Korak naprijed ...
26.10.2005., srijeda
Kulturni šok
Pričali su mi o tome ali moram priznati da sam to shvaćala neozbiljno ... isto kao i za proljetni umor ... ili zimsku depresiju ... dok sve to nisam doživjela, bilo bi mi je - neozbiljno ... Ali evo, doživjeh i pravi pravcati kulturni šok. I to gdje - na misi ...Kad sam tek stigla u Belgiju nisam se još najbolje snalazila ali ipak sam željela otići i ispuniti svoju obvezu i svoje pravo na nedjeljnu svetu misu. U studentskoj brošuri bile su tri adrese gdje se održavaju nedjeljne svete mise na engleskom jeziku za internacionalne studente. Nisam znala a ni čula od nikoga gdje su mise "ljepše" pa sam si rekla da misa kao svaka druga, i otišla na prvo mjesto od ta tri. Kapelica u jednom studentskom domu. Lijepa ali ništa zadivljujuće. Uranili smo 10ak min i "zbor" (čitaj jedna djevojka i nekoliko dečki) je još hvatao zadnje note, na brzinu isprobavajući da li je sve ok. Muškarac za klavirom (nije bilo orgulja ali to mi ne smeta jer klavir zaista obožavam) je bio odličan! Glasba koja je nastajala pod njegovim prstima je u meni probudila nevjerojatno raspoloženje. Inače volim veseliju duhovnu glasbu nego npr. korizmene pjesme ... Koje naravno da su lijepe na svoj način, ali kad bih trebala birati ... ;) I tako je nakon prvog osječaja radosti što sam tamo, sve krenulo još samo nizbrdo ... na žalost ... Večina vjernika koji su došli tu na misu bili su crnci. I to me oduševilo jer sva ta raznolikost ljudi jako mi se sviđa i oduševljava me upoznavati nove ljude i nove kulture. I tom misom je zaista dominirala kultura crnaca ... Protiv djece u Crkvi nemam ništa. Zaista! Dapače ... volim djecu i smatram kako se treba dolaziti u Crkvu i sa najmanjima. Ali - djeca na toj misi su sjela u krug na sredinu između klupa (koje su zapravo bile stolice ali to je nebitno) i igrala se autićima! Čak ne tiho ili neprimjetno ... A ostali vjernici više su se okretali za tom djecom, smješkali im se dok su neka od njih trčala po kapelici i zaustavljali ih te razgovarali s njim ... više nego što su se bavili samom misom ... A cijelo to vrijeme ni odrasli nisu bili puno bolji ... neki su jednostavno ulazili i izlazili iz kapelice - po želji ... Možda, zaista možda, nitko od tih ljudi nije imao vremena obaviti nuždu prije dolaska na misu, ali strpiti se sat i pol nije toliko strašno ... Ispričavam se bolesnima po tom pitanju! Svećenik je sjedio u prvom redu, na stolici i ne iza oltara ... zapravo, cijelu misu je stajao ispred oltara i obračao nam se vjernicima kao da smo kod nekoga doma i pričamo što ima novoga. Iza oltara je stao samo za vrijeme srednjem, euharistijskog dijela mise. A kad se približio taj srednji dio djeca su se pomakla na kraj kapelice i s njima neki odrasli i onako šlampavo su u kao neke vrste procesiji prinijeli oltaru kruh, vodu, vino te još neke darove, a ovi stariji su donijeli košaru punu "knjiga". Na kraju mise se iskazalo da su to bili diplomski ili doktorski radovi studenata - što je zapravo ispala jako lijepa gesta. Ono što me nokautiralo je bila pričest ... Umjesto hostija, bila je jedna velika "lepinja" koju su dvojica muškaraca iz "klupa" natrgala rukama u male komadiće. Dragi moji, nisam gadljiva ali ... 10min gledati kako dvoje potpuno nepoznatih mi ljudi prstima trga žilavu lepinju - nije bio baš lijep prizor. Dugo sam odlučivala da li uopće ići na pričest i sve što mi se motalo po glavi neću tu iznositi jer ni sama nisam sigurna da li je sve to grijeh ili ne - s obzirom na transsubstanciaciju naravno (nadam se da je to pravilan izraz na hrvatskom jeziku!). Također je pričest bila pod obje prilike i vjernici su svi pili, a neki su samo komadić kruha umoćili u vinu (npr. ja :) ). Ukus tog komadića tj. "hostije" je bio ... hm ... kao prvo, bila je to zaista JAKO žilava lepinja :) mene su prije sakramenta sv. pričesti dobro isklesali da se hostija NE žvače, ali ovo ... ovo se nije dalo drugačije. Čak i prožvakati je bilo teško. Namučila sam se i bilo mi je jako neugodno kolikogod sve ovo sada možda zvučalo smiješno. Isprva je bio ukus slatkast. I već sam pomislila "ok, nije tako grozno kao što izgleda" kad sam zagrizla i osjetila onaj "brašnast" - gorak ukus. Još su bila nekakva zrna pšenice unutra ... ukratko - cijeli dan sam osjećala hostiju u ustima. Jako, jako sam se uvjeravala da to "malo" muke za Krista izdržim i uzmem kao pokoru ... Dragi moji, ostala sam šokirana. Ostala sam toliko šokirana da, priznajem, dva ili čak tri tjedna nisam išla na misu iz razloga što se nisam ni usudila otići na ona druga dva mjesta sa spiska... Inače, misa je trajala sat i pol - što samo po sebi uopće nije ni grozno ni problem. No, od tih sat i pol propovjed je trajala 5min a ostalo vrijeme bile su spontane molitve vjernika što je ispalo kao molitve za tetu, sestru, djeda, nečaka itd. A da ne zaboravim i na "obavjesti" koje su se produžile u zahvale, molbe, objašnjavanje knjiga u košari te predstavljanje novih "članova" zajednice ... da, sred mise smo se digli i svatko je rekao tko je, odakle je i ponešto o sebi ... Zovite me osjetljiva, ali da - osjetljiva sam što se tiče pitanja liturgije i obreda takvog kakav po propisima mora biti! Prije desetak dana razgovarala sam s jednim fratrom o tom svom iskustvu i rekao mi je da je tamo misa najkatoličkija (?) od svih ostalih ... da drugdje znaju svećenici čitati evanđelje sa lap-topa i onda ga dignuti u zrak i poljubiti poput knjige iz koje se čita evanđelje ili pak da umjesto čitanja čitaju Shakespearea ... Mislila sam da ću pasti u nesvjest dok sam to slušala ... Već sam mislila da za mene neće biti mise dok sam tu i to me dotuklo ... No, ipak sam skupila svu preostalu volju i proteklu smo nedjelju otišli pogledati na jedno drugo mjesto ... Kapelica američkog fakulteta ... Ostala sam zadivljena ... kapelica je predivna, ugođaj u njoj svet, misa predivna, propovjed odlična ... Zahvaljujem dragom Bogu ... ništa više nemam za reći :) |
- 22:57 - Komentari (8) - Isprintaj - #
20.10.2005., četvrtak
|
Malo ću se maknuti od postova pozdrava i utisaka iz daljine ... Ne mogu spavati pa rekoh da vidim neke nove blogove, tj. blogove koje nisam čitala a možda postoje već odavno, ali nikad nije bilo vremena. Rekoh da vidim neke blogove za koje znam da bi mogli biti dobri (po mom ukusu, naravno) ... I tako otvaram blog po blog ... pratila sam naime komentare na onim blogovima koje otvorim "redovito" i neke svoje stare komentare, "zaboravljene" blogeraše ... Otvorila sam tako nekih 5 blogova - i - svi su bili tužni. ... Nesretne ljubavi ... neproživljene ljubavi ... ostavljene ljubavi ... zaboravljene ... prevarene ... ukradene ljubavi ... umišljene ili samo maštane ljubavi ... možda čak neizmaštane ljubavi ... Tužni blogovi plod su nečije tužno završene ili nikad započete ljubavi ... Ne mogu a da se ne pitam zašto je to tako. Tako klišejsko pitanje, znam, ali ipak. I još je zanimljivije to što tužni ljudi čitaju tužne blogove. Što tužni ljudi tješe još tužnije. I tako se stvara krug. Stvara se društvo. Stjeću se novi prijatelji. I možda ... samo možda ... sve te, gore nabrojane i još mnoge druge, ljubavi pronađu svoj smisao ... možda u jednoj osobi, koja je do tog trena bila također nesretna ... možda u jednom pogledu ... samo jednom osmjehu ... možda se sva ta tuga osmisli ... napokon nađe srodnu dušu ... Ali - što napraviti kad se zaboravi kako biti sretan? Što napraviti kad postane jednostavnije biti tužan? Što napraviti, kad se na kraju sreća niti ne prepoznaje više? Komplicirana je sva ta stvar sa srećom ... Sad ju imaš, sad ju nemaš - a u potpunosti nisi svjestan ni jednog ni drugog stanja. I tad kad si siguran da ju imaš, zapravo ju nemaš; i kad si uvjeren da ju nemaš, zapravo ju imaš ... Samo ti to ne znaš. Samo On zna, ali nikada ne kaže, nikada ne otkriva ... u najtežim trenucima nosi te u naručju ... ali u najtežim trenucima to nije dovoljno ... tada bi htjeli da do tog trenutka nije ni došlo pa da nas nitko niti ne mora nositi u naručju ... jer koja nam je korist od toga da nas netko "nosi u naručju" kad je već "prekasno" ... kad je već sve palo u vodu ... Eto ... tako vam djeluje tuga ljudi moji ... Post koji je trebao biti ohrabrenje tužnima i sam je tužan :) A možda je sve ovo samo plod sitnih sati u noći :) |
- 00:59 - Komentari (14) - Isprintaj - #
19.10.2005., srijeda
Dom je tamo gdje je lijepo
Unatoč svim lošim iskustvima u susretu s Belgijcima po raznoraznim uredima, naišla sam i na onu dobru stranu tih ljudi. Moram priznati da sam dugo razmišljala o tome kako nije ok da pišem samo loše stvari, samo ono što me živcira, što me neugodno iznenađuje itd. Shvatili ste već :) I tako sam kockala i kockala i u razgovoru sa jednim lokalnim dečkom shvatila sam da su Belgijci zapravo jako "fin" narod. Jako su zatvoreni prema novim ljudima i treba im vremena da te prihvate te puste u "svoj" prostor. Ali kad se to dogodi, jako su fini, susretljivi, ... ukratko - sve što su pravi domaćini :) Nego, ono na čemu sam se htjela osobito zaustaviti su njihove kuće. Već prvi dan u Belgiji pomislila sam kako mi sve izgleda poznato... Kasnije sam se sjetila igre The Sims. Tamo se može "izgraditi" kućica poput Belgijske :) No, da skratim - u gradu su kućice poput Amsterdamskih - uske, ali jako duboke. Kad ih gledaš s vanjske strane nikada ne bi pomislio da ima u njima toliko mjesta. No, čim se izađe iz centra grada, kućice postaju niže, vrtovi predivni, ograde niske, prozori ogromni. Isprva me oduševio izgled vrtova. Djeluju nacrtano. Kasnije sam i u brošuri o Belgijskim navikama pročitala da jako, jako skrbe za svoje kuće, njihov izgled i vrt. I zaista je tako. Cvijeće predivno, uredno, trava također. Ničemu se ne dopušta da zaraste ili se osuši. Sve je povezano putem koji je napravljen od manjih kamenčića, samo tako uredno posutih. Nisam primjetila nikakvog vrtlara oko kuće tako da mislim da sve to sređuju stanari sami. Što je zapravo jako cool. Samo me zanima kada sve to stignu napraviti :) Spomenula sam već i ograde. Većinom su sve žive ograde i jako nisko podrezane. Tako kuća djeluje otvorenija prema vanjskom svijetu. Dakle, ljudi se ne zatvaraju u svoja četiri zida i žele da ih se ostavi na miru. Što je nekako u suprotnosti s tim da su zatvoren narod... Ali valjda nisu prema susjedima :) Ipak, kad nestane šećera a dućani su zatvoreni, dobrosusjedski odnosi su dobrodošli ;) Osuševili su me prozori ... Ogromni prozori i specifični za svaki dio kuće. Već s vanjske strane može se točno odrediti gdje je dnevna soba, gdje je kuhinja, itd. U dnevnim sobama obično su prozori spojeni sa velikim kliznim vratima koja vode na vrt. Terase kakve se grade po našim kućama i balkoni na svakom katu ne postoje, tj. barem ja još to nigdje nisam primjetila. Dakle, ako se želi popiti kava na otvorenom, na jesenskom suncu, vrt je "place to be" :) Ma što bih vam još opisivala kad slika najbolje govori sama za sebe ... Još kad bih znala kako se stavi više slika ;) |
- 17:34 - Komentari (3) - Isprintaj - #
17.10.2005., ponedjeljak
Subotom na sjeveru ...
Ovi naslovi su mi kao da se javljam negdje s leda, medu pingvinima, u sred nicega i gdje god puca pogled samo snijeg, snijeg ... No, kako god bilo da bilo - ipak sam na sjeveru od domovine :) (kojagod to zemlja vec bila ;) ).Nego, htjedoh vam reci koju o subotama. Zanimljive su subote u ovako malom gradu. Vikend je opcenito dosadan za upucati se - tko bi mislio, ali subote u jutro su predivne. Naime, Leuven nema trznicu kakvu poznajemo mi, juznjaci, gdje se tete deru, smrdi ribarnica, mesar je sav prljav ... nema toga. Preko tjedna se kupuje u ducanima i za starije ljude je opasno po zivot izlaziti iz kuce dok su studenti sa svih krajeva svijeta sa razlicitim umijecima voznje bicikla upravo na biciklama, na cesti. No, subota - subotom je potpuno druga prica ... Studenti odlaze doma (barem ovi iz Belgije kojih ima ionako najvise) a na ulice izlaze domacini. Gospodini i dame, setaju se po gradu s finim cekerima za kupovinu, terase skupljih kafica (poput gradskih kavana kod nas nekada davno, davno) su pune, ljudi se susrecu na trgovima, zastaju, prozbore pokoju. Svi se smjeskaju i svi su happy :) E sad ... rekla sam da nema trznice, ali subotom je druga prica - subotom dode trznica. Postave se kvazi stojnice u jednoj siroj ulici i prodaje se cvijece, peciva svih vrsta i oblika (ne zaboravljam ni okuse ali sam gladna pa ne bi u detalje :) ), plodova od oraha do nekih koje sam vidjela prvi puta u zivotu, voce svakakvo - obicno i ekzoticno, povrce, rucni radovi (lutke, ukrasi, nakit ...) i naravno sve za dolazeci Halloween ... Jos je ovu subotu bilo predivno vrijeme ... onak, pravo jesensko - toplo i suncano (citaj: lagana jaknica dovoljna), lisce svih boja, sve djeluje onak "mekano" ... ma ljudi moji, ne znam vam opisati dozivljaj jeseni :) Subote su nesto posebno ... |
- 17:33 - Komentari (3) - Isprintaj - #
07.10.2005., petak
Sa sjevera ... #3
Prva stvar koja me je izludila bilo je smece ... Neki bi rekli da sam "cudna biljka" zbog toga ali ipak, saslusajte me :) Kao (svaka) dobra drzava Europske Unije, Belgija smece reciklira. Nemam nista protiv toga, dapace - sve za nasu Zemlju. Cijenim ljude koji recikliraju ali mene pustite disati (iako od smeca vjerjatno uskoro vise necu moci ali to je neka druga prica) ... Da, ja ne recikliram. Ipak, ovdje moram. I dobro ajde - when you are in Rome do as the Romans' do. Organsko smece (kuhinja i vrt) ide u zelenu vrecicu, plasticna embalaza i tetrapaki idu u plavu, sve ostalo u smedu, papir i karton u kutije, malo i opasno smece (poput baterija, kozmetike) nosi se u za to namijenjene organizacije, a staklo se nosi u za to namijenjene kontejnere kojih ima tri u cijelom gradu... Kad ukucani smjeste svo to smece u za to namijenjene vrecice i sta god vec, ljudi koji kupe to smece dolaze tri puta tjedno i svaki put pokupe drugu vrstu smeca. Tako se organsko smece (koje brzo trune, smrdi i proizvodi male sitne musice kojih je u roku par sati puna kuca, a o mravima da ne govorim - iako ih neki drze za ljubimce ja ih ne preferiram!) skuplja po kuci cijeli tjedan. Ne bi to ni bio toliki problem da se zaista radi o "kucama". Problem je kad se zivi studentski, u maloj garsonijeri od 20ak kvadrata i kada sve te silne vrece razlicitog smeca zauzmu 1/3 tog ionako malog stana. Van tog problema stoji i to da u gradu ne postoje kontejneri u koje se to smece baca, vec ga se vecer prije skupljanja jednostavno iznese na ulicu. Ne bi ni to samo po sebi bilo problem da u gradu nema toliko studenata. i ne bilokakvih, vec pijanih studenata ... U jednom prijasnjih postova napisala sam koliko veselo zna biti pod prozorom ... E pa sad samo jos zamislite vrece smeca na cesti ispred zgrade i 3-4-8 pijanih decki (po mogucnosti obozavatelja nogometa) ... Da, to smece se u jutro kupi ne u vrecicama, vec sadrzajno dio po dio po cijelom trgu. Lagao bi onaj tko bi rekao da grad nakon takvog jutra (kad se kupi npr. organsko smece) mirise ... Ono sto zapravo jos dodaje tocku na i, kako bi se reklo, je to sto su te vrecice skupe (!). Belgijanci naime kupovanjem vrecica placaju sam odvoz smeca. No, ako svako domacinstvo mora imati tri vrste vrecica i svaka kosta od 5 do 7 € (male vrecice! - velike su i po 15€!) ... Racunajte sami. Ipak, ima nas i nekoliko pametnih, ekoloski neosvjescenih, financijski ugrozenijih studenata ... Ta vrsta "privremenog" stanovnistva odlucila je smece skupljati uredno i na dnevnoj bazi u male vrecice kakve se dobiju prilikom svake manje kupovine u svakom ducanu i tako napunjene vrecice baciti jednostavno u male kontejnere kakvi se nadu skoro pa na svakom uglu ulice i na svakoj autobusnoj stanici ... Problem rijesen, poglavlje zakljuceno :) ... psssst - neka ovo ostane medu nama ... |
- 20:52 - Komentari (2) - Isprintaj - #
06.10.2005., četvrtak
Sa sjevera ... #2
Trazeci studio dalo se naletjeti na svasta. Ali doslovno - svasta! Ono sto ce mi svakako ostati u pamcenju je da sam u tri razlicita kraja grada, na vise mjesta u ulici, naletila na jedan te isti telefonski broj. Naravno da sam ga morala zvati deset puta da bih sljedeci put shvatila da je to taj broj pa ga mozda cak memorirala :) No, tip koji izdaje sve te silne stanove po gradu, nakon desetog poziva i pitanja kroz smijeh da li je cijeli grad njegov, odgovorio je da on "samo" igra monopoly ... I stvarno - covjek posjeduje nekoliko ulica :) Kako god - studio u koji smo uletili je stvarno super. Jest da je neki dan otpao radiator i da se gazda ne javlja, ali valjda bude :) Mogli smo uletjeti u nesto puno gore. Evo primjer - jedna cura iz Oklahome je iznajmila sobu u jednoj velikih studentskih kuca sa zajednickim kupatilom i kuhinjom. Soba pristojna, cimeri takoder ... Nakon sto je potpisala ugovor gazda je zakljucio da je topla voda preskupa i stoga moraju stanari placati tusiranje. Sto u biti i nije jeftino - za 1€ dobiju 8 zetona i svaki zeton "traje" 1min ... Danas sam ju srela pa mi je rekla da im je teta sa zetonima pocela davati po dva ispod pulta pa je podnosljivije ali ipak ... Meni bi tako otislo vise od pola budgeta :)I neka se nade jos netko tko ce reci da ne moze biti gore ... :) Belgija je inace poznata i po pivama :) U ducanu sam se izgubila i nisam uopce znala gdje bi pocela :) ne kusati (nisam bas pivoljubac) vec gledati :) ipak, jedna je vrsta nasla put do kosarice uz kruh, a to je pivo s ukusom tresnje. Jedan stariji gospodin je pomogao prilikom biranja konstatirajuci kako je to "zensko" pivo :) Jednostavno sam morala :) No, dode kao sokic. Blago gorko pri kraju i za moj ukus previse pjenusavo. Gospodin je objasnio kako ipak "najboljeg piva na svijetu" vise nemaju. Kasnije sam dobila i objasnjenje. Naime, tzv. najbolje pivo proizvodili su fratri koji su zeljeli zaradi dovoljno za zivot. Kad su vidjeli da je sve to s pivom otislo predaleko, da svi "luduju" i da je potraznja prevelika da bi zadovoljila "samo" opstanak jednostavno su ga prestali proizvoditi. Dakle, nije bilo nikakve zelje za profitom a ljudi i dalje prvo sto traze na policama je njihovo pivo i tek se onda zadovolje necim drugim :) Do sljedeceg pisanja i citanja ... uzivajte :) |
- 20:33 - Komentari (0) - Isprintaj - #
03.10.2005., ponedjeljak
Sa sjevera ... #1
Kako vam sad sve prenijeti? Mislila sam da ce biti jednostavnije ... ali pisala sam ja svoj putopis uredno, u biljeznicu, svaki dan, ali sto sad prenijeti? Kako sve srociti? 13.09.2005. skoro sam odustala od svega. Dok su mama i tata sjedili u kuhinji i cekali posljednju kutiju, ja sam se samo raspala ... Sjela i pocela plakati. Ne znam ni sama zasto. Odjednom mi je postao prevelik problem i prevelika odluka nesto poput da li ponijeti i te hlace ili su dovoljne "samo" troje ... U trenu mi je bilo dosta svega. Stvari sam pocela samo bacati u kutiju i ako me sad netko pita sto sam sve ubacila - nemam pojma. Punila sam kutije za doma, punila sam kutije koje ce doci postom za mnom i ne bih se iznenadila kad bi sve bilo pomijesano ... Smotanost mi je poklonila majka priroda :) No, u nocne sate soba je izgledala praznije... U 02h u jutro, 14.09.2005. sjeli smo u auto i krenuli prema Veneciji. Let u 08.20 iz Trevisa. Destinacija: Belgija, Charleroi, Bruxelles. Od aerodroma do zeljeznickog kolodvora busom, pa s dva vlaka do cilja - Leuven. Mali studentski gradic, "svugdje za 10min" ... tako su nam barem govorili, ali nakon nekoliko dana na nogama od 8h do 20h u potrazi za stanom - jer tko prvi dode, prvi prode - cini ti se da je potreban avion za tih 10min. No, danas, nakon dva tjedna, i ja bi rekla da je sve na 15min ... samo sto bi dodala - autom :) ne, ne ... salim se ... mali je gradic i zapravo po malo pocinjem zakljucivati da je lijep :) U pocetku mi je islo sve na zivce i samo sam htjela nazad doma ... zapravo, nazad u poznato. Prvi dan sam prespavala ... digla sam se samo za veceru i vodu i spavala, spavala ... U tom privremenom smjestaju, hostelu koji je zapravo dio samostana fratara za koje nikad prije nisam cula :) ... no, tu smo bili dok nismo nasli stanove. Studio - kako se naziva garsonjera - kojeg sada iznajmljujem je odlican. Jeftiniji od prosjeka i u samom centru ionako malog grada ... Fakultet mi je doslovno preko ceste, a pogled s prozora je na glavni trg gdje su SAMO kafici, nocni lokali i zabave :) Moglo bi se reci da je sve pod prozorom :) A pod tim istim prozorom zna ponekad biti i previse veselo ... Sam rekla daje ovo STUDENTSKI grad? ;) Da, toliko veselo :) 10.000 je stanovnika van skolske sezone, a sa pocetkom akademske i skolske godine ta se brojka dize na 45.000 ... ... to be continued ... |
- 17:14 - Komentari (3) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
Htio bih vam reći najdublje riječi, ali se ne usuđujem. Bojim se vašeg smijeha... Htio bih vam reći najiskrenije riječi, ali se ne usuđujem. Bojim se da mi nećete vjerovati... R. Tagore Nekad sam mislila da sve mogu sama. Da u dugim noćima, u tišini sobe, uz mene nema nikoga. Mišljah da moje planove ometaju ljudi, da sam sve to mogla učiniti bolje i drugačije. I to sve sama. Potpuno. Bila sam nestrpljiva i nepopravljivo tvrdoglava kada su u pitanju bile moje čežnje i zahtjevi. A sve to vrijeme uz mene je, poput nježne ali čvrste ovojnice stajao Gospodar. Nisam ni slutila kolika se snaga krije u Onome kojega možeš upoznati samo srcem. U onome kojega samo u ljubavi možeš vidjeti. Sve moje sposobnosti bijahu ništavne bez Njega, ali moje srce to nije znalo. Šutjeti nisam umjela, ljubiti još manje. Ali Ljubav nije mogla bez mene. Onaj koji je sama Dobrota i vjernost želio se nastaniti baš u meni. Tada spoznadoh da ništa nisam i ne mogu sama učiniti, da su bol i radost dar Onoga koji me ljubi. Željana Kovačević |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||