivamo djecom, potom se zaljubljujemo, osnivamo firme koje na kraju propadaju, da bi na kraju shvatile da su naše sluškinje koje smo tako prezirali, otpočetka imale odgovor na sva pitanja. A u scenariju je jedini problem popuniti nečim ono što se događa između, pa zar je onda toliki grijeh sve malo ubrzati i kopipejstati odnekud. Na provokativno pitanje nekih novinara da joj je ipak knjiga pomalo tanka za tu lovu, ona ingeniozno odgovara «Da je i Veljača najkraći mjesec u godini, pa za njega svejedeno dobivate punu plaću».

4. Vlatka Pokos: Zrnca mudrosti - ogledi o glazbi, ljubavi i zivotu

Nekoć je u reviji Vikend bila popularna rubrika «Zrnca za razgovor za kavu» u kojoj su se mogli pročitati razni zanimljivi trivijalni podaci –tipa koliko duge repove imaju vjeverice na Tajlandu, koji je najmanji helikopter ikad proizveden u kućnoj izradi, i koliko posto mozga koriste mravi. Jedini je problem što nikad nitko nije iskoristio te podatke za razgovor uz kavu(iako se uz pivu znali voditi znatno bizarniji razgovori), ali ne može se reći da rubrika nije bila prilično zanimljiva. Kakve to veze ima s novom knjigom Vlatke Pokos, pitate se? Nikakve, zašto bi imalo? Nabavite stare Vikende i naučite nešto, a knjigu Vlatke Pokos bacite u smeće.

5. Janez Drnovšek: Naša mala Slovenija

Tak tak Janez. Sad će svi očekivati od vašeg uglednog kritičara Pervanovsku poantu i recenziju u jednoj rečenici u stilu «Knjiga kraća od vlastitog naslova» «Knjiga koju možete pročitati cijelu vozeći se kroz Sloveniju u jednom pravcu» ili «Na početku biješe riječ, a kraj nije stao» ali morat ću vas razočarati. Od svih knjiga ova mi se najviše svidjela- ne samo zato što omotom podsjeća na kultnu Gadafijevu «Zelenu knjigu» nego jer iz nje zrače mir optimizam i oda ljepoti življenja. Jer ne zaboravite, kao što je već u pjesmi odavno rečeno - Slovenija je zemlja gdje se vikendom žene penju na planine, a muževi penju na žene. Što nas opet vraća na prvu rečenicu moje recenzije.

I specijalna zahvala recenzenta Gorenju na doniranoj novoj perilici.
Sad ću još bolje moći oprati vaše nove uratke.

- 12:12 - Komentari (10) - Isprintaj - #

15.11.2006., srijeda

Zašto ne volim buvljake

Feng Shui naučava da se trebaš osloboditi svega nepotrebnog. Pod nepotrebnim se smatraju sve stvari što u sebi imaju neku, ajmo to tako nazvat, jer nisam stručnjak za takva nekakva ezoterijsko istočnjačka učenja negativnu energiju, koja je proizašla iz emocija koje si vezao uz taj predmet. Pa te onda te stvari kao sprečavaju da u životu ideš dalje, oslobođen od, ovo je sad moj termin, demona prošlosti čije komadiće kriju ti predmeti.

Ne znam, ja sam osoba koja se vezuje uz predmete, i koliko god smatram da u tome ima nešto, užasno mi je teško kad se moram odvojiti od nekih stvari, čak i kad godinam stoje na dnu ormara i rijetko ih kad uopće uzmem u ruke.
Pored toga imam onu blesavu osobinu da me moj kolekcionarski nerv tjera da gomilam stvari a pogotovu knjige, časopise i nosače zvuke- a to mi je sad već postao veliki problem, jer je moja soba postala toliko zatrpana, da se sve manje trudim to složiti po nekakvom sustavu, čemu sam inače(a malo tome kumuje i ono što radim) sklon, tješeći se da bi se ionako uskoro trebao seliti kad bi se, kao, dijela toga ipak trebalo i zauvijek osloboditi.(ima ona Dedićeva -Čistim svoj život od nepotrebnih stvari, no njih se, kako je to lijepo jednom napisao Jergović, u životu najteže riješiti)
.
No naravno da me ulovi onaj osjećaj uzalodnosti i postavljanja pitanja samom sebi- koga vraga sve to gomilam, kad ću ionako prije ili kasnije umrijeti i sve će završiti u kontejneru, u podrumu ili na nekom buvljaku, o čemu ću još malo kasnije.

A i nisam potpuno siguran da je Feng Shui tu u pravu, naime kao što sam napisao u jednom prethodnom postu, ti predmeti me nekako povezuju s onim čovjekom kakav sam nekad bio, i zapravo ako i nose u sebi neki negativni zapis, taj zapis je moj, a ne možeš baš tako lako pobjeći od svega onog što si ugradio u njih. Uostalom, glupo je i nemoguće, bježati od sebe.

No u jednom se slažem s nečim u tom učenju, ne volim tj. uglavnom ne želim posjedovati predmete koje su pripadali drugim ljudima. Naravno ne mislim na predmete koje mi je netko poklonio, jer je to dio moje osobne priče, nego predmete kojima ne znam porijeklo. Možda je to praznovjerje, ali ja sam potpuno siguran da je tu Feng Shui potpuno u pravu, prostori i predmeti sadrže energiju vlasnika koji su ih posjedovali, i nije stvar u tome da je ta energija apriori pozitivna ili negativna, nego je jednostavno tuđa.
I možda sam nezahvalni praznovjernik, no ja recimo nikad ne bih nosio košulju koju je pripadala npr. umrlom susjedu. Sad malo karikiram jer se DMJ dugo hvalio kako je nosio gaće mrtvog susjeda, i vjerujem da mu se zbog toga nije dogodilo ništa loše, iako hvala ne bih provjeravao smijeh

Druga stvar je npr. kaput od pokojnog oca koji sam tu i tamo nosio, jer je riječ o nekome tako bliskom s kojem su ti energije neraskidivo povezane. Od očeva i djedova, uvijek ostaju neki kaputi. I da, nekako knjige, stripove i ploče izuzmam iz tog pravila tuđih stvari, (mislim da se nijedan duh se neće ljutiti ako čitate njegovu knjigu, dapače bit će mu drago)

Međutim, ta stvar mi je postala bitna, u ovoj fazi života u kojoj se sad nalazim, a to je traženje i kupnja stana. Mislim, lako za košulju pokojnika, nje se uvijek s lakoćom riješite, no što se stana tiče to me sad prilično muči. Naime, nedavno sam bio nadomak toga da jedan stari stan već zakaparim, ali je sve propalo pred realizacijom i nekako mi se čini da je to bilo na moju sreću. Nekako je ispalo, da su vlasnici stana, za moj ukus, prilično čudni ipoprilično teški ljudi, ali zbog nečega, iako je cijena bila vrlo pristojna i stan na lokaciji koji mi odgovara, a uz to jako dobro uščuvan, ja nisam imao pozitivan predosjećaj kad sam ulazio u njega, a to je da ga jebeš, meni prilično važno. Jer ja mislim da još više od predmeta, prostori upijaju energiju ljudi koji u njima borave i nje se nije tako lako riješiti, odnosno vjerujem da se ta energija nikad ne iščisti do kraja. I imam osjećaj da se u tuđem stanu, iako bi ga kupio, nikad ne bih osjećao do kraja svoj. Nije da baš vjerujem u poltergeiste, ali zlu ne trebalo.

I to je razlog zašto sam od sada odlučio da idem isključivo na novogradnju. Dosada sam, osim u vrlo ranoj fazi života, živio u stanovima kojima smo bili prvi vlasnici. I nekako želim da i ovaj sljedeći koji ću nadam se imati, također bude moja neispisana knjiga, čak i kad nagomilane predmete iz ovog stana prebacim u njega. Kad već imam toliko količinu svoje nagomilane prošlosti, što će mi pobogu i tuđa.

I sad da se vratimo na buvljake. U nedjelju sam s frendicom bio na Hreliću, i zaključili smo kako je sve to zabavna slikovnica, ali je uz to pomalo i tužno. Gledaš te predmete prekrivene prašinom- stari namještaj, posuđe, zadnje krikove tehnike koja je davno postala antikvarna, gomilu memorabijile iz nekog davnog izgubljenog vremena. No pitanje koje se nameće kako su uopće dospijeli tamo. Jesu li vlasnici umrli ? Možda je sve izbačeno iz nekog stana u centru grada, a sve su pobacali van novi vlasnici, ne mareći za tu staru kramu koja je bila tako bitna starim vlasnicima. Možda su se i ti novi vlasnici, kao i ja, bojali loše energije tih stvari, ili je puno vjerojatnije riječ o nesentimentalnim novim bogatašima koji boli kurac za tu starudiju.

I onda se sjetim svoje sobe, svojih knjiga, bilježnica, figurica, starih igračaka, svakojakih čuda koje još čuvam u ladicama, i pomislim šta ako jednog dana sve to bude nemilosrdno bačeno na neki buvljak i netko nešto od tih gluposti kupi za par kuna, ni ne misleći koja je moja priča vezana uz nju(a i zašto bi). I baš zato što sam ja tako vezan za te stvari, odjednom mi ti buvljaci postaju nekako neprivlačni . Prošlost postaje ono što se i mudrima događa(Štulić), a te prošlosti je tamo raspostrte po prljavim prostirkama na šljunku, nekako previše. I kad gledam stare davno poslane razglednice, bačene na podu uz zapržene porniće i cicgefuzne za pežova, pitam se koliko ja, ili bilo tko drugi, imam pravo na njih. Njihova je poruka bila davno odaslana, i nisam siguran da je uopće treba otrgnuti iz prošlosti. Onaj ko treba davno ju je pročitao, a ako nije tja. mislim da je ipak sad malo prekasno. I tako, na kraju sam kupio nekoliko križaljki za mamu, dvije kutijice tigrove masti za 4 kune(čini čuda za sinuse), knjigu o kulturi stare predkolumbovske Amerike(novu, ona edicija s kioska) i otišli smo na ražnjiće. Imam previše svoje prošlosti, da bih se zamarao tuđom.

Eto, tako ja imam dualisitički odnos prema starim stvarima. Koliko god brižno čuvam svoje, u virtualnim i pravim policama i ladicama, toliko nekako bježim od tuđih. Možda zato što me sve te tuđe stvari podjećaju da bi se i s mojima moglo dogodit nešto slično, no nije stvar u tome da se bojim za sudbinu samih predmeta, nego toga da će se i moj život u jednom trenutku razasut na nekom šljunku. I a da će neki davno umrli fragment tog života molećivo čekati u kutu, kako da bi mu netko nakratko, za pet kuna, udahnuo komad nekog drugog života koji mu ustvari ne pripada.

Možda je Feng Shui ipak u pravu, možda bi trebalo pobacati sve, sad dok je još vrijeme.
Ali ja to, naravno, neću učiniti.

- 09:42 - Komentari (16) - Isprintaj - #

09.11.2006., četvrtak

Pauk je sreća u kući

Da malo razbijem crni ton u koji se čini da sam upao zadnjih dana, jedan stripić. Posvećen je jednoj određenoj osobi, ona će znati zašto. Vi ostali guštajte u jednom jedinom, veličanstvenom i neponovljivom Garfiledu, baš kao što je i ta osoba.

- 22:33 - Komentari (6) - Isprintaj - #

06.11.2006., ponedjeljak

Kad se stari vratio iz rata(instant replay)

Deca, slabo pišem u zadnje vrijeme. Paradoksalno je to što baš zadnjih dana neke stvari imaju strašnu potrebu izaći iz mene(ili ja iz njih), međutim em nemam vremena da sve to pretvorim u stanovitu količinu riječi koje bi bubnuo pred vas, em još nisam siguran da im je vrijeme da budu igdje bubnute. Jer tako je nekako s pričama, one su kao osveta, efikasnije su kad odstoje. Iako, nisam siguran da je osveta nešto čim bi se u životu uopće htio baviti, au contraire mon ami. No zato riječima svako bih. Pa kako onaj tašti čovječuljak unutar mene ima potrebu da ipak nešto ovdje objavi, starom dobrom metodom kopipejstanja bacam jednu priču, objavljenu u Ekranu priče prije dve sezone, iz banalnog razloga jer sam je sjetio sad u birtiji prije sat vremena, i pomislio da nije tako loša. I usput da li sam ikad rekao da ste divna publika? Ako nisam taj isti mali čovječuljak kaže da jeste, čime možda samo kupujem kredit za sve one priče koje ću ubuduće bubnuti pred vas. Ubrzo i s guštom.

Elem

Kad se stari vratio iz rata

Kad se Stari vratio iz rata, nije više bilo onog plavičastog odsjaja u njegovom pogledu. Ili sam ja ostario pa sam prestao tražiti odsjaje tamo gdje ih zapravo ne može ni biti. Nitko se ne vraća iz rata kao u urbanim legendama, niti je to obilježeno nekim posebnim ritualom, ali ja ipak pamtim da se to dogodilo ovako: Stari dolazi, maše nam bez riječi i sjeda za stol. Otvara flašu dobre rakije, sjeda i ispija gutljaj. Zatim tiho sjedne i zapali pljugu, a onda tiho razgovara sa Starom o nečemu što ja ne mogu nikako razumjeti, ali baš kao svako dijete osjećam da je riječ o nečem važnom, iako iskazano s malo riječi. Automatska puška je u kutu sobe i ja ni ne pomišljam, usprkos dječačkoj znatiželji, da je možda dotaknem. Ustvari,dok oni pričaju, gledam tv na kojem su "Tom & Jerry", i čak se ne ljutim na činjenicu da zamorni Jerry uvijek nadmudri Toma. Nakon neodređeno dugog trenutka, stari se povlači sam u sobu, i pušta si ploče. Iako sam klinac koji o tome nema pojma, iz neobjašnjivog razloga sam siguran da stari sluša Dylana i to "John Wesley Harding". I da vjerojatno puši, i gleda u daljinu, baš kao Clint Eastwood u zadnjem kadru, stava spremnog za odjavnu špicu. I vjerojatno ne razmišlja o ničemu, čak ni onome – Što sad?. "Man got to do what man got do" reče jednom John Wayne.

Ali, naravno usprkos mom jasnom sjećanju, to nije bilo tako. Zapravo uopće ne znam kako se i kad, Stari vratio iz rata. Vjerojatno je negdje potpisao neke papire o demobilizaciji, navrnuo s dečkima u birtiju i dovukao se doma nekim razdrndanim kombijem ili zetovim autobusom. I možda je obavio neki svoj sitan ritual, kojeg nit sam mogao shvatiti, niti u sebi sadrži neki veličanstven trenutak kojeg bi dječaci htjeli.

I ne mogu reći da se na ocu previše osjetilo to ratno iskustvo. Možda ga ja nisam dobro zapamtio prije, ali poslije je ostao uglavnom normalan, zabavan čovo sa svim slabostima i manama koje nama muškarcima i djeci pripisuju.
Ali nije loše imati neki trenutak , makar u falsificiranom sjećanju, za koji ćeš poslije reći, da te na neki tajanstveni način određuje. Uostalom , ja sam morao naći taj trenutak u kojem se izgubio plavičasti sjaj iz očevih očiju, samo da bih sebi opravdao činjenicu da ga je nekoć uopće bilo, i da to nije bio plod dječačke mašte.

Btw. iako mi se priča sviđa, danas bi je vjerojatno napisao drugačije. Iako je glupo objašnjavati priče, jer njihova "stvarnost "sadrži isključivo ono što mi ugradimo u njih, želim reći da se moj stari nikad nije vratio iz rata, ali zato ja jesam. Međutim nikad iz tog čina nisam pomišlljao napraviti neku ritualnu točku, jer nje nije ni bilo. Ono što me je motiviralo na priču, jest to da sam tek kad mi je umro otac pokušao naći neki određeni trenutak u kojem se je naš odnos postao toliko složen, da me zapravo određuje na dugi niz godina, čak i sad kad ga nema. Ima ta rečenica negdje, ne mogu se sjetiti od kuda je, da je najgora spoznaja u životu muškarca kad shvaćaš ti postaješ sve jači , a tvoj otac sve slabiji, i da mijenjate dosadašnje uloge, i samim tim obojica to teško podnosite.
U pričama, pokušavaš naći neki moment koji bi ti sve objasnio, kao što sam ja tražio plavičasti odsjaj u očevima očima, a u pravom životu znaš da je taj proces dug, bolan, dugotrajan i zapravo nimalo poetičan, te da objašnjenja nema. Eto zato sam nam u priči promjenio uloge, dodijelio sam sebi onu kikića koji ništa ne kuži, a ocu dao kredit da bude frajer koji se vratio iz rata, i da zna zašto mora šutjeti. Tako mi je bilo lakše, čak i u priči odbijao sam da sam ja budem taj koji se mora sučeliti s nečim tako velikim i teško razumljivim, a što s ratom nema nikakve veze. Prava istina je da bih ja rado sebi kupio mogućnost da budem klinjo koji razmišlja u sjaju u očevim očima, ali jedino što sad mogu učiniti da ne dozvolim sebi da ugušim sjaj u svojima, ako ga je tamo uopće bilo. Fućkaš priče, koje u ogledalu života ne postanu vlastita suprotnost.

- 22:39 - Komentari (11) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>