| < | rujan, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | |
Bućan doca
Da bi se svijet u boci uzgojio potrebno je nataknuti bocu na njega dok je još u fazi embrija. Bocu potom dobro zatvoriti kad svijet uđe u fazu punoljetnosti. Otvoriti samo u posebnim prilikama, kao što je najava kataklizme ili selidba u drugu galaksiju. Ne tresti bocu previše. Čuvati na suhom i hladnom mjestu. Na kraju podijeliti s prijateljima.
Web Counter
Uvrede osobne prirode kao i nemoralne ponude slati na
vonsmile@gmail.com
Discover Gabon
Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
Zapisi drugova po blogu a i šire
dnevnik munjenog jarana
birokratsko hrabro srce
tata riba i njegova mlađ
zvonarica generacije
snoopy đevojka
rocker u dijaspori
naš čovjek u Kini
Kaco 24cm
sada tera, a nekoć shund
mladi pivoljub
milou generacijo moja
maxturbacije i druge perverzije
onaj koji zna poTREFit
xavier osloboditelj
neživo povrće
đed od niti sto
kosjenka sometimes loves regoch]
lokum rahat za uz kahvu
šarli, stara škola
kad me sad nije šlagiralo
žaklina vs. ralje života 2
derza i smiješne zgode
izričiti protivnik baneta
kućna athena on the air
ex-urednik erotskog magazina
dobrica sa zlim željama
žensko od kojota
marchelina od matejushke
Svi smo mi Luka Ritz
Ovaj post je nekako nadrastao sam sebe. Kako je rečenica iz njega dobila svoj samostalni život, ponavljajmo i dalje taj apel, na dan kad su uhvaćeni Lukine ubojice, ali i nadalje, kako bi ostala kao upozorenje koliko smo nezaštićeni od nasilnika u svijetu kojem živimo. Te kao nada da će se jednom ipak nešto promijeniti.
..kad se jedan od njih u Seleukiji pojavio
u prvom večernjem času
prerušen u vitkog i prelijepog mladića
s radošću božanstva u očima
crne i mirisne kose
prolaznici zurili su u njega
pitali se da l iko ga zna
i dali on sirijski je grk ili možda stranac
ali neki što pažljivo gledahu
razumješe i pogled svrnuše
a kad se on pod stupovljem izgubi
medj` sjenama i svjetiljkama večernjim
odlazeć u četvrt koja noću
tek oživi s orgijama i razvratom
svim vrstama pohote i bluda
pitahu se koji od njih bi to mogo biti
i zbog kakve to sumnjive požude
silazi na seleukijske ulice
s onih veličanstvenih božanskih staništa
Što je čovjek stariji to se više hladi. Kao zvijezda.
Ploče voli, jer ga svaka na nešto podsjeća
by Dragan Todorović
Nije lopov onaj ko pljačka banke,nego onaj ko ih osniva
bv Berthold Brecht
Što više jedeš, više sereš
by Woody Guthrie
|
Zagreb je oduvijek bio najljepši u ranu jesen. Ima ona neka astrološka litanija da ti se zapravo najviše sviđa doba u koje si rođen ,a kako sam rođen u znaku Vage, možda ima nešto u tome, a možda je riječ samo u načinu kako se ovih dana kroz (novo)zagrebačke ulice prelijeva svijetlost. Uvijek se vraćam ulicama s kojih si potekla u jesenja predvečerja osjenčanih boja reče u Nisci Bisera ,a tko drugi, nego najčešće citirani Štulić. Ulice s kojih si potekla....kad obično šećem na potezu od Dugava(moj sadašnji kvart) prema Utrinama(moj stari kvart) uvijek mi se na jednom točno određenu mjestu javi ta pjesma, i ta misao. Fascinantno je da nijedna djevojka nije potekla s tog mjesta jerbo je to obični trotoar omeđen livadama, ali kao da otvara prolaz u podsvijest omeđenu pjesmom. Dylan Dog, ali bez čudovišta. Ili neki misteriozni vremenski tjesnac, u kojem na neku milisekundu postajem dječak koji se tek sprema odšetati svoje buduće šetnje, i otkriti svoje ulice iz kojh će poteknuti ili poteći(a poteći će puno toga drugoga još) i neke djevojke kojima ako već ne posvećujemo pjesme, možemo bar misli. Također ima u Utrinama jedna klupa točno nasuprot moje bivše zgrade gdje ponekad kad je lijepo vrijeme sjednem, popijem pivu i gledam parking, livadu i igralište na kojem sam se igrao kao mali. I dugo sjedim i razmišljam. Nekom je potreban hladni crkveni pod, nekom mantričko mumljanje a netko mora žestoko raditi na sebi, kako bi dosegao svoj moment smirenosti. Meni je ponekad dovoljna ta klupa, par pogleda na najobičniji parking na kojemu sam se kao dijete igrao kauboja i indijanaca, Otpisanih i Sandokana, te razmijenjivao sličice, i dovoljno je da me preplavi osjećaj ugodne melankonije. Sigurno je da u divljni Cresa ili Biševa ima mjesta koja su meditatvnija i ljepša, ali avaj, s ovim u Utrinima me nešto neraskidivo veže, valjda jer sam i sam nekako potekao od tamo, ako uopće od nekuda potičemo. Naslov posta zapravo posuđen od jedne od najljepših knjiga koju sam ikad čitao, Betonski vrt Ian McEwana. Vrlo je teško opisati o čemu se u toj knjizi radi, govori o jednoj pomaknutoj slici Britanije, i vrlo uvjetno životu u njihovim radničkim suburbiama sedamdesetih godina, i jednoj porodici iz vizure dječaka i njegovog oca koji je gradio betonski vrt. Baš tako -gradio betonski vrt. Zapravo atmosfera knjige nema ama ni najmanje veze s atmosferom koju pokušavam postići u ovom postu, ali ponekad promatajući zgrade Novog Zagreba,odnekud izvučem taj naslov i nešto me u njemu podsjeti na djetinjstvo u Utrinama. Iako zapravo Novi Zagreb obiluje zelenilom, te ne mogu reći da ako oko sebe vidim beton, beton samo beton(kako reče Rambo Amadeus) i iako iz djetinjstva pamtim obilna igranja po parkovima, sigurno puno više nego što ih pamti klinac iz centra, vrt mog djetinjstva je ipak betonski. Možda je to samo zbog igre riječi, ali to je neodređeni osjećaj, baš poput onog mjesta na kojem šećam, a na mene imam proustovski efekt. Samo uvrnuta slika, vrta sagrađenog od betona u kojeg bi se nekad poželio sakriti. Čak zapravo i ne znam kako bi taj vrt trebao izgledati, kao obilje hodnika, labirinata, s nekoliko stupnjeva terasa, razbacinim zidovima, tajnim prolazima, apstraktnim oblicima-jednostavno pojma nemam. Možda beton daje osjećaj sigurnosti, no ne vjerujem baš, taj figurativni vrt je samo zamjena za ono što se neda riječima opisati. Riječ je o samo onom kratkom neuhvatljivom osjećaju koji se nekad u vama javi, osjećaju ljepote i smirenosti i, što je najvažnije, pomirenosti sa svime pa tako i sa samim sobom, pa ga na kraju morate pretočiti u neku vlastitu apstraktnu sliku. I eto čudno kako od jesenske šetnje, u prelijepu zagrebačku jesen brzo dođem do vrta u vlastitoj glavi, i to čak onog betonskog. Nema veze, kao dijete Novog Zagreba znam da je dobro da iza livade dolazi zgrada, a u iz tih zgada katkad poteknu neke djevojke, a s njima i neke priče. No najvažniji je osjećaj je kad šećući svojim omiljenim trotoarom dobijem čudan osjećaj kako budućnost još nije počela, iako je možda davno trebala. I to mi navuče osmijeh na lice. A ako to i jesu lažni i varljivi osjećaji, ja ih nikako ne želim zanemariti, jer što mi drugo preostaje. |