Deca, slabo pišem u zadnje vrijeme. Paradoksalno je to što baš zadnjih dana neke stvari imaju strašnu potrebu izaći iz mene(ili ja iz njih), međutim em nemam vremena da sve to pretvorim u stanovitu količinu riječi koje bi bubnuo pred vas, em još nisam siguran da im je vrijeme da budu igdje bubnute. Jer tako je nekako s pričama, one su kao osveta, efikasnije su kad odstoje. Iako, nisam siguran da je osveta nešto čim bi se u životu uopće htio baviti, au contraire mon ami. No zato riječima svako bih. Pa kako onaj tašti čovječuljak unutar mene ima potrebu da ipak nešto ovdje objavi, starom dobrom metodom kopipejstanja bacam jednu priču, objavljenu u Ekranu priče prije dve sezone, iz banalnog razloga jer sam je sjetio sad u birtiji prije sat vremena, i pomislio da nije tako loša. I usput da li sam ikad rekao da ste divna publika? Ako nisam taj isti mali čovječuljak kaže da jeste, čime možda samo kupujem kredit za sve one priče koje ću ubuduće bubnuti pred vas. Ubrzo i s guštom.
Elem
Kad se stari vratio iz rata
Kad se Stari vratio iz rata, nije više bilo onog plavičastog odsjaja u njegovom pogledu. Ili sam ja ostario pa sam prestao tražiti odsjaje tamo gdje ih zapravo ne može ni biti. Nitko se ne vraća iz rata kao u urbanim legendama, niti je to obilježeno nekim posebnim ritualom, ali ja ipak pamtim da se to dogodilo ovako: Stari dolazi, maše nam bez riječi i sjeda za stol. Otvara flašu dobre rakije, sjeda i ispija gutljaj. Zatim tiho sjedne i zapali pljugu, a onda tiho razgovara sa Starom o nečemu što ja ne mogu nikako razumjeti, ali baš kao svako dijete osjećam da je riječ o nečem važnom, iako iskazano s malo riječi. Automatska puška je u kutu sobe i ja ni ne pomišljam, usprkos dječačkoj znatiželji, da je možda dotaknem. Ustvari,dok oni pričaju, gledam tv na kojem su "Tom & Jerry", i čak se ne ljutim na činjenicu da zamorni Jerry uvijek nadmudri Toma. Nakon neodređeno dugog trenutka, stari se povlači sam u sobu, i pušta si ploče. Iako sam klinac koji o tome nema pojma, iz neobjašnjivog razloga sam siguran da stari sluša Dylana i to "John Wesley Harding". I da vjerojatno puši, i gleda u daljinu, baš kao Clint Eastwood u zadnjem kadru, stava spremnog za odjavnu špicu. I vjerojatno ne razmišlja o ničemu, čak ni onome – Što sad?. "Man got to do what man got do" reče jednom John Wayne.
Ali, naravno usprkos mom jasnom sjećanju, to nije bilo tako. Zapravo uopće ne znam kako se i kad, Stari vratio iz rata. Vjerojatno je negdje potpisao neke papire o demobilizaciji, navrnuo s dečkima u birtiju i dovukao se doma nekim razdrndanim kombijem ili zetovim autobusom. I možda je obavio neki svoj sitan ritual, kojeg nit sam mogao shvatiti, niti u sebi sadrži neki veličanstven trenutak kojeg bi dječaci htjeli.
I ne mogu reći da se na ocu previše osjetilo to ratno iskustvo. Možda ga ja nisam dobro zapamtio prije, ali poslije je ostao uglavnom normalan, zabavan čovo sa svim slabostima i manama koje nama muškarcima i djeci pripisuju.
Ali nije loše imati neki trenutak , makar u falsificiranom sjećanju, za koji ćeš poslije reći, da te na neki tajanstveni način određuje. Uostalom , ja sam morao naći taj trenutak u kojem se izgubio plavičasti sjaj iz očevih očiju, samo da bih sebi opravdao činjenicu da ga je nekoć uopće bilo, i da to nije bio plod dječačke mašte.
Btw. iako mi se priča sviđa, danas bi je vjerojatno napisao drugačije. Iako je glupo objašnjavati priče, jer njihova "stvarnost "sadrži isključivo ono što mi ugradimo u njih, želim reći da se moj stari nikad nije vratio iz rata, ali zato ja jesam. Međutim nikad iz tog čina nisam pomišlljao napraviti neku ritualnu točku, jer nje nije ni bilo. Ono što me je motiviralo na priču, jest to da sam tek kad mi je umro otac pokušao naći neki određeni trenutak u kojem se je naš odnos postao toliko složen, da me zapravo određuje na dugi niz godina, čak i sad kad ga nema. Ima ta rečenica negdje, ne mogu se sjetiti od kuda je, da je najgora spoznaja u životu muškarca kad shvaćaš ti postaješ sve jači , a tvoj otac sve slabiji, i da mijenjate dosadašnje uloge, i samim tim obojica to teško podnosite.
U pričama, pokušavaš naći neki moment koji bi ti sve objasnio, kao što sam ja tražio plavičasti odsjaj u očevima očima, a u pravom životu znaš da je taj proces dug, bolan, dugotrajan i zapravo nimalo poetičan, te da objašnjenja nema. Eto zato sam nam u priči promjenio uloge, dodijelio sam sebi onu kikića koji ništa ne kuži, a ocu dao kredit da bude frajer koji se vratio iz rata, i da zna zašto mora šutjeti. Tako mi je bilo lakše, čak i u priči odbijao sam da sam ja budem taj koji se mora sučeliti s nečim tako velikim i teško razumljivim, a što s ratom nema nikakve veze. Prava istina je da bih ja rado sebi kupio mogućnost da budem klinjo koji razmišlja u sjaju u očevim očima, ali jedino što sad mogu učiniti da ne dozvolim sebi da ugušim sjaj u svojima, ako ga je tamo uopće bilo. Fućkaš priče, koje u ogledalu života ne postanu vlastita suprotnost.
Post je objavljen 06.11.2006. u 22:39 sati.