Sve je veći mrak u mraku,,,

Sad mi se javio frend koji je dugo bio u bolnici, i bilo mu je grozno, i jedva je čekao da se sve vrati u normalu, kao i svi mi, uostalom.

To je bilo grozno kad sam čula... Pričalo se po školi da je Musa bolestan, ali kad mi je Vivi rekla da je u bolnici zbog teške bolesti, to je bilo gore od najgoreg što sam mogla zamisliti.
I sad kad mi se javio, palo mi je opet na pamet nešto što mi se već danima vrti po glavi..

Gledamo na televiziji američke filmove i serije i zabrijemo da svi možemo živjeti kao oni u Kaliforniji. Pa svi želimo novu odjeću, skupi auto, lude izlaske na fensi mjesta i bogatog dečka, ljubavnika etc.
Neki sam dan gledala dokumentarac o Etiopiji. Tko ne zna gdje je to, neka izvoli odmah atlas u ruke i potražiti u Africi. Uglavnom, kako već pogađate, film (da, da, film - vjerovali Vi ili ne, i dokumentarci su filmovi!) je bio o ljudima koji nemaju što jesti, da se slikovito izrazim.
To je bio prvi dokumentarac takve vrste koji me stvarno zainteresirao.
Stvarno, od trenutka kad sam slučajno prebacila na taj program, do kraja filma nisam uopće prebacila program. Stvarno je bio zanimljiv. Nije bio klišejiziran, a i cijela kompozicija je bila u najmanju ruku odlična. Baš me se dojmio taj film.
I onda mi je palo na pamet: šta se ja bahatim? Ne da imam sve što mi treba, daleko od toga, imam puno puno više. Znam otkud mi to - od zapadnjačkog načina razmišljanja. Svi to više-manje rade. Hoće više od onoga što imaju.
Gledajući taj film, toliko sam bila zainteresirana, da sam po prvi puta stvarno uhvatila sadržaj. Inače mi se sadržaj pogubi u silnjim klišejima i odvratnim rečenicama, tako da izgubim živce pokušavajući pratiti o čemu se radi. E, kad bi bilo više ovakvih realnih.
U ovom mi slučaju to nije bilo teško, i zapravo sam s guštom pogledala film do kraja.
I, naravno, došla do jednog zaključka. Možemo mi srat po Angelini Jolie koliko god hoćemo, ali kad bi ih bilo više takvih kao ona... Ne bi bilo loše. Ona je uzela, i to doslovno uzela troje djece (zasad!) iz bjede i pružila im ono što mi zovemo normalan život. Stvarno je uzela djecu, a ne kao neki, kao ih posvoje, i dok oni daju pare, i dalje se drugi moraju brinuti za njih.
Ne znam što bi tamo prije trebalo napraviti. Prvo bolnice, onda zgrade u kojima bi mogli dobivati hranu, s nekakvim kuharima, pekarima, onda škole, onda spremišta za hranu koju sami uzgoje, onda prihvatilišta, spavaonice, a tek onda crkvu. Lijepo je da vjeruju, da ih je Bog došao spasiti i te fore, ali mislim da imaju važnijih briga od klanjanja.
I još jedna stvar. Znam da je Crkva protiv kondoma (prezervativa, fudrina, kako Vam drago), ali šta im to ne daju, neka se ne množe nakon neke granice. Jer, oni to ne mogu kontrolirati, a kondom nikome ne šteti. Mogla bi i Crkva, barem po tome pitanju, pregristi ponos i stisnuti zube, i popustiti tu malo, jer to je jedini način kojim bi se moglo donekle držati kontrolu.

Ali, dobro. Ja se ne miješam u to. Kad budem imala malo više novaca, možda se i sjetim donirati koju kunu. Čula sam da je 50 kn dovoljno da se jedno dijete prehrani mjesec dana. A ako je to način da za mjesec dana produžim život nekoga do koga je nekome stalo, zašto ne? Zar mislite da mjesec dana života nekog Vama dragog ne vrijedi 50 kn?



Otkad je Musa završio u bolnici znam da je vrijedno svega što imam. A otkad se vratio, znam da je još vrednije.