Glazba je jedna od onih stvari koju bih mogla nazvati nešto kao životni moto. Dobro, ona JE moj jedini životni moto. Ne, to nije obitelj, prijatelji, neki uzor ili idol... Žalosno, ali istinito. Ona je jedino što me ispunjava, recimo to tako, i jedino što me može oraspoložiti. Ona ima toliko vrsta i oblika, te otmjenosti i elegantnosti da bi mogla popuniti svaki, i najmanji dio u nečijem životu, pogotovo mome. Ona se može uvući u najmanji dio i u najzabačeniji kutak na Zemlji i biti dio svačijeg života. Ona može potaknuti na smijeh i na plač, može biti senzualna i zanosna i učiniti da čovjeku gori koža a oko srca se stvori toplina, a može biti i snažna i poticajna i učiniti čovjeku da se osjeća dovoljno snažnim da pokrene svijet. Može biti tiha i uspavljujuća, može biti glasna i razbuđujuća. Može podsjećati na stare dane, kad si bio mlad, i na ljetne dane, kad si bila zaljubljena. Može uzeti bilo koji oblik, zavesti te svojim milim tonom i nježnom bojom.
Toplo Vam preporučam da poslušate Pjesmu ˝Rima, Ritam, Muzika˝ grupe ˝Elemental˝. Ukoliko ne volite repere, barem pročitajte tekst pjesme, taj je za svaku hvalu.
Isto tako, koliko god ja voljela glazbu, imam jedan čvrst stav, koji možda zvuči u najmanju ruku bez veze, ali ako ostanete sa mnom možda uvidite da nisam ni ja baš bedasta. Možda...
Glazba je za slušanje, a ne za skladanje, sviranje ili pjevanje, i to je istina. Barem s moje strane. Više nego jednom sam čula da bi bilo lijepo kad bismo znali svirati ili pjevati. Činjenica je: ja ne znam pjevati, imam glas takav da zavidim magarcima, a svirati se ni ne trudim, jer je glazba prevrijedna da bi je moji nespretni prsti ismijavali. Dakle: Glazba je za slušanje. Uostalom, kao i svaka druga umjetnost: crtala nisam od osnovne škole - ma čak ni tad - a niti u tim rijetkim slučajevima kad jesam to nije Bog zna kako izgledalo; dalje - književnost je također lijepa (ponekad!), ali beletristika je teška, izmišljati sve te likove i događaje (malo jesam ufurana, mislim da mi dobro ide barem ovo što sad radim, ali moram i ja biti ufurana, kud svi tud i mala Ja). Film, kiparstvo i slične umjetnosti, to jednostavno nije za mene i s tim sam se pomirila.
Ali kako da dam drugima do znanja da bi trebali i oni?!
Glazba je za slušanje!
Je li sada jasno? Ima puno, puno ljudi koji misle da su nadareni... a nisu. Konkretan primjer: ima jedna cura - ima neobičan glas - ne lijep, u svakom slučaju ne ni ružan - recimo samo neobičan. I užasno iritantan! Ne mogu je više slušati. Ipak, ona je, na neku foru, Boga pitaj koju, zabrijala da je njen glas lijep, milozvučan (iako nije). I ona pjeva, ona stalno pjeva. Na satu, na hodniku, na malom odmoru, na velikom odmoru, u kafiću, na ulici, na autobusnoj stanici, na... Dosta, zar ne? Uglavnom, ona pjeva, i nitko je ne može zaustaviti. Pokušali smo na lijep način, pokušali smo na grub način. Pogađate: nijedan nije uspio. Trebam li još koji put spomenuti da ona užasno pjeva?
Glazba je za slušanje.
I rest my case.
P.S. Samo još nešto. Dečki vole cure, to je poznato. Međutim, trebalo bi također biti poznato da dečki ne vole samo cure. Ne mislim pritom na pedere, nego na obične dečke, neki bi se usudili reći normalne. Svaki dečko ima svoju strast (u ovo se ubrajaju i stariji dečki, što bi rekli, muškarci). Najčešće su to gitara, računalo, video-igrice, automobili, sex... Ja poznajem puno dečki kojima je to gitara, therefore, glazba. I kažem Vam, ako je neki dečko, muškarac lud za glazbom, nijedna djevojka neće moći stati na put između njega i glazbe. NIJEDNA!
Osim možda njegove majke, naravno, ali pretpostavka je da majka ne bi to učinila svome sinčiću, tjerala ga za bira između nje i glazbe... (alternativa nije za spominjanje, uključuje krv)
Eh, da, skoro zaboravih, ne smijemo zaboraviti i one koji su uz svoju ludost za curama ludi i za.. curama. Ali to je već spomenuto, to se podrazumijeva pod sex i vrijedi za sve dečke, i neke muškarce.
|