Pričali su mi o tome ali moram priznati da sam to shvaćala neozbiljno ... isto kao i za proljetni umor ... ili zimsku depresiju ... dok sve to nisam doživjela, bilo bi mi je - neozbiljno ... Ali evo, doživjeh i pravi pravcati kulturni šok. I to gdje - na misi ...
Kad sam tek stigla u Belgiju nisam se još najbolje snalazila ali ipak sam željela otići i ispuniti svoju obvezu i svoje pravo na nedjeljnu svetu misu. U studentskoj brošuri bile su tri adrese gdje se održavaju nedjeljne svete mise na engleskom jeziku za internacionalne studente. Nisam znala a ni čula od nikoga gdje su mise "ljepše" pa sam si rekla da misa kao svaka druga, i otišla na prvo mjesto od ta tri.
Kapelica u jednom studentskom domu. Lijepa ali ništa zadivljujuće. Uranili smo 10ak min i "zbor" (čitaj jedna djevojka i nekoliko dečki) je još hvatao zadnje note, na brzinu isprobavajući da li je sve ok. Muškarac za klavirom (nije bilo orgulja ali to mi ne smeta jer klavir zaista obožavam) je bio odličan! Glasba koja je nastajala pod njegovim prstima je u meni probudila nevjerojatno raspoloženje. Inače volim veseliju duhovnu glasbu nego npr. korizmene pjesme ... Koje naravno da su lijepe na svoj način, ali kad bih trebala birati ... ;) I tako je nakon prvog osječaja radosti što sam tamo, sve krenulo još samo nizbrdo ... na žalost ...
Večina vjernika koji su došli tu na misu bili su crnci. I to me oduševilo jer sva ta raznolikost ljudi jako mi se sviđa i oduševljava me upoznavati nove ljude i nove kulture. I tom misom je zaista dominirala kultura crnaca ...
Protiv djece u Crkvi nemam ništa. Zaista! Dapače ... volim djecu i smatram kako se treba dolaziti u Crkvu i sa najmanjima. Ali - djeca na toj misi su sjela u krug na sredinu između klupa (koje su zapravo bile stolice ali to je nebitno) i igrala se autićima! Čak ne tiho ili neprimjetno ... A ostali vjernici više su se okretali za tom djecom, smješkali im se dok su neka od njih trčala po kapelici i zaustavljali ih te razgovarali s njim ... više nego što su se bavili samom misom ... A cijelo to vrijeme ni odrasli nisu bili puno bolji ... neki su jednostavno ulazili i izlazili iz kapelice - po želji ... Možda, zaista možda, nitko od tih ljudi nije imao vremena obaviti nuždu prije dolaska na misu, ali strpiti se sat i pol nije toliko strašno ... Ispričavam se bolesnima po tom pitanju!
Svećenik je sjedio u prvom redu, na stolici i ne iza oltara ... zapravo, cijelu misu je stajao ispred oltara i obračao nam se vjernicima kao da smo kod nekoga doma i pričamo što ima novoga. Iza oltara je stao samo za vrijeme srednjem, euharistijskog dijela mise. A kad se približio taj srednji dio djeca su se pomakla na kraj kapelice i s njima neki odrasli i onako šlampavo su u kao neke vrste procesiji prinijeli oltaru kruh, vodu, vino te još neke darove, a ovi stariji su donijeli košaru punu "knjiga". Na kraju mise se iskazalo da su to bili diplomski ili doktorski radovi studenata - što je zapravo ispala jako lijepa gesta. Ono što me nokautiralo je bila pričest ... Umjesto hostija, bila je jedna velika "lepinja" koju su dvojica muškaraca iz "klupa" natrgala rukama u male komadiće. Dragi moji, nisam gadljiva ali ... 10min gledati kako dvoje potpuno nepoznatih mi ljudi prstima trga žilavu lepinju - nije bio baš lijep prizor. Dugo sam odlučivala da li uopće ići na pričest i sve što mi se motalo po glavi neću tu iznositi jer ni sama nisam sigurna da li je sve to grijeh ili ne - s obzirom na transsubstanciaciju naravno (nadam se da je to pravilan izraz na hrvatskom jeziku!). Također je pričest bila pod obje prilike i vjernici su svi pili, a neki su samo komadić kruha umoćili u vinu (npr. ja :) ). Ukus tog komadića tj. "hostije" je bio ... hm ... kao prvo, bila je to zaista JAKO žilava lepinja :) mene su prije sakramenta sv. pričesti dobro isklesali da se hostija NE žvače, ali ovo ... ovo se nije dalo drugačije. Čak i prožvakati je bilo teško. Namučila sam se i bilo mi je jako neugodno kolikogod sve ovo sada možda zvučalo smiješno. Isprva je bio ukus slatkast. I već sam pomislila "ok, nije tako grozno kao što izgleda" kad sam zagrizla i osjetila onaj "brašnast" - gorak ukus. Još su bila nekakva zrna pšenice unutra ... ukratko - cijeli dan sam osjećala hostiju u ustima. Jako, jako sam se uvjeravala da to "malo" muke za Krista izdržim i uzmem kao pokoru ... Dragi moji, ostala sam šokirana. Ostala sam toliko šokirana da, priznajem, dva ili čak tri tjedna nisam išla na misu iz razloga što se nisam ni usudila otići na ona druga dva mjesta sa spiska...
Inače, misa je trajala sat i pol - što samo po sebi uopće nije ni grozno ni problem. No, od tih sat i pol propovjed je trajala 5min a ostalo vrijeme bile su spontane molitve vjernika što je ispalo kao molitve za tetu, sestru, djeda, nečaka itd. A da ne zaboravim i na "obavjesti" koje su se produžile u zahvale, molbe, objašnjavanje knjiga u košari te predstavljanje novih "članova" zajednice ... da, sred mise smo se digli i svatko je rekao tko je, odakle je i ponešto o sebi ... Zovite me osjetljiva, ali da - osjetljiva sam što se tiče pitanja liturgije i obreda takvog kakav po propisima mora biti!
Prije desetak dana razgovarala sam s jednim fratrom o tom svom iskustvu i rekao mi je da je tamo misa najkatoličkija (?) od svih ostalih ... da drugdje znaju svećenici čitati evanđelje sa lap-topa i onda ga dignuti u zrak i poljubiti poput knjige iz koje se čita evanđelje ili pak da umjesto čitanja čitaju Shakespearea ... Mislila sam da ću pasti u nesvjest dok sam to slušala ... Već sam mislila da za mene neće biti mise dok sam tu i to me dotuklo ... No, ipak sam skupila svu preostalu volju i proteklu smo nedjelju otišli pogledati na jedno drugo mjesto ... Kapelica američkog fakulteta ... Ostala sam zadivljena ... kapelica je predivna, ugođaj u njoj svet, misa predivna, propovjed odlična ...
Zahvaljujem dragom Bogu ... ništa više nemam za reći :)
Post je objavljen 26.10.2005. u 22:57 sati.