Dragan ili Godina makova
četvrtak, 12.01.2023.
30 godina poslije
Sanjala sam te neku noć. Prvi put u 30 godina. Prvi put otkad te nema. Toliko sam od sebe sakrila sve u vezi s tobom da čak ni u snove nisi uspio doći. A toliko i tolike sam sanjala.
Ne mogu te pustiti. Treba mi tvoja ljubav. I treba mi moja ljubav prema tebi. Bar te ne mogu pustiti još. Kao da nisi umro. Kao da si tu pod istim nebom još uvijek sa mnom.
I imaš 50 godina. I sijede. I možda koju boru. I ženu i djecu. Kao da još uvijek dišeš negdje pod ovim nebom.
Jedino sam s tobom spavala u zagrljaju cijelu noć. I zato ti te ne mogu pustiti. Živ mi trebaš. Jer ako svatko negdje na svijetu ima svoju drugu davno izgubljenu polovicu ti si moja.
Koliko god naivno i blesavo to zvučalo i meni samoj.
petak, 18.11.2022.
Tuga
Tijelo me boli sa zakašnjenjem od trideset godina. Od tuge. Toliko mi se toga vratilo. Čudan je taj moj software. I njegove datoteke. Ova je bila zbilja skrivena.
Sjetila sam se kako sam se s tobom u kočiji sa samo 17 godina vozila alejom do Vrela Bosne. Kako sam bila sretna. Govorili smo si volim te po tisuću puta. Pitao si me da li bi se udala za tebe da smo stariji. Rekla sam da bi. Čovječe, pa 16 godina si imao. Kako smo znali tako voljeti tako mladi pitam se.
Mogla bi ja ovaj put proći i sama. Da nigdje ne objavim ništa. Ali nije mi to dovoljno. Želim da se zna koliko sam te voljela. Da netko vidi. Da se zna. Da svi znaju. Da bude zapisano. Jer, nisam bila na tvojoj sahrani. Neću nikada vjerojatno otići na tvoj grob. Predaleko je. Nisam žalovala uopće. Nisam stigla ili sam se bojala početi.
Tvoj brat mi je rekao, kad mi je javljao što se dogodilo i da te nema više, da mu je drago što si me imao u životu. I meni je drago mili što smo se imali.
četvrtak, 17.11.2022.
Još o bježanju od tuge
Jučer sam opet malo kopala po rani pa sam na webu čitala životopis tvog brata Mishe (kao što sam već napisala čovjek je fotograf i ima web stranicu).
I sjetila sam se kako si me volio. I kako sam ja tebe voljela. Onako kako se samo prvi put može voljeti. Bez straha, bez prošlosti.
Nije postojalo ništa što ti nisam mogla reći. Jer ti si bio moj početak. Početak mog voljenja sebe. Spoznaje koliko sam lijepa i koliko sam vrijedna. Baš takva kakva jesam.
Pitam se sad jesi li i to osjećao isto. Ni ti ni ja nismo nikad osjećali ljubomoru. Jer smo znali da ništa nije jače od onoga što imamo nas dvoje. Zbilja smo znali. Nije bilo nikog prije. A na takav način nije bilo ni poslije.
Nismo se bojali. Ni ti ni ja. Kao da nemamo ništa za izgubiti. Dobro je da nismo znali više.
Jedino za se tebe nisam bojala da bih te mogla izgubiti. A izgubila sam te najviše. Jer mili, nikad nećeš dobiti bore, nikad me nećeš moći naljutiti, nikada prevariti, nikad mi lagati, nikada neću čuti da si zavolio drugu. Nikad mi nisi stigao ići na živce. Nisi me nikad razočarao. Čak ni kad si odlučio prestati živjeti. Toliko nikad. Mogla bi ispuniti cijelu stranicu A4. Zadnje tvoje riječi upućene meni bile su: Zaboravila si ti svog Dadu jelda?
Ne, nisam te bila zaboravila, samo sam nastavila živjeti i voljeti dalje. Nikad ne prestajući voljeti tebe. I ne mislim da sam te mogla spasiti. Iako nikad neću znati jel tako?
srijeda, 16.11.2022.
Bježanje od tuge
Bježanje od tuge
Smijem li te poljubiti, pitao si. Ne, rekla sam. I poljubio si me. Blago. U usne. To je bio početak.
Imao si šesnaest, ja sedamnaest. Davne 1980 i neke.
Pažljivo biram riječi, da ne počne previše boljeti. Naime, prošlo je 33 godine od toga dana.
Kao krasta koju trgaš. Ne znaš da li da ju strgneš naglo ili bolje polako. Da li je dovoljno zaraslo? Ili nije uopće. Koliko će krvi poteći i koliko će boljeti, pitaš se?
Moja kćer je bila u Sarajevu. Možda je to razlog što sam tako tužna. Jer ona je bila u Sarajevu, pa sama se ja sjetila tebe. Pa sam guglala tvog brata. On je fotograf. Ima web stranicu. I na njoj piše da je imao brata i da ne pričaju previše o njemu. Da te samo mama tu i tamo spomene. Valjda je i njima to preteško. I onda sam shvatila. Ja se već skoro 30 godina pravim da ti nisi, ne mogu to napisati, tako konačno zvuči. Sjećam se samo, kad mi je tvoj brat javio telefonom, nešto kasnije, nisam plakala, samo sam pomislila, pa to ne može biti tako strašno kad si ti već tamo. Nisam plakala. Mislim da je to bilo od šoka. Nisam zapravo nikad plakala zbog toga. Mislim da sam se uspjela praviti da se to uopće nije dogodilo. Da si još uvijek tu pod istim nebom sa mnom, negdje, samo da mi eto ne trebaš.
Kako sam se mogla skoro 30 godina praviti da to nije ništa strašno. Da si umro. Zapravo. Još gore...da više nisi želio živjeti.
Ne sjećam kako smo se zvali međusobno. Ne sjećam ti se ni lica. Sjećam se datuma kad sam saznala da te nema, bio je 5.11. ali ne znam točnu godinu. Ali sjećam se kako smo našli muhu na dnu korneta kad smo jeli sladoled na željezničkoj stanici. Sjećam se kako smo se neprestano ljubili. Kako je tebi bio neobičan moj naglasak, a meni tvoj. A onda smo s vremenom počeli slično govoriti.
