| < | svibanj, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 31 | ||||
Bućan doca
Da bi se svijet u boci uzgojio potrebno je nataknuti bocu na njega dok je još u fazi embrija. Bocu potom dobro zatvoriti kad svijet uđe u fazu punoljetnosti. Otvoriti samo u posebnim prilikama, kao što je najava kataklizme ili selidba u drugu galaksiju. Ne tresti bocu previše. Čuvati na suhom i hladnom mjestu. Na kraju podijeliti s prijateljima.
Web Counter
Uvrede osobne prirode kao i nemoralne ponude slati na
vonsmile@gmail.com
Discover Gabon
Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
Zapisi drugova po blogu a i šire
dnevnik munjenog jarana
birokratsko hrabro srce
tata riba i njegova mlađ
zvonarica generacije
snoopy đevojka
rocker u dijaspori
naš čovjek u Kini
Kaco 24cm
sada tera, a nekoć shund
mladi pivoljub
milou generacijo moja
maxturbacije i druge perverzije
onaj koji zna poTREFit
xavier osloboditelj
neživo povrće
đed od niti sto
kosjenka sometimes loves regoch]
lokum rahat za uz kahvu
šarli, stara škola
kad me sad nije šlagiralo
žaklina vs. ralje života 2
derza i smiješne zgode
izričiti protivnik baneta
kućna athena on the air
ex-urednik erotskog magazina
dobrica sa zlim željama
žensko od kojota
marchelina od matejushke
Svi smo mi Luka Ritz
Ovaj post je nekako nadrastao sam sebe. Kako je rečenica iz njega dobila svoj samostalni život, ponavljajmo i dalje taj apel, na dan kad su uhvaćeni Lukine ubojice, ali i nadalje, kako bi ostala kao upozorenje koliko smo nezaštićeni od nasilnika u svijetu kojem živimo. Te kao nada da će se jednom ipak nešto promijeniti.
..kad se jedan od njih u Seleukiji pojavio
u prvom večernjem času
prerušen u vitkog i prelijepog mladića
s radošću božanstva u očima
crne i mirisne kose
prolaznici zurili su u njega
pitali se da l iko ga zna
i dali on sirijski je grk ili možda stranac
ali neki što pažljivo gledahu
razumješe i pogled svrnuše
a kad se on pod stupovljem izgubi
medj` sjenama i svjetiljkama večernjim
odlazeć u četvrt koja noću
tek oživi s orgijama i razvratom
svim vrstama pohote i bluda
pitahu se koji od njih bi to mogo biti
i zbog kakve to sumnjive požude
silazi na seleukijske ulice
s onih veličanstvenih božanskih staništa
Što je čovjek stariji to se više hladi. Kao zvijezda.
Ploče voli, jer ga svaka na nešto podsjeća
by Dragan Todorović
Nije lopov onaj ko pljačka banke,nego onaj ko ih osniva
bv Berthold Brecht
Što više jedeš, više sereš
by Woody Guthrie
Svijet u boci
Evanđelje po podrumu ili evanđelje po tavanu?
- 08:56 -
Komentari (17) -
Isprintaj -
#
|
Zašto se u podrumu, kad bježe od nekog ko ih goni, uvijek sakriju negativci, a na tavanu pozitivci? I shodno tome, zašto tavan sadrži lijepe porodične uspomene- lončiće i stolčiće nekih starih generacija i drugu dragu kramu koja je pripadala našim precima, dok podrum skriva mračne obiteljske tajne. Fredi Krueger je ubijen u podrumu i iz njega je krenuo u noćne more, a na tavanu Gooniesi pronalaze mapu izgubljenog blaga. Zašto luđaci koji žele uništiti planetu obično sagrade tajnu sklonište pod zemljom, a oni koji upravljaju njime imaju urede na najvećim katovima nebodera? Zašto manijaci drže svoje žrtve svezane u podrumu, dok na tavanu najljepše dane valjanja u sijenu provode budući intelektualci porijeklom sa sela poput Ivice Kičmanovića? Zašto potkrovlja uređuju pomodni arhitekti, a u memljivom suterenu hripću radnici u tvornici obuće. Zašto su pećine zanimljive samo speleolozima, a inače su još od one Platonove nadalje vezane uz neke mračne metafore, dok je nam ono gore prozračno i nedostupno romantično. Pa ipak, nuklearni rat će preživjeti samo oni koji će imati volje kao štakori živjeti u podzemnim skloništima, a oni gore na zraku će postati dementni mutanti... Zašto kažemo podrum duše(kažemo li?), a ne dušni tavan? Jesu li jedini podrumi u kojima je ugodno boraviti oni vinski? I što ima tako magično privlačno u tavanu, osim eventualno pršuta koji visi? Kako ne posjedujem ni podrum ni tavan, nego samo špajzu, koja je lišine bilo kakve dublje simbolike i samo ispunjava svoju funkciju čuvanja namirnica, o volio bih to znati... |
Nešto o putovanjima, zapravo uglavnom ništa o putovanjima,...
- 12:04 -
Komentari (7) -
Isprintaj -
#
 Negdje bi trebalo otići. Negdje gdje te niko ne zna po imenu, što je sasvim suprotno od stila života koji zagovara pjesmuljak u kafiću Uzdravlje. Naime ja sam odavno postigao da me u mojoj lokalnoj birtiji znaju po imenu, i mogu vam reći da to nije neko životno postignuće. Ali kamo bi zapravo trebalo otići? Antartik je prehladan, pingvini nisu neki zanimljivi sugovornici, a pretpostavljam da je ekipa iz švedske ili norveške istraživačke stanice tek jedva malo zanimljivija. Zapravo s njima bi tek postao alkoholičar. Negdje toplije. Na neki grčki pusti otok poput onog na kojem su zaglibili talijanski vojnici u filmu Meditteraneo. Ma nije loše , takozvana nirvana neobrane masline, ali Mediteran je to, bojim se da bi mi se priševilo, nekako to sunce i more pojača libido, i što ću onda, ne bi ja negdje otišao radi seksa, nisam ja jebeni seks turist(znači otpada i Tajland). Naime za aktivnosti tog tipa ostaju samo ovce i udovice jer se lokalne ljepotice udaju u 17-toj, a s udanima se ne isplati prčkati da ne osjetim štap(mislim na leđima vi s primislima) grčkog pastira , jedino da i ja oženim jednu takvu mladu Grkinju. Možda nije loša ideja? Ne, ipak ne, onda bih je morao uzdržavati, a to bi značilo mukotrpni rad, pa bi se ona maslina morala i pobrati, što nikako nije bila ideja mog bijega. A Jadran? Imam ja par svojih tajnih (i manje tajnih) favorita, na nekima mjestima bi se mogao fino uvući u svoj kontemplativni đir, ali malo okasnih. Ili prevedeno -dolaze spojeni vikendi, topli dani, godišnji odmori i s njima i turisti. Ajme, turisti, furešti, zlo. Morao bi Franci Blašković počet sa radikalnijim metodama u svojoj ligi za borbu protiv turizma, koju svesrdno podržavam. Ne baš Beider-Manhof metode ali barem poneko razbijeno staklo na kamp prikolicama. Što sam stariji sve teže podnosim turizam i kolektivnu ideju bijega od...eh sam sebi skačem u usta prvo velim da bi otišao a onda pljujem sve koji to rade. Mddaa, pustimo sad to, možda neka metropola gdje bi se fino mogao utopiti u gomili, nepoznavati svoje susjede, imati prijatelja mulata i zalaziti u klubove sa sadomazo outfitom. Milsim treba biti in zar ne? Ne. London u vrijeme rushhoura me definitivno uvjerio da za veliki grad treba imati ambiciju i ojačati živce. Prvo sam uvijek smatrao kompenzacijom za nepronalaženje sebe u drugim stvarima(nek mi oproste nepopravljivo ambiciozni ljudi), a a ovo drugo, pa i najčvršća sajla pukne pod velikim zategnućem. Onda neki manji uljuđeni gradić ili neka evropska mirna srednjestaleška suburbia. Hm, što bih onda kao Štulić u Utrechtu igrao nogomet, prevodio Homera i pio pivo. Dobro ovo treće se podrazumijeva, ali nekako nije mi taj Homer baš preblizak osim Odiseje u Crepaxovom stripu(najbolji crtač sisa ikad), a ubio bi me ko što reče stari Johny" Klasni mir i slične trice , ustajala žabokrečina". Dobro, željan akcije mogu otići i u neko zahuktalo pariško predgrađe, bih da nisam konformist i da sam budala. A Afrika? Vruća ali suha sjevernoafrička klima mi se paradoksalno jako svidjela, noći su predivno tople, no iako nisam baš Houllebecq(mislim rolleyes prezime za napisati) ali nekako to sa mnom i Islamom ne bi išlo. Znate ono piva na klupici u parku tamo baš nije uobičajena, a ona mi je nekako draža od druženja na kavi sa striktno muškarcima(baš mislim kava bi se trebala pit samo sa ženama, dva muškaraca na kavi je otužna slika)a i bez baklave i sličnih stavri mogu vrlo lako, bez cuge teško. Srednja Afrika? Hm, tu se javlja problem vlage, a ne nalazim sebe u poslovima nadglednika na farmi kakaovca ili u cijepljenju afričke nejači. Nisam ja princeza Diana, kad već ne radim ništa da popravim planetu, bar neću glumiti da mi je stalo: Mogao bi kao Rimbaud sjediti na trijemu, pušiti duhan(al sam prestao pa nema smisla), i gledati u horizont, ali lako je Rimbaudu bilo u 19. stoljeću, koje je trpilo lijene romantike pune poroka, dok su drugi šljakali. E moj Corto , ti si imao s kim , a ako i ne, definitivno si imao uvijek protiv koga, pa ti je lako bilo po svijetu landrati. Indija? Bah. Uvijek bi imao osjećaj da me u stopu slijedi Drago Plečko, onda mogu i do Samobora. Šri Lanka? Ja i Arthur Clarke prvi susjedi, zvuči cool osim što ja nisam izmislio telekomunikacijski satelit(bih ja sigurno da se gad nije rodio prije mene) pa ne bi imao dovoljno novaca za osiguranje od tamilskih tigrova. Kina ? Kolegu hiperborealnog posladoh kao izvidnicu i bojim se da zasad neće dobiti pješadijsko pojačanje. Japan? Majko mila, ako se i Mishima krknuo rasturen između zapadnjačke individualnosti i domaćeg tradicionalizma, kako bi tek bilo meni. Vrlo vjerojatno svejedeno jer me za japanski tradicionalizam iskreno boli kurac, ali bio bih definitivno lost in translation. USA? Već pisao u postovima prije, ona mitska Amerika se čini kao ultimativna zemlja bijega, ali znam ja dobro razlikovati mitsku od prave slike. Što reče Đole-nije svako kao Donald, mene plaši onaj Roland. A i taj je na kraju ispao mala beba(što je pred kraj života i bilo doslovno istinito, s obzirom da ga je spucao alzheimer, možda je predsjednik najmoćnije sile svijeta na kraju kakio u pelene, što ti je sudba) prema ovom. Kanada? Drvosječa da sam ja....Australija? Plaže i Fosters nije loše, ali nekako daleko , spucao bi me homesick prije ili kasnije, vjerovatno negdje na 8. satu vožnje avionom. Tasmanija? Previše sidaša i nemani. FIdži? Indonezija? Vanuatu? Malidivi? Makao? Trinidad & Crna Gora? Srbija & Principe? Budimpešta? ( ne hvala uvijek me u Mađarskoj oglobe za nešto) Prag? Hm, u taj zadnji bi čak i mogao, to uopće nije loša ideja kad bolje razmislim kao što je Sacher naposlijetku iz Bolivije zbrisao u Prag, mislim da bih se ja tamo i objektivno osjećao dobro. U nekim stvarima sličan Zagrebu ali veći, piva i klopa povoljno, a možda u nekoj pokrajnjoj uličici sretnem Kafkinog duha koji je istinski mrzio taj grad(zadnji put sam i spavao hotelu Kafka). Vjerojatno bi čak preživio japanske i američke turiste. Sad smo opet na početku, ako bi najradije išao u Prag, koji je donekle sličan ovom di sam sad zašto onda ima uopće želju da negdje idem? Pa eto imam. Evo za početak se spremam na utrinski plac po grincajg i nešto voća, a potom ću zasjest na pivicu i prolistat novine. U lokalnoj birtiji, naravno. Jer ko što reče Chuck Berry "Možeš se sakriti, ali ne možeš pobjeći" Galapagos? A što da tamo radim, kradem kornjači Jaja? Machu Pichu? |
I say hello, you say goodbye
- 20:08 -
Komentari (7) -
Isprintaj -
#
 Prvo i neobjašnjivo, ja obožavam Ringov bubnjarski prijelaz otprilike na sredini pjesme iz naslova(koja se zapravo zove Hello, Goodbye). Iako to zapravo i nije prijelaz u klasičnom obliku, i iako će rijetko tko staviti Ringa na neki bubnjarski tron, ja sam uvjeren da tih par tonova ne može odsvirati nitko drugi doli Ringo. Na Forumu je svojedobno bila pokrenut topic o Beatlesima, mislim da ga je pokrenula Rutvica i nikad na njemu nisam stavio nijedan post. Nije da ne bih imao što reći o Beatlesima, au contriare, ali kad razmislim sve što želim reći nekako mi izmakne, baš kao protagonistima te pjesme. Znate , kad nešto ima mitsko značenje, kao Beatlesi onda naše male intimne priče ostaju nekako na margini. No kako god pretenciozno zvučalo zapravo to mene s mitom nikad i nije jebalo previše, mogao sam uvijek staviti Beatlese ispod svog dječačkog stola, isto kao i onog anonimnog bluesera u prošlom postu . Recimo, obožavam Sgt.Peppera to mi je i dalje najdraža ploča Beatlesa a možda i uopće. Ovaj put doslovno ploča (nikad ne nabavih cd) i sad jedna mala digresija: Ploču sam kupio 1987 kad se slavila dvadesetogodišnjica njezina izdavanja i kad su razni izvođači snimili album s obradama pjesam sa nje Sgt.pepper knew my father ima li to netko? I sad će biti skoro 20 godina od mog suživota s tom pločom. Simbolika? Možda samo u onom smislu kako reče onomad Balašević-sve mi to govori da nepovratno starim. I iako sam svjestan njezinog značaja u tom nekom ajde utjecajnom smislu, za to mi se uvijek živo fućkalo, mislim volim tu ploču jer jer...naprosto volim. Zato što mi i nakon 20 godina djeluje isto, moćno i krasno odjednom. Ajmo opet malo u digresiju, ionako je ovaj post jedna velika besmislena digresija, na omotu ploče onom legendarnom, znate ga već, Paul ima bedž OPD, što su godinama pobornici teorije Pualove pogibije na motociklu i njegove zamjene drugim Paulom tumačili kao "Occasunaly Paul Dead". Kao i obično, istina je zabavnija od mita. George Martin je poslije u svojoj knjizi "Summer of love" o snimaju te ploče jednom demifisticirao tu zagonetku. Naime kad su jedared bili u Kanadi taj je bedž Paulu dao jedan kanadski policajac, znate oni u crvenim smiješnim uniformama na konjima ,ima jedan i na omotu Sgt.Peppera. E pa to je skraćenica od "Ontario Police District" a policajac se zvao-narednik Pepper. Nego da se vratim na pjesmu koja ionako nije na tom albumu, već sam zaboravio što sam zapravo htio reći o njoj?? Ček da se podsjetim: You say stop and I say go, go, go Oh, no You say goodbye and I say hello Hello, hello I don't know why you say goodbye I say hello Hello, hello I don't know why you say goodbye I say hello I say high, you say low You say why, and I say I don't know Oh, no You say goodbye and I say hello Hello, hello I don't know why you say goodbye I say hello Hello, hello I don't know why you say goodbye I say hello Why, why, why, why, why, why Do you say good bye Goodbye, bye, bye, bye, bye Oh, no You say goodbye and I say hello Hello, hello I don't know why you say goodbye I say hello Hello, hello I don't know why you say goodbye I say hello hello, hello I don't know why you say goodbye I say hello Hello Hela, heba helloa Hela, heba helloa Aha naravno. Kužite, jednostavno poput onog Ringovog prijelaza. On kaže Hello, ona kaže Goodbye. I sve je time zapravo rečeno. Ono što nam se čini komplicirano nekad je zapravo jednostavnije da ne može biti. Cijeli jedan svemir među dvoje ljude nekad se zapravo svodi na jedan hello-goodbye. U tom hello-goodbye prostoru, u kojem usput zviždućete ovu pjesmu, tu je još možda milijarde naših intimnih priča koje nosimo uz Beatlese. Ali čemu ih izgovarati,meni je ovo sasvim dovoljno... I sad ja kažem Goodbye, a vi ćete reći Hello.... |
My own private Oregon
- 19:09 -
Komentari (11) -
Isprintaj -
#
 Oregon sigurno nije pretjerano bajkovito mjesto za život, i teško da ga itko zamišlja kao destinaciju koju bi volio posjetiti ako mu kojim slučajem noga stupi na američanski kontinent. Ah, ponovo Amerika. Prije nekog vremena postao sam tekst naslova Što je Amerika ikad donijela svijetu, a ideja mi je bila osvrnuti se malo na današnji trend nipodoštavanja američkog bez zapravo ikakvih suvislih argumenata, tako da sam izvukao neke glazbene ikone koje su tako utjecali na moj unutrašnji svijet. Naravno da je bilo nekoliko reakcija tipa "Amerikanci su zlo" "Ukrali su mjuzu robovima pa je prodali svijetu" i slično, uglavnom budalaštine. Htio sam onda u jednom postu objasniti na koju sam to Ameriku zapravo mislio, a onda je to dovraga, misli jebeno učinio umjesto mene, te kao i mnogo puta u životu izrekao neke stvari kao da ih je nekim čudom istisnuo iz mojih misli. Anyway, dmj ovih dana putuje tamo, no naravno da je ta mitska Amerika o kojoj pričamo u nama samima ili barem u stihu Poguesa iz pjesme USA "When i was young i watched the cars, when i was older i drunk in bars". U istoj je pjesmi i ona vječna "It is the same wherever you go". To je mjesto fantomskog osjećaja slobode, za koji znate da je iluzija ali koja mora postojati kako bi se u njega povremeno moglo sakriti. Kao dijete ispod stola. Tako sam se u tom postu dotakao filma "Put k slavi" o legendarnom Woody Gurhrieu, koji je bio najbolji simbol te neke druge Amerike Amerike slobode , prostranstva i hrabrosti. I onda me je cijeneni kolega parliament u komentaru podsjetio na legendarnu rečenicu iz fima koja glasi "Što više jedeš, više sereš", koju sam kasnije i stavio na marginu bloga. I ne samo to , inspiriran njome napisao sam priču naslova , vidi vraga, USA koju sam poslao na ekran priče i eto priča mi je ušla u konkerenciju 200. Nije bog zna što, ali eto, pokušao sam se eto malo ufurati u taj film, i kao uvijek lamentirati o slobodi baš kao da sam, jebote, S. S. Kranjčević - ono da li će sloboda znati pjevati kao što su sužnji pjevali o njoj. Ili je to rekao neko drugi, partizanski pjesnik možda? No dobro priča mi zasad ne kotira dobro, nije među prvih 100, ali vas neću silit da me bjesomučno ocjenjejute jer ove godine treba ocijenit svih 200 priča što je posao koji se ni meni neda raditi. Amerika definitivno, nije u modi, Dmj čekam impresije. Ali ja sigurno znam da bi Dmj umjesto u Washington DC-a puno radije otišao u neku pripizdinu u Oregonu. Dobro, zašto opet taj sad Oregon? Ovako, prošle godine sam čuo na jednom uncutovom cd-u jednu stvar od Kelly Joe Phelpsa jednog ne pretjerano poznatog američkog kantautora,koji je iz Portlanda, Oregon.. Nije neka americana kako god je zamišljali, nego zapravo čisti blues. Svidjelo mi se ,naručio originalni cd preko amazona, i ono prvi put kod slušanja nije me pretjerano bubnulo. Lagani, ultralagani akustični blues samo on i slide gitara. I tako poslušao nekoliko puta , i kao što obično biva stavio na gomilu i ostavio za kasnije. I neki dan ponovo poslušao i oduševio se. U nekoj raspravi na forumu , Parliament je rekao da je njegova muzika "Za kamina" i to je zapravo najbolja defincija, štogod ona značila. Milion puta viđena formula od Leadbellyja nadalje, ali baš zato nekako uvijek pali. Inače sam sklon minimalističkom zvuku u bilo kojem žanru,ali ovdje imate upravo onaj nevjerovatni osjećaj da je čovjek s vama u sobi a da vas uopće ne vidi i svira samo za sebe, a vi ste tu kao slučajni turist u vlastitom prostoru. Iz te gitare izlazi zvuk Oregona, ali vi uopće ne razmišljate kako bi taj Oregon trebao izgledati, taj je Oregon skriven između dva njegova tona baš kao što se tamo nalazi onaj tanak osjećaj koji nam muzika uvijek može pružiti-a to je osjećaja slobode. Kratkotajne i neuhvatljive, ali da ipak slobode. Mislim da je to Oregon u koji bi volio otići, iako je nepotrebno jer već jesam. Oregon ispod mog dječačkog stola. P.S. Naravno da sam odmah naručio još jedan njegov cd. Uostalom na njemu je "Goodnight Irene" koja je....ma znate već |