Dragan ili Godina makova
četvrtak, 17.11.2022.
Još o bježanju od tuge
Jučer sam opet malo kopala po rani pa sam na webu čitala životopis tvog brata Mishe (kao što sam već napisala čovjek je fotograf i ima web stranicu).
I sjetila sam se kako si me volio. I kako sam ja tebe voljela. Onako kako se samo prvi put može voljeti. Bez straha, bez prošlosti.
Nije postojalo ništa što ti nisam mogla reći. Jer ti si bio moj početak. Početak mog voljenja sebe. Spoznaje koliko sam lijepa i koliko sam vrijedna. Baš takva kakva jesam.
Pitam se sad jesi li i to osjećao isto. Ni ti ni ja nismo nikad osjećali ljubomoru. Jer smo znali da ništa nije jače od onoga što imamo nas dvoje. Zbilja smo znali. Nije bilo nikog prije. A na takav način nije bilo ni poslije.
Nismo se bojali. Ni ti ni ja. Kao da nemamo ništa za izgubiti. Dobro je da nismo znali više.
Jedino za se tebe nisam bojala da bih te mogla izgubiti. A izgubila sam te najviše. Jer mili, nikad nećeš dobiti bore, nikad me nećeš moći naljutiti, nikada prevariti, nikad mi lagati, nikada neću čuti da si zavolio drugu. Nikad mi nisi stigao ići na živce. Nisi me nikad razočarao. Čak ni kad si odlučio prestati živjeti. Toliko nikad. Mogla bi ispuniti cijelu stranicu A4. Zadnje tvoje riječi upućene meni bile su: Zaboravila si ti svog Dadu jelda?
Ne, nisam te bila zaboravila, samo sam nastavila živjeti i voljeti dalje. Nikad ne prestajući voljeti tebe. I ne mislim da sam te mogla spasiti. Iako nikad neću znati jel tako?
