| < | rujan, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | |
Bućan doca
Da bi se svijet u boci uzgojio potrebno je nataknuti bocu na njega dok je još u fazi embrija. Bocu potom dobro zatvoriti kad svijet uđe u fazu punoljetnosti. Otvoriti samo u posebnim prilikama, kao što je najava kataklizme ili selidba u drugu galaksiju. Ne tresti bocu previše. Čuvati na suhom i hladnom mjestu. Na kraju podijeliti s prijateljima.
Web Counter
Uvrede osobne prirode kao i nemoralne ponude slati na
vonsmile@gmail.com



Discover Gabon

Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
Zapisi drugova po blogu a i šire
dnevnik munjenog jarana
birokratsko hrabro srce
tata riba i njegova mlađ
zvonarica generacije
snoopy đevojka
rocker u dijaspori
naš čovjek u Kini
Kaco 24cm
sada tera, a nekoć shund
mladi pivoljub
milou generacijo moja
maxturbacije i druge perverzije
onaj koji zna poTREFit
xavier osloboditelj
neživo povrće
đed od niti sto
kosjenka sometimes loves regoch]
lokum rahat za uz kahvu
šarli, stara škola
kad me sad nije šlagiralo
žaklina vs. ralje života 2
derza i smiješne zgode
izričiti protivnik baneta
kućna athena on the air
ex-urednik erotskog magazina
dobrica sa zlim željama
žensko od kojota
marchelina od matejushke
Svi smo mi Luka Ritz
Ovaj post je nekako nadrastao sam sebe. Kako je rečenica iz njega dobila svoj samostalni život, ponavljajmo i dalje taj apel, na dan kad su uhvaćeni Lukine ubojice, ali i nadalje, kako bi ostala kao upozorenje koliko smo nezaštićeni od nasilnika u svijetu kojem živimo. Te kao nada da će se jednom ipak nešto promijeniti.
..kad se jedan od njih u Seleukiji pojavio
u prvom večernjem času
prerušen u vitkog i prelijepog mladića
s radošću božanstva u očima
crne i mirisne kose
prolaznici zurili su u njega
pitali se da l iko ga zna
i dali on sirijski je grk ili možda stranac
ali neki što pažljivo gledahu
razumješe i pogled svrnuše
a kad se on pod stupovljem izgubi
medj` sjenama i svjetiljkama večernjim
odlazeć u četvrt koja noću
tek oživi s orgijama i razvratom
svim vrstama pohote i bluda
pitahu se koji od njih bi to mogo biti
i zbog kakve to sumnjive požude
silazi na seleukijske ulice
s onih veličanstvenih božanskih staništa

Što je čovjek stariji to se više hladi. Kao zvijezda.


Ploče voli, jer ga svaka na nešto podsjeća
by Dragan Todorović

Nije lopov onaj ko pljačka banke,nego onaj ko ih osniva
bv Berthold Brecht

Što više jedeš, više sereš
by Woody Guthrie
|
-Dragi gospodine Bukowski kažete da ste počeli pisati u 35.oj, što ste radili prije toga? E.R. -Dragi E.R., nisam pisao |
|
Zagreb je oduvijek bio najljepši u ranu jesen. Ima ona neka astrološka litanija da ti se zapravo najviše sviđa doba u koje si rođen ,a kako sam rođen u znaku Vage, možda ima nešto u tome, a možda je riječ samo u načinu kako se ovih dana kroz (novo)zagrebačke ulice prelijeva svijetlost. Uvijek se vraćam ulicama s kojih si potekla u jesenja predvečerja osjenčanih boja reče u Nisci Bisera ,a tko drugi, nego najčešće citirani Štulić. Ulice s kojih si potekla....kad obično šećem na potezu od Dugava(moj sadašnji kvart) prema Utrinama(moj stari kvart) uvijek mi se na jednom točno određenu mjestu javi ta pjesma, i ta misao. Fascinantno je da nijedna djevojka nije potekla s tog mjesta jerbo je to obični trotoar omeđen livadama, ali kao da otvara prolaz u podsvijest omeđenu pjesmom. Dylan Dog, ali bez čudovišta. Ili neki misteriozni vremenski tjesnac, u kojem na neku milisekundu postajem dječak koji se tek sprema odšetati svoje buduće šetnje, i otkriti svoje ulice iz kojh će poteknuti ili poteći(a poteći će puno toga drugoga još) i neke djevojke kojima ako već ne posvećujemo pjesme, možemo bar misli. Također ima u Utrinama jedna klupa točno nasuprot moje bivše zgrade gdje ponekad kad je lijepo vrijeme sjednem, popijem pivu i gledam parking, livadu i igralište na kojem sam se igrao kao mali. I dugo sjedim i razmišljam. Nekom je potreban hladni crkveni pod, nekom mantričko mumljanje a netko mora žestoko raditi na sebi, kako bi dosegao svoj moment smirenosti. Meni je ponekad dovoljna ta klupa, par pogleda na najobičniji parking na kojemu sam se kao dijete igrao kauboja i indijanaca, Otpisanih i Sandokana, te razmijenjivao sličice, i dovoljno je da me preplavi osjećaj ugodne melankonije. Sigurno je da u divljni Cresa ili Biševa ima mjesta koja su meditatvnija i ljepša, ali avaj, s ovim u Utrinima me nešto neraskidivo veže, valjda jer sam i sam nekako potekao od tamo, ako uopće od nekuda potičemo. Naslov posta zapravo posuđen od jedne od najljepših knjiga koju sam ikad čitao, Betonski vrt Ian McEwana. Vrlo je teško opisati o čemu se u toj knjizi radi, govori o jednoj pomaknutoj slici Britanije, i vrlo uvjetno životu u njihovim radničkim suburbiama sedamdesetih godina, i jednoj porodici iz vizure dječaka i njegovog oca koji je gradio betonski vrt. Baš tako -gradio betonski vrt. Zapravo atmosfera knjige nema ama ni najmanje veze s atmosferom koju pokušavam postići u ovom postu, ali ponekad promatajući zgrade Novog Zagreba,odnekud izvučem taj naslov i nešto me u njemu podsjeti na djetinjstvo u Utrinama. Iako zapravo Novi Zagreb obiluje zelenilom, te ne mogu reći da ako oko sebe vidim beton, beton samo beton(kako reče Rambo Amadeus) i iako iz djetinjstva pamtim obilna igranja po parkovima, sigurno puno više nego što ih pamti klinac iz centra, vrt mog djetinjstva je ipak betonski. Možda je to samo zbog igre riječi, ali to je neodređeni osjećaj, baš poput onog mjesta na kojem šećam, a na mene imam proustovski efekt. Samo uvrnuta slika, vrta sagrađenog od betona u kojeg bi se nekad poželio sakriti. Čak zapravo i ne znam kako bi taj vrt trebao izgledati, kao obilje hodnika, labirinata, s nekoliko stupnjeva terasa, razbacinim zidovima, tajnim prolazima, apstraktnim oblicima-jednostavno pojma nemam. Možda beton daje osjećaj sigurnosti, no ne vjerujem baš, taj figurativni vrt je samo zamjena za ono što se neda riječima opisati. Riječ je o samo onom kratkom neuhvatljivom osjećaju koji se nekad u vama javi, osjećaju ljepote i smirenosti i, što je najvažnije, pomirenosti sa svime pa tako i sa samim sobom, pa ga na kraju morate pretočiti u neku vlastitu apstraktnu sliku. I eto čudno kako od jesenske šetnje, u prelijepu zagrebačku jesen brzo dođem do vrta u vlastitoj glavi, i to čak onog betonskog. Nema veze, kao dijete Novog Zagreba znam da je dobro da iza livade dolazi zgrada, a u iz tih zgada katkad poteknu neke djevojke, a s njima i neke priče. No najvažniji je osjećaj je kad šećući svojim omiljenim trotoarom dobijem čudan osjećaj kako budućnost još nije počela, iako je možda davno trebala. I to mi navuče osmijeh na lice. A ako to i jesu lažni i varljivi osjećaji, ja ih nikako ne želim zanemariti, jer što mi drugo preostaje. |
![]() ,,,je prvo nešto rekao, pa poslije kazao da nije baš tako mislio. Te da je to izvađeno iz konteksta. Naravno kontekst je bio takav da je neki debilni car svojedobno rekao da muslići samo znaju klati i ubijat, za razliku od krotkih kršćana. Te da je krivo shvaćen. Te da se on, baš kao i svi drugi oduvijek zalagao za mir. Te da bi on jako volio muslimane, samo da su slučajno katolici. Muslići su odgovorili standarnim folklorom, paljenjem zastava i vudu lutaka pape , sličnim ritualom kakvim je svojedobno u Samoboru za fašnika ubijen dr. Franjo Tuđman. Stručnjaci za vjerska pitanja smiruju situaciju, ali nitko ih ne jebe pet posto. Budisti šute, možda iz raloga što je Richard Gere zauzet snimanjem filma o Radovanu Karadžiću, inače pravoslavcu. Svijet je lopta šarena, već sto milona godina, a jedina vjera koja je ispravana je ona naših otaca. Ostali trućaju i seru. Međureligijski dijalog je kao stvoren za profesore s bradicom u ranim pedesetima , koji su završili krivi fakultet, u tv emisijama koje idu radnim danom u podne. Ne zna primitivizam, što znači ekumenizam. Čudno je to, kako eto oni drugi i nakon svih tih silnih godina uvjeravanja i argumenata nikako da shvate da su ovi prvi u pravu. Ili je obrnuto? Inače ispričavam se svim vjernicima u bilo koje bajke, a koje sam uvrijedio ovim postom. Nisam tako mislio. Šatro. |
- 10:23 - Komentari (16) - Isprintaj - #
|
Te 1976 Tito je još bio živ, a bogami i Kardelj, Bakarić i Krleža, i SKJ je donosio naveliko nekakve zaključke , potpuno nebitno kako glupi bili. U Americi je predsjednik bio danas potpuno zaboravljeni Gerald Ford, iako je te godine popušio na izborima od nešto manje zaboravljenog uzgajivača kikirikija Jimmy Cartera. U Britaniji je pak ostavku ponudio Harold Wilson, smijenit će ga James Callaghan, ali negdje iz prikrajka je već virila Margaret Thatcher. U Sovjetskom Savezu još uvijek je drmala monumentalna šubara Leonida Brežnjeva, perestrojku se nitko nije usudio ni sanjati, a i poljski brkati sindikalasti i brodograditelji su još samo crnčili i tek sanjali o slobodi i solidarnosti možda i zato što je Papa još uvijek bio samo Talijan. Ulrike Meinhof se ubila(ili su je ubili) u zatvoru, a punk je još bio u rudimentarnom začetku. Činilo se da će komunizam i hladni rat trajati zauvijek, i da su sve rock zvijezde koje su trebali umrijeti umrle, a ostale da će živjeti zauvijek. Zašto to govorim? Zato što je 1976 bila prije trideset godina, kad sam imao 6 i kad je svijet bio samo gomila nepovezanih slika, uglavljena negdje između starog crno bijelog telefunkenovog televizora i utrinskog parka u kojem sam se igrao. Imao sam 6 godina i nisam razmišljao o ovome što razmišljam danas, što je posve logično jer čak ni danas klinci od šest godina ne razmišljaju o dizanju kredita za stan. I zato sam spomenuo tih trideset godina, jer ako nešto opet ne pođe po zlu, što me ne bi čudilo, jednog od narednih dana bi mogao uzeti stambeni kredit koji bi otplaćivao eto -samo 30 godina. Od 1976 do danas su se osim punka pojavili i Kosovo i Šuvar i štrajkovi rudara i i Azra, Idoli i Lačni Franz, commodore 64 i satelitska televizija, VHS i pornići u svakom domu i Ted Turner, CNN i MTV pa internet i mp3ce, ipodi, flaširana voda, ali i neki novi ratovi, vampir četnički i zombiji ustaški i Milošević i jogurt revolucija i Njofra, Jure i Bobani i Šešelji i Bil Osame, avioni u neboderima te te PC, DVDi i pornići u svakom kiosku. Uglavnom ne može se reći da je bilo dosadno u tih tridesetak godina, pogotovo nama koji smo promijenili nekoliko valuta, dva društvena sistema kao i dve poprilčno zbrčkane države. Barem. Da sam 1976 digao neki hipotetski kredit na stan pitam se koliko bi me sad to došlo u eurima. Svojedobno, u doba socijalizma kad nismo baratili pojmom valutne klauzule nego samo promjenom naramka deviza na crno u wcu robne kuće, ljudima se znalo dešavati da im zbog inflacije, rata za stan godinama kasnije dođe kao kutija cigareta ili bazooka žvakaće. Bojim se da je tako nešto danas nemoguće, jer se kredit neumoljivo veže uz švicarski franak i samo se može dogoditi da mi jednog dana, ako ponovo dođe neka balkanska ujdurma koja nam uništi standard, dođe neko malo bankarsko govno, izvadi neki pohabani papir(literarno rečeno) i potjera me stana jer ga nisam u stanju otplaćivati, a na njega je naravno stavljena šapetina bankarske hipoteke, prema kojoj je ona medvjeđa poput majčinog milovanja. Ono što mi je u svemu najgore što moram imati posla s bankama koje istinski i iz dna duše mrzim, a u mom alternativnom povijesnom auscwitzu, gorjeli bi isključivo bankari. Znam neke drage ljude koje rade u bankama, neke od njih koji čitaju i ovaj blog, i nek se ne uvrijede, znaju oni na kog mislim, sigurno ne na zaposlenike i činovnike u istima. Iako bi bezrezevno zašamarao i neke od njih, da nisam tako fin, kultiviran, smiren i dovoljno pametan da znam da je to glupo. Ali ova Brechtova izjava u boxu sastrane desno nije tu nimalo slučajno. I sad baš me zanima kako će izgledati svijet kad ću ja za 30 godina, recimo, otplatiti kredit? Zapravo ne usudim se ni pomisliti, prognoziranje budućnosti malo kome ide za rukom, samo znam da će Elvis onda već biti mrtav -pa otprilike gotovo 60 cijelih godina. Ono što je najgore, nisam baš siguran ni da ću ja biti živ. Dugovječnost nam baš nije jaka strana po muškoj strani familije, i otac i djed su mi umrli taman nešto prije šezdesete. Kako ja sad imam 35, vrlo moguće da će mi ostati još koji ratica i kad se preselim na ahiret, Sv.Petru ili na vječna lovišta, pa se samozadovoljno pojavi onaj bankar s pohabanim papirom, sad već i on vidno ostario, i zaplijeni mi teško stečenu vlastitu kištru još dok je policijska traka na ulaznim vratima stana. Bankari su strpljiva lešinčad. Nisam htio da ovo ispadne crnjak, nije da baš želim vidjeti sebe u stanu zakrčenom knjigama i časopisima, u kojem je kuhinja umrljana od masti i skorene kajgane, pločice u kupaoni ugodne boje rđe, a ja ležim mrtav na tepihu prekrivenom prašinom starom 18 godina, dok me ne pronađu susjedi tek kad otkriju smrad. Ali, ništa nije isključeno. Iako naravno nadam se da će se u međuvremenu dospijeti na svijet ipak neki potomak , ili barem biti uz mene netko drugi vrlo drag, ili dovoljno drag(dovoljno je nekad i više nego dovoljno pogotovo što si stariji), koji će nastaviti otplaćivati moj kredit, eto ako ništa drugo da mu ostane i da ima svoju nekretninu otplaćenu prije zadnjeg stadija reume, dok je još seksualno aktivan... Još je tu jedna caka, kredit te neumoljivo vezuje da moraš ostati do daljnega na jednom mjestu, čuvajući siguran posao i ne možeš npr. iz čistog hira otići u npr. Gabon na jedno godinu dana da bi pronašao sebe. Mislim nije baš i da sam htio do Gabona ovih dana, ali nekako bilo bi ljepše moći držati ta vrata otvorena, a znati da vas iza njih ne čeka neko troglavo bankarsko čudovište... |


