Bježanje od tuge
Smijem li te poljubiti, pitao si. Ne, rekla sam. I poljubio si me. Blago. U usne. To je bio početak.
Imao si šesnaest, ja sedamnaest. Davne 1980 i neke.
Pažljivo biram riječi, da ne počne previše boljeti. Naime, prošlo je 33 godine od toga dana.
Kao krasta koju trgaš. Ne znaš da li da ju strgneš naglo ili bolje polako. Da li je dovoljno zaraslo? Ili nije uopće. Koliko će krvi poteći i koliko će boljeti, pitaš se?
Moja kćer je bila u Sarajevu. Možda je to razlog što sam tako tužna. Jer ona je bila u Sarajevu, pa sama se ja sjetila tebe. Pa sam guglala tvog brata. On je fotograf. Ima web stranicu. I na njoj piše da je imao brata i da ne pričaju previše o njemu. Da te samo mama tu i tamo spomene. Valjda je i njima to preteško. I onda sam shvatila. Ja se već skoro 30 godina pravim da ti nisi, ne mogu to napisati, tako konačno zvuči. Sjećam se samo, kad mi je tvoj brat javio telefonom, nešto kasnije, nisam plakala, samo sam pomislila, pa to ne može biti tako strašno kad si ti već tamo. Nisam plakala. Mislim da je to bilo od šoka. Nisam zapravo nikad plakala zbog toga. Mislim da sam se uspjela praviti da se to uopće nije dogodilo. Da si još uvijek tu pod istim nebom sa mnom, negdje, samo da mi eto ne trebaš.
Kako sam se mogla skoro 30 godina praviti da to nije ništa strašno. Da si umro. Zapravo. Još gore...da više nisi želio živjeti.
Ne sjećam kako smo se zvali međusobno. Ne sjećam ti se ni lica. Sjećam se datuma kad sam saznala da te nema, bio je 5.11. ali ne znam točnu godinu. Ali sjećam se kako smo našli muhu na dnu korneta kad smo jeli sladoled na željezničkoj stanici. Sjećam se kako smo se neprestano ljubili. Kako je tebi bio neobičan moj naglasak, a meni tvoj. A onda smo s vremenom počeli slično govoriti.
Post je objavljen 16.11.2022. u 14:08 sati.