Pregled posta

Nešto o putovanjima, zapravo uglavnom ništa o putovanjima,...

Negdje bi trebalo otići. Negdje gdje te niko ne zna po imenu, što je sasvim suprotno od stila života koji zagovara pjesmuljak u kafiću Uzdravlje. Naime ja sam odavno postigao da me u mojoj lokalnoj birtiji znaju po imenu, i mogu vam reći da to nije neko životno postignuće. Ali kamo bi zapravo trebalo otići? Antartik je prehladan, pingvini nisu neki zanimljivi sugovornici, a pretpostavljam da je ekipa iz švedske ili norveške istraživačke stanice tek jedva malo zanimljivija. Zapravo s njima bi tek postao alkoholičar. Negdje toplije. Na neki grčki pusti otok poput onog na kojem su zaglibili talijanski vojnici u filmu Meditteraneo. Ma nije loše , takozvana nirvana neobrane masline, ali Mediteran je to, bojim se da bi mi se priševilo, nekako to sunce i more pojača libido, i što ću onda, ne bi ja negdje otišao radi seksa, nisam ja jebeni seks turist(znači otpada i Tajland). Naime za aktivnosti tog tipa ostaju samo ovce i udovice jer se lokalne ljepotice udaju u 17-toj, a s udanima se ne isplati prčkati da ne osjetim štap(mislim na leđima vi s primislima) grčkog pastira , jedino da i ja oženim jednu takvu mladu Grkinju. Možda nije loša ideja? Ne, ipak ne, onda bih je morao uzdržavati, a to bi značilo mukotrpni rad, pa bi se ona maslina morala i pobrati, što nikako nije bila ideja mog bijega. A Jadran? Imam ja par svojih tajnih (i manje tajnih) favorita, na nekima mjestima bi se mogao fino uvući u svoj kontemplativni đir, ali malo okasnih. Ili prevedeno -dolaze spojeni vikendi, topli dani, godišnji odmori i s njima i turisti. Ajme, turisti, furešti, zlo. Morao bi Franci Blašković počet sa radikalnijim metodama u svojoj ligi za borbu protiv turizma, koju svesrdno podržavam. Ne baš Beider-Manhof metode ali barem poneko razbijeno staklo na kamp prikolicama. Što sam stariji sve teže podnosim turizam i kolektivnu ideju bijega od...eh sam sebi skačem u usta prvo velim da bi otišao a onda pljujem sve koji to rade. Mddaa, pustimo sad to, možda neka metropola gdje bi se fino mogao utopiti u gomili, nepoznavati svoje susjede, imati prijatelja mulata i zalaziti u klubove sa sadomazo outfitom. Milsim treba biti in zar ne? Ne. London u vrijeme rushhoura me definitivno uvjerio da za veliki grad treba imati ambiciju i ojačati živce. Prvo sam uvijek smatrao kompenzacijom za nepronalaženje sebe u drugim stvarima(nek mi oproste nepopravljivo ambiciozni ljudi), a a ovo drugo, pa i najčvršća sajla pukne pod velikim zategnućem. Onda neki manji uljuđeni gradić ili neka evropska mirna srednjestaleška suburbia. Hm, što bih onda kao Štulić u Utrechtu igrao nogomet, prevodio Homera i pio pivo. Dobro ovo treće se podrazumijeva, ali nekako nije mi taj Homer baš preblizak osim Odiseje u Crepaxovom stripu(najbolji crtač sisa ikad), a ubio bi me ko što reče stari Johny" Klasni mir i slične trice , ustajala žabokrečina". Dobro, željan akcije mogu otići i u neko zahuktalo pariško predgrađe, bih da nisam konformist i da sam budala. A Afrika? Vruća ali suha sjevernoafrička klima mi se paradoksalno jako svidjela, noći su predivno tople, no iako nisam baš Houllebecq(mislim rolleyes prezime za napisati) ali nekako to sa mnom i Islamom ne bi išlo. Znate ono piva na klupici u parku tamo baš nije uobičajena, a ona mi je nekako draža od druženja na kavi sa striktno muškarcima(baš mislim kava bi se trebala pit samo sa ženama, dva muškaraca na kavi je otužna slika)a i bez baklave i sličnih stavri mogu vrlo lako, bez cuge teško. Srednja Afrika? Hm, tu se javlja problem vlage, a ne nalazim sebe u poslovima nadglednika na farmi kakaovca ili u cijepljenju afričke nejači. Nisam ja princeza Diana, kad već ne radim ništa da popravim planetu, bar neću glumiti da mi je stalo: Mogao bi kao Rimbaud sjediti na trijemu, pušiti duhan(al sam prestao pa nema smisla), i gledati u horizont, ali lako je Rimbaudu bilo u 19. stoljeću, koje je trpilo lijene romantike pune poroka, dok su drugi šljakali. E moj Corto , ti si imao s kim , a ako i ne, definitivno si imao uvijek protiv koga, pa ti je lako bilo po svijetu landrati. Indija? Bah. Uvijek bi imao osjećaj da me u stopu slijedi Drago Plečko, onda mogu i do Samobora. Šri Lanka? Ja i Arthur Clarke prvi susjedi, zvuči cool osim što ja nisam izmislio telekomunikacijski satelit(bih ja sigurno da se gad nije rodio prije mene) pa ne bi imao dovoljno novaca za osiguranje od tamilskih tigrova. Kina ? Kolegu hiperborealnog posladoh kao izvidnicu i bojim se da zasad neće dobiti pješadijsko pojačanje. Japan? Majko mila, ako se i Mishima krknuo rasturen između zapadnjačke individualnosti i domaćeg tradicionalizma, kako bi tek bilo meni. Vrlo vjerojatno svejedeno jer me za japanski tradicionalizam iskreno boli kurac, ali bio bih definitivno lost in translation. USA? Već pisao u postovima prije, ona mitska Amerika se čini kao ultimativna zemlja bijega, ali znam ja dobro razlikovati mitsku od prave slike. Što reče Đole-nije svako kao Donald, mene plaši onaj Roland. A i taj je na kraju ispao mala beba(što je pred kraj života i bilo doslovno istinito, s obzirom da ga je spucao alzheimer, možda je predsjednik najmoćnije sile svijeta na kraju kakio u pelene, što ti je sudba) prema ovom. Kanada? Drvosječa da sam ja....Australija? Plaže i Fosters nije loše, ali nekako daleko , spucao bi me homesick prije ili kasnije, vjerovatno negdje na 8. satu vožnje avionom. Tasmanija? Previše sidaša i nemani. FIdži? Indonezija? Vanuatu? Malidivi? Makao? Trinidad & Crna Gora? Srbija & Principe? Budimpešta? ( ne hvala uvijek me u Mađarskoj oglobe za nešto) Prag? Hm, u taj zadnji bi čak i mogao, to uopće nije loša ideja kad bolje razmislim kao što je Sacher naposlijetku iz Bolivije zbrisao u Prag, mislim da bih se ja tamo i objektivno osjećao dobro. U nekim stvarima sličan Zagrebu ali veći, piva i klopa povoljno, a možda u nekoj pokrajnjoj uličici sretnem Kafkinog duha koji je istinski mrzio taj grad(zadnji put sam i spavao hotelu Kafka). Vjerojatno bi čak preživio japanske i američke turiste. Sad smo opet na početku, ako bi najradije išao u Prag, koji je donekle sličan ovom di sam sad zašto onda ima uopće želju da negdje idem? Pa eto imam. Evo za početak se spremam na utrinski plac po grincajg i nešto voća, a potom ću zasjest na pivicu i prolistat novine. U lokalnoj birtiji, naravno. Jer ko što reče Chuck Berry "Možeš se sakriti, ali ne možeš pobjeći"

Galapagos?
A što da tamo radim, kradem kornjači Jaja?
Machu Pichu?

Post je objavljen 27.05.2006. u 12:04 sati.