Te 1976 Tito je još bio živ, a bogami i Kardelj, Bakarić i Krleža, i SKJ je donosio naveliko nekakve zaključke , potpuno nebitno kako glupi bili. U Americi je predsjednik bio danas potpuno zaboravljeni Gerald Ford, iako je te godine popušio na izborima od nešto manje zaboravljenog uzgajivača kikirikija Jimmy Cartera. U Britaniji je pak ostavku ponudio Harold Wilson, smijenit će ga James Callaghan, ali negdje iz prikrajka je već virila Margaret Thatcher. U Sovjetskom Savezu još uvijek je drmala monumentalna šubara Leonida Brežnjeva, perestrojku se nitko nije usudio ni sanjati, a i poljski brkati sindikalasti i brodograditelji su još samo crnčili i tek sanjali o slobodi i solidarnosti možda i zato što je Papa još uvijek bio samo Talijan. Ulrike Meinhof se ubila(ili su je ubili) u zatvoru, a punk je još bio u rudimentarnom začetku. Činilo se da će komunizam i hladni rat trajati zauvijek, i da su sve rock zvijezde koje su trebali umrijeti umrle, a ostale da će živjeti zauvijek. Zašto to govorim? Zato što je 1976 bila prije trideset godina, kad sam imao 6 i kad je svijet bio samo gomila nepovezanih slika, uglavljena negdje između starog crno bijelog telefunkenovog televizora i utrinskog parka u kojem sam se igrao. Imao sam 6 godina i nisam razmišljao o ovome što razmišljam danas, što je posve logično jer čak ni danas klinci od šest godina ne razmišljaju o dizanju kredita za stan.
I zato sam spomenuo tih trideset godina, jer ako nešto opet ne pođe po zlu, što me ne bi čudilo, jednog od narednih dana bi mogao uzeti stambeni kredit koji bi otplaćivao eto -samo 30 godina.
Od 1976 do danas su se osim punka pojavili i Kosovo i Šuvar i štrajkovi rudara i i Azra, Idoli i Lačni Franz, commodore 64 i satelitska televizija, VHS i pornići u svakom domu i Ted Turner, CNN i MTV pa internet i mp3ce, ipodi, flaširana voda, ali i neki novi ratovi, vampir četnički i zombiji ustaški i Milošević i jogurt revolucija i Njofra, Jure i Bobani i Šešelji i Bil Osame, avioni u neboderima te te PC, DVDi i pornići u svakom kiosku. Uglavnom ne može se reći da je bilo dosadno u tih tridesetak godina, pogotovo nama koji smo promijenili nekoliko valuta, dva društvena sistema kao i dve poprilčno zbrčkane države. Barem.
Da sam 1976 digao neki hipotetski kredit na stan pitam se koliko bi me sad to došlo u eurima. Svojedobno, u doba socijalizma kad nismo baratili pojmom valutne klauzule nego samo promjenom naramka deviza na crno u wcu robne kuće, ljudima se znalo dešavati da im zbog inflacije, rata za stan godinama kasnije dođe kao kutija cigareta ili bazooka žvakaće. Bojim se da je tako nešto danas nemoguće, jer se kredit neumoljivo veže uz švicarski franak i samo se može dogoditi da mi jednog dana, ako ponovo dođe neka balkanska ujdurma koja nam uništi standard, dođe neko malo bankarsko govno, izvadi neki pohabani papir(literarno rečeno) i potjera me stana jer ga nisam u stanju otplaćivati, a na njega je naravno stavljena šapetina bankarske hipoteke, prema kojoj je ona medvjeđa poput majčinog milovanja.
Ono što mi je u svemu najgore što moram imati posla s bankama koje istinski i iz dna duše mrzim, a u mom alternativnom povijesnom auscwitzu, gorjeli bi isključivo bankari. Znam neke drage ljude koje rade u bankama, neke od njih koji čitaju i ovaj blog, i nek se ne uvrijede, znaju oni na kog mislim, sigurno ne na zaposlenike i činovnike u istima. Iako bi bezrezevno zašamarao i neke od njih, da nisam tako fin, kultiviran, smiren i dovoljno pametan da znam da je to glupo.
Ali ova Brechtova izjava u boxu sastrane desno nije tu nimalo slučajno.
I sad baš me zanima kako će izgledati svijet kad ću ja za 30 godina, recimo, otplatiti kredit? Zapravo ne usudim se ni pomisliti, prognoziranje budućnosti malo kome ide za rukom, samo znam da će Elvis onda već biti mrtav -pa otprilike gotovo 60 cijelih godina.
Ono što je najgore, nisam baš siguran ni da ću ja biti živ. Dugovječnost nam baš nije jaka strana po muškoj strani familije, i otac i djed su mi umrli taman nešto prije šezdesete. Kako ja sad imam 35, vrlo moguće da će mi ostati još koji ratica i kad se preselim na ahiret, Sv.Petru ili na vječna lovišta, pa se samozadovoljno pojavi onaj bankar s pohabanim papirom, sad već i on vidno ostario, i zaplijeni mi teško stečenu vlastitu kištru još dok je policijska traka na ulaznim vratima stana. Bankari su strpljiva lešinčad.
Nisam htio da ovo ispadne crnjak, nije da baš želim vidjeti sebe u stanu zakrčenom knjigama i časopisima, u kojem je kuhinja umrljana od masti i skorene kajgane, pločice u kupaoni ugodne boje rđe, a ja ležim mrtav na tepihu prekrivenom prašinom starom 18 godina, dok me ne pronađu susjedi tek kad otkriju smrad. Ali, ništa nije isključeno.
Iako naravno nadam se da će se u međuvremenu dospijeti na svijet ipak neki potomak , ili barem biti uz mene netko drugi vrlo drag, ili dovoljno drag(dovoljno je nekad i više nego dovoljno pogotovo što si stariji), koji će nastaviti otplaćivati moj kredit, eto ako ništa drugo da mu ostane i da ima svoju nekretninu otplaćenu prije zadnjeg stadija reume, dok je još seksualno aktivan...
Još je tu jedna caka, kredit te neumoljivo vezuje da moraš ostati do daljnega na jednom mjestu, čuvajući siguran posao i ne možeš npr. iz čistog hira otići u npr. Gabon na jedno godinu dana da bi pronašao sebe.
Mislim nije baš i da sam htio do Gabona ovih dana, ali nekako bilo bi ljepše moći držati ta vrata otvorena, a znati da vas iza njih ne čeka neko troglavo bankarsko čudovište...
Post je objavljen 07.09.2006. u 09:55 sati.