Novi zivot
Evo napokon sam uhvatila nekoliko trenutaka na poslu da napisem post. Dugo se nisam javljala, previse radim, nemamvremena ni pristupa netu. Ne mogu napisati nista zanimljivo, zivot mi je sveden na rad i spavanje, ali osjecam se dobro i zadovoljna sam sobom. Kazu moji prijatelji da se to vidi iz nacina na koji pricam, da nisam vise non stop nervozna i da sam se opustila. Vjerujem da sma bila totalni control freak jer sam imala previse slobodnog vremena, a zeljela sam da nesto o meni ovisi, da sam potrebna.
Sad sam umorna, puna informacija i prestrasena, ali zadovoljna. Kolege su odlicni, pomazu mi maksimalno, ima jedna mala kuckica, ali zar to nije tako na svakom poslu? Puna sam poozitivne energije i tesko me moze izbaciti iz takta. Nadam se da cu uskoro poceti samostalnoradit, iako se bojim i sve mi izgleda prekompliciranio.
U ljubavi nista nova,. Vidjela sam NjEGA, dosla u napast da odem s njim, bacim mu se u narucje i sve oprostim. Medjutim, izdrzala sam i sad sam ponosna, i cak likujem jer ga poznajem. U trenutku kad me ne moze imati, skinuo bi mi zvizdu s neba. Ali nisam pala, valjda mi ovaj novi zivot daje samopouzdanje i snagu potrebnu da krenem dalje,...iako ga jos uvik volim cijelim srcem..............
Odlazak
Napokon je svanuo i taj dan! Za nekoliko sati odlazim u Split, napustam monotoniju malog mista i ostvarujem sve o cemu godinama sanjam i o cemu redovito pisem u postovima.
Osjecajisu pomjesani. Osjecam uzbudjenje zbog preseljena, mogucnosti, starih prijatelja. Istovremeno osjecam strah zbog novog posla, obveza, kako cu se pokazati, hocu li uspjeti? Mori me tisucu pitanja...
A onda tu je jedan sasvim neocekivani osjecaj! Tuga! Normalo je da sma tuzna sto ostavljam roditelje, ipak dam se navikla na zivot s jima i nikada mi nije bilo lako ostaviti ih. Ali ovo je malo opseznija tuga. Bolje receno, nostalgiija. Nikad nisam mislila da ce mi biti tesko ostaviti ovaj krs i kamenjar u kojem dan traje 48 sati i pruza uzbudjenja koliko i atomska fizika. Ali izgleda da mi je uslo pod kozu. I vec mi fale kave, utakmice, voznja motorom po polju i na kraju krajeva, lutanje sumom u potrazi za sparogama.
Ljudi kazu da sam sretnica sto odlazim, ja se tako i osjecam, ali da ne volim svoj rodni kraj, to je daleko od istine. Valjda je to u pririodi ljudi dauvijek zele ono sto ne mogu imati.
Odlazim i od NJEGA. Vidila sam ga jucer i uljudno smo procaskali. Nisam mu rekla da odlazim, bilo mi je nekako suvisno. Pokusavam sebe uvjeriti da ce mi odlazak pomoci da zaboravim, da nadjem novu ljubav, da prestanem s ovom besnmislenom ovisnoscu, ali rici su puno jednostavnije od djela.
I tako punaproturjecnih osjecaja odlazim u novu epizodu svog zivota. Ne znam kada cu biti u mogucnosti da ispricam dogadjaje, uzbudjenja i krize ove avantura, ali budite sigurni da je ovo dovidjenja, a nikako zbogom.
Volim vas sve, nastavite s odlicnim postovima koje cu pokusati procitati. 
Sreca i tuga u istom trenutku
Ovaj tjedan ostaje ujedno i najsretniji i najtuzniji u mom zivotu. Skoro godinu dana trazim posao koji ima bar malo veze s mojom strukom, ali kako se sve svodi na veze i poznanstva, redovito sam ostajala kratkih rukava. Napokon se to promijenilo i svi moji napori su nagradjeni. Dobila sam posao na recepciji super hotela u Splitu. Nije bas struka, nije ni za stalno, ali presretna sam sto se napokon vrecam u urbanu sredinu, medju svoje prijatelje i sve one lipe stvari koje veliki grad pruza.
Kako ja zivim u malom miszu ta se prica relativno brzo procula, onako u jedan dan pa su zlobnici zarobljeni u selu poceli svasta pricati o mom buducem poduzecu!
Sve da je to i istina, boli me K...., da prostite, ja odlazim!
Propisno sam to proslavila i sad su u tijeku pripreme za selidbu, jedva cekam.
I dalje radim u kaficu jer mi je potrebna lova za ocetak novog zivota, a i sef mi je predrag, previse puta mi je pomogao kad nitko drugi nije htio, pa sam odlucila radit do petka.
Kako su proteklih dana bili blagdani, promet i rad su se povecali X puta. Tako je dolazio i ON.
U subotu mi je cak doveo i djevojku. Ja bar mislim da mu je to djevojka. Ne znam kako da se ponasam. U njegovom prisustvu mi ispadaju boce i case, proljevam kavu na sve strane, a on ravnodusno pijucka pice i ruga mi se na nespretnosti. Danas je opet dosao. Radi. On kad radi nikad ne dolazi. Opet sam sve isproljevala, bilasam toliko luda da sma mu rekla da vise ne dolazi- Znam da je to greska, ali nisam znala sta da vise radim. On se nasladjuje. Ja sam totalno luda za njim, cak i umisljam da me gkleda, da mu je stalo, da dlozi zato sta sam ga ostavila zauvijek. Inace sam cvrst kao stijena kad donesem odluku,ali nesigurna sma svaki put kad ga vidim. Najradije bi mu e bacila u narucje i bezuvjetno predala,......
Ima jos sokova. Njegov najbolji frend koji me niakd nije simpatizirao, a ni ja njega, cesto navraca u kafic i poprilicno smo se skompali. I vise nego skomapali, amli me bari i to otvoreno. Rekla sam mu, nista od toga, ali tako je privlacan, Boze moj!
Znam da bi avantura s nji bila idealna osveta, ali ujedno bi Njega izgubila zauvjek. Nijeda je ovako moj, ali jos uvijek mi e vraca i od milijun kafica kraj kojih prodje dok radi, ipak dolazi k meni na kavu....
Mozda sam luda i naivna,ali jos se nadam,....
Najbolje stvari u zivotu su besplatne
Vec dva dana radim u lokalnom kaficu kao i svake godine kad jednaod djelatnica ode na godisnji odmor. Ali svi mi se cude zasto ja s faksom radim u kaficu.
E pa odgvor je jednostavan, nemam love! Triba mi da platim sve te racune od mobitela, jer mi operater ne prestaje prijetiti da ce me iskljuciti, a nista bolje nemam na vidiku. A i zalihe svih kozmetickih proizvoda su mi na teskom minimumu, sve nekako mjerim, rasporedjujem da mi sta duze traje. Tezak je zivot nas nezaposlenih intelektualaca. Jedina utjeha mi je cinjenica clanstvo u knjiznici iznosi tek 50 kn godisnje, a pruza toliko zabave da se tesko bilo koja vrsta izlaska moze mjeriti s dobrom knjigom. Bar za mene. Nije sad da sam ja neki knjiski moljac koji ne izlazi, ne vidja ljude i samo cita, ali to mi je jedna velika strast.
I bas ta strast potvrdjuje cinjenicu da su najbolje stvari na svijetu besplatene (ili bar puuuuuno jefrinije od ostalih).
U gotovo svim postovima kukam kako sam bez posla, bez para, bez persprekive i bez ljubavi, ali danas nakon napornog radnog dana drugacije razmisaljam.
Tek kad sam dosla kuci, bacila se na kauc iza rucka i uzela knjigu koju citam u ruke, shvatila sam koliko sam sretna.
Znam da ce slijedece recenice zvucati kao jeftini citati iz losih filmova, ali zaista to osjecam.
Osjecam neopisivu sricu sta sam ziva, zdrava i slobodna da radim stvari koje zelim kada i kako to zelim. Ne mogu si bas sve priustit, ali sam iznimno zadovoljna i sritna s prijateljima i zanimacijama u zivotu.
I kad bolje razmislim mislim da cu od sada nastojati uzivati i velicati stvari koje me raduju, a zenamariti frustracije, te rjesavati probleme u hodu, jer nista nije vrijedno mojih zivaca i zdravlja!
Uzivaj u onome sta imas, jer mozda ces vec sutra zaliti za tim!
Peh
Jos jedan vikend je prosao, jos jedan tipican vikend, jer malo toga se dogadja u nasem malom mistu, a to se moze zakljuciti i po naslovu bloga: Sve je k'o lani.
Sve je godinama isto.
Pa tako i kolektivna euforija za lokalnim nogometnim klubom, koju ja kao i vecinu stvari koje imaju rijec kolektiv bas i ne zagovaram, ali u nedostatku dogadjanja odem na na tekmu. Uvijek mogu susresti zanimljive ljude, cuti smijesne komentare i upadice i na kraju krajeva, vidit zgodnih futbalera.
O nekima od njih sam vec pisala, ali ima njih poprilicno. Posebna je prica jedna 10. Kuvali smo se prosle godine, ali nekako nismo bili na istoj valnoj duljini pa je sve ostalo na osmjesima i pogledima. U medjuvremenu je on nasao curu, ja sam se borila s duhovima proslosti ( i jos se borim, nazalost) tako da je sve palo duboko u zaborav. Do oive tipicne subote.
Sestra mi je dosla s faksa pa sam s njom i njenom prijom odradjivala tipicnu subotnju rutinu Utakmica – kava – izlazak.
Samo sta sve nije bilo tipicno.
Spletom okolnosti dosla sam u kontakt s doticnom 10. I sve je bilo OO, njegove cure nema u blizini, neme duhovine opsjedaju, lagano caskamo.
Kad odjednom evo moje sestre koja vidno pripita upada u razgovor.
I tu ja ispadam!
Zasto?
Moja sestra je u najmanju ruku atraktivna. Visoka, plava, mrsava, duhovita i koketna.
Ne zelim reci da je on bas tipican nogometas, ali sigurna sam da je tipican muskarac.
I tako oni spikaju, u roku pola sata razmijene brojeve i dogovore se za kavu i nemam pojma sta sve!!!!!!!
A ja bisna! Nije da mi je on bio nova ljubav zivota, ali to je bio udarac ravno u moj ego i moje ionako poljuljano samopouzdanje srusilo se u tisucu komadica.
Stvarno sam ku...ve srice!
