Marketing
My own private Oregon
Oregon sigurno nije pretjerano bajkovito mjesto za život, i teško da ga itko zamišlja kao destinaciju koju bi volio posjetiti ako mu kojim slučajem noga stupi na američanski kontinent. Ah, ponovo Amerika. Prije nekog vremena postao sam tekst naslova Što je Amerika ikad donijela svijetu, a ideja mi je bila osvrnuti se malo na današnji trend nipodoštavanja američkog bez zapravo ikakvih suvislih argumenata, tako da sam izvukao neke glazbene ikone koje su tako utjecali na moj unutrašnji svijet. Naravno da je bilo nekoliko reakcija tipa "Amerikanci su zlo" "Ukrali su mjuzu robovima pa je prodali svijetu" i slično, uglavnom budalaštine. Htio sam onda u jednom postu objasniti na koju sam to Ameriku zapravo mislio, a onda je to dovraga, misli jebeno učinio umjesto mene, te kao i mnogo puta u životu izrekao neke stvari kao da ih je nekim čudom istisnuo iz mojih misli. Anyway, dmj ovih dana putuje tamo, no naravno da je ta mitska Amerika o kojoj pričamo u nama samima ili barem u stihu Poguesa iz pjesme USA "When i was young i watched the cars, when i was older i drunk in bars". U istoj je pjesmi i ona vječna "It is the same wherever you go". To je mjesto fantomskog osjećaja slobode, za koji znate da je iluzija ali koja mora postojati kako bi se u njega povremeno moglo sakriti. Kao dijete ispod stola. Tako sam se u tom postu dotakao filma "Put k slavi" o legendarnom Woody Gurhrieu, koji je bio najbolji simbol te neke druge Amerike Amerike slobode , prostranstva i hrabrosti. I onda me je cijeneni kolega parliament u komentaru podsjetio na legendarnu rečenicu iz fima koja glasi "Što više jedeš, više sereš", koju sam kasnije i stavio na marginu bloga. I ne samo to , inspiriran njome napisao sam priču naslova , vidi vraga, USA koju sam poslao na ekran priče i eto priča mi je ušla u konkerenciju 200. Nije bog zna što, ali eto, pokušao sam se eto malo ufurati u taj film, i kao uvijek lamentirati o slobodi baš kao da sam, jebote, S. S. Kranjčević - ono da li će sloboda znati pjevati kao što su sužnji pjevali o njoj. Ili je to rekao neko drugi, partizanski pjesnik možda? No dobro priča mi zasad ne kotira dobro, nije među prvih 100, ali vas neću silit da me bjesomučno ocjenjejute jer ove godine treba ocijenit svih 200 priča što je posao koji se ni meni neda raditi.
Amerika definitivno, nije u modi, Dmj čekam impresije. Ali ja sigurno znam da bi Dmj umjesto u Washington DC-a puno radije otišao u neku pripizdinu u Oregonu. Dobro, zašto opet taj sad Oregon? Ovako, prošle godine sam čuo na jednom uncutovom cd-u jednu stvar od Kelly Joe Phelpsa jednog ne pretjerano poznatog američkog kantautora,koji je iz Portlanda, Oregon.. Nije neka americana kako god je zamišljali, nego zapravo čisti blues. Svidjelo mi se ,naručio originalni cd preko amazona, i ono prvi put kod slušanja nije me pretjerano bubnulo. Lagani, ultralagani akustični blues samo on i slide gitara. I tako poslušao nekoliko puta , i kao što obično biva stavio na gomilu i ostavio za kasnije. I neki dan ponovo poslušao i oduševio se. U nekoj raspravi na forumu , Parliament je rekao da je njegova muzika "Za kamina" i to je zapravo najbolja defincija, štogod ona značila. Milion puta viđena formula od Leadbellyja nadalje, ali baš zato nekako uvijek pali. Inače sam sklon minimalističkom zvuku u bilo kojem žanru,ali ovdje imate upravo onaj nevjerovatni osjećaj da je čovjek s vama u sobi a da vas uopće ne vidi i svira samo za sebe, a vi ste tu kao slučajni turist u vlastitom prostoru. Iz te gitare izlazi zvuk Oregona, ali vi uopće ne razmišljate kako bi taj Oregon trebao izgledati, taj je Oregon skriven između dva njegova tona baš kao što se tamo nalazi onaj tanak osjećaj koji nam muzika uvijek može pružiti-a to je osjećaja slobode. Kratkotajne i neuhvatljive, ali da ipak slobode. Mislim da je to Oregon u koji bi volio otići, iako je nepotrebno jer već jesam. Oregon ispod mog dječačkog stola.
P.S. Naravno da sam odmah naručio još jedan njegov cd. Uostalom na njemu je "Goodnight Irene" koja je....ma znate već
Post je objavljen 02.05.2006. u 19:09 sati.