Pregled posta

Zašto ne volim buvljake

Feng Shui naučava da se trebaš osloboditi svega nepotrebnog. Pod nepotrebnim se smatraju sve stvari što u sebi imaju neku, ajmo to tako nazvat, jer nisam stručnjak za takva nekakva ezoterijsko istočnjačka učenja negativnu energiju, koja je proizašla iz emocija koje si vezao uz taj predmet. Pa te onda te stvari kao sprečavaju da u životu ideš dalje, oslobođen od, ovo je sad moj termin, demona prošlosti čije komadiće kriju ti predmeti.

Ne znam, ja sam osoba koja se vezuje uz predmete, i koliko god smatram da u tome ima nešto, užasno mi je teško kad se moram odvojiti od nekih stvari, čak i kad godinam stoje na dnu ormara i rijetko ih kad uopće uzmem u ruke.
Pored toga imam onu blesavu osobinu da me moj kolekcionarski nerv tjera da gomilam stvari a pogotovu knjige, časopise i nosače zvuke- a to mi je sad već postao veliki problem, jer je moja soba postala toliko zatrpana, da se sve manje trudim to složiti po nekakvom sustavu, čemu sam inače(a malo tome kumuje i ono što radim) sklon, tješeći se da bi se ionako uskoro trebao seliti kad bi se, kao, dijela toga ipak trebalo i zauvijek osloboditi.(ima ona Dedićeva -Čistim svoj život od nepotrebnih stvari, no njih se, kako je to lijepo jednom napisao Jergović, u životu najteže riješiti)
.
No naravno da me ulovi onaj osjećaj uzalodnosti i postavljanja pitanja samom sebi- koga vraga sve to gomilam, kad ću ionako prije ili kasnije umrijeti i sve će završiti u kontejneru, u podrumu ili na nekom buvljaku, o čemu ću još malo kasnije.

A i nisam potpuno siguran da je Feng Shui tu u pravu, naime kao što sam napisao u jednom prethodnom postu, ti predmeti me nekako povezuju s onim čovjekom kakav sam nekad bio, i zapravo ako i nose u sebi neki negativni zapis, taj zapis je moj, a ne možeš baš tako lako pobjeći od svega onog što si ugradio u njih. Uostalom, glupo je i nemoguće, bježati od sebe.

No u jednom se slažem s nečim u tom učenju, ne volim tj. uglavnom ne želim posjedovati predmete koje su pripadali drugim ljudima. Naravno ne mislim na predmete koje mi je netko poklonio, jer je to dio moje osobne priče, nego predmete kojima ne znam porijeklo. Možda je to praznovjerje, ali ja sam potpuno siguran da je tu Feng Shui potpuno u pravu, prostori i predmeti sadrže energiju vlasnika koji su ih posjedovali, i nije stvar u tome da je ta energija apriori pozitivna ili negativna, nego je jednostavno tuđa.
I možda sam nezahvalni praznovjernik, no ja recimo nikad ne bih nosio košulju koju je pripadala npr. umrlom susjedu. Sad malo karikiram jer se DMJ dugo hvalio kako je nosio gaće mrtvog susjeda, i vjerujem da mu se zbog toga nije dogodilo ništa loše, iako hvala ne bih provjeravao

Druga stvar je npr. kaput od pokojnog oca koji sam tu i tamo nosio, jer je riječ o nekome tako bliskom s kojem su ti energije neraskidivo povezane. Od očeva i djedova, uvijek ostaju neki kaputi. I da, nekako knjige, stripove i ploče izuzmam iz tog pravila tuđih stvari, (mislim da se nijedan duh se neće ljutiti ako čitate njegovu knjigu, dapače bit će mu drago)

Međutim, ta stvar mi je postala bitna, u ovoj fazi života u kojoj se sad nalazim, a to je traženje i kupnja stana. Mislim, lako za košulju pokojnika, nje se uvijek s lakoćom riješite, no što se stana tiče to me sad prilično muči. Naime, nedavno sam bio nadomak toga da jedan stari stan već zakaparim, ali je sve propalo pred realizacijom i nekako mi se čini da je to bilo na moju sreću. Nekako je ispalo, da su vlasnici stana, za moj ukus, prilično čudni ipoprilično teški ljudi, ali zbog nečega, iako je cijena bila vrlo pristojna i stan na lokaciji koji mi odgovara, a uz to jako dobro uščuvan, ja nisam imao pozitivan predosjećaj kad sam ulazio u njega, a to je da ga jebeš, meni prilično važno. Jer ja mislim da još više od predmeta, prostori upijaju energiju ljudi koji u njima borave i nje se nije tako lako riješiti, odnosno vjerujem da se ta energija nikad ne iščisti do kraja. I imam osjećaj da se u tuđem stanu, iako bi ga kupio, nikad ne bih osjećao do kraja svoj. Nije da baš vjerujem u poltergeiste, ali zlu ne trebalo.

I to je razlog zašto sam od sada odlučio da idem isključivo na novogradnju. Dosada sam, osim u vrlo ranoj fazi života, živio u stanovima kojima smo bili prvi vlasnici. I nekako želim da i ovaj sljedeći koji ću nadam se imati, također bude moja neispisana knjiga, čak i kad nagomilane predmete iz ovog stana prebacim u njega. Kad već imam toliko količinu svoje nagomilane prošlosti, što će mi pobogu i tuđa.

I sad da se vratimo na buvljake. U nedjelju sam s frendicom bio na Hreliću, i zaključili smo kako je sve to zabavna slikovnica, ali je uz to pomalo i tužno. Gledaš te predmete prekrivene prašinom- stari namještaj, posuđe, zadnje krikove tehnike koja je davno postala antikvarna, gomilu memorabijile iz nekog davnog izgubljenog vremena. No pitanje koje se nameće kako su uopće dospijeli tamo. Jesu li vlasnici umrli ? Možda je sve izbačeno iz nekog stana u centru grada, a sve su pobacali van novi vlasnici, ne mareći za tu staru kramu koja je bila tako bitna starim vlasnicima. Možda su se i ti novi vlasnici, kao i ja, bojali loše energije tih stvari, ili je puno vjerojatnije riječ o nesentimentalnim novim bogatašima koji boli kurac za tu starudiju.

I onda se sjetim svoje sobe, svojih knjiga, bilježnica, figurica, starih igračaka, svakojakih čuda koje još čuvam u ladicama, i pomislim šta ako jednog dana sve to bude nemilosrdno bačeno na neki buvljak i netko nešto od tih gluposti kupi za par kuna, ni ne misleći koja je moja priča vezana uz nju(a i zašto bi). I baš zato što sam ja tako vezan za te stvari, odjednom mi ti buvljaci postaju nekako neprivlačni . Prošlost postaje ono što se i mudrima događa(Štulić), a te prošlosti je tamo raspostrte po prljavim prostirkama na šljunku, nekako previše. I kad gledam stare davno poslane razglednice, bačene na podu uz zapržene porniće i cicgefuzne za pežova, pitam se koliko ja, ili bilo tko drugi, imam pravo na njih. Njihova je poruka bila davno odaslana, i nisam siguran da je uopće treba otrgnuti iz prošlosti. Onaj ko treba davno ju je pročitao, a ako nije tja. mislim da je ipak sad malo prekasno. I tako, na kraju sam kupio nekoliko križaljki za mamu, dvije kutijice tigrove masti za 4 kune(čini čuda za sinuse), knjigu o kulturi stare predkolumbovske Amerike(novu, ona edicija s kioska) i otišli smo na ražnjiće. Imam previše svoje prošlosti, da bih se zamarao tuđom.

Eto, tako ja imam dualisitički odnos prema starim stvarima. Koliko god brižno čuvam svoje, u virtualnim i pravim policama i ladicama, toliko nekako bježim od tuđih. Možda zato što me sve te tuđe stvari podjećaju da bi se i s mojima moglo dogodit nešto slično, no nije stvar u tome da se bojim za sudbinu samih predmeta, nego toga da će se i moj život u jednom trenutku razasut na nekom šljunku. I a da će neki davno umrli fragment tog života molećivo čekati u kutu, kako da bi mu netko nakratko, za pet kuna, udahnuo komad nekog drugog života koji mu ustvari ne pripada.

Možda je Feng Shui ipak u pravu, možda bi trebalo pobacati sve, sad dok je još vrijeme.
Ali ja to, naravno, neću učiniti.

Post je objavljen 15.11.2006. u 09:42 sati.