Korak naprijed ...
29.11.2004., ponedjeljak
Napad pameti
|
Neki dan sam gledala jedan film ... Malo je bio čudan, al ok. Nego, zaključila sam u suradnji sa sugovornikom da ljudi puno brže vjeruju slabim nego dobrim stvarima. Uvijek nam treba još cijeli niz uvjeravanja da nas netko voli, dokazivanja da smo tom nekom dragi, iskazivanja ljubavi nikada dosta, podsjećanja na razno razne datume, mjesta, sitnice koje primamo - i još uvijek se (pre)često javlja sumnja dal nas taj netko zaista voli ili je tu zbog nekih drugi razloga. Dok na drugoj strani leže one slabe stvari. Koje povjerujemo ne pitajući 2x. Ako nam tako netko kaže u ljutnji npr. da nas mrzi. Uopće ne posumnjamo u to da su riječi odraz osjećaja i stoga ta osoba to tako zaista i osjeća. Ili ako nam dragi kaže da nas je prevario i da mu je žao. Onaj prvi dio povjerovat ćemo max nakon drugog pitanja: "Jel ti to ozbiljno?!" A onaj drugi dio - ljepši i po meni bitniji - nećemo ni čuti. A u najboljem slučaju, ako ga i čujemo, zabit ćemo mu ga u facu i reći da mu je žao za jedan klinac jer da mu je žao ne bi to učinio. Ali zašto je tako teško vjerovati da je ljudima zbog gluposti koje čine u životu - zaista i jednostavno žao. Zašto su nam uši poput radara na sve što nas vrijeđa, čini tužnima i loše je samo po sebi. A sve ono suprotno ako čujemo ok, a ako ne čujemo nema veze jer to samo znači da će se trebati truditi dalje i iskazivati nam sve te male znakove pažnje uvijek iznova, iznova i iznova ... |
- 12:17 - Komentari (1) - Isprintaj - #
18.11.2004., četvrtak
uz rijeku sam sjela ...
... i plakala ...Davno, davno sam čitala tu Coelhovu knjigu. Niti se ne sjećam o čemu se točno radi niti koja je priča upletena. No, sjećam se jedne scene koja mi se urezala u srce. Opisujući događaj, u sjećanju mi je ostala slika koju je stvorila moja mašta čitajući Coelhov opis ... Nalazim se usred ničega. S obje strane rijeke - gusta šuma. Čuju se samo životinje, šum lišća, vjetar i tok rijeke. Na tom dijelu je plitka. Kristalno čista. Tu i tam skoči koja riba, a ostale sneno plivaju i odupiru se snazi toka. Sigurne i jake. Ribe. Tu i tamo nalete na neki kamen, stijenu, koja ostaje tamo bez obzira na njihovu sigurnost i jakost. Moraju promijeniti smjer. Moraju zaobići kamen. Ali to ih ne smete. I dalje znaju gdje idu i kako doći do tamo. Upornošću. Ne popuštajući zaprekama već zaobilazeći ih i na taj način ih svladavaju. Sve to promatram s obale. Obalu čine brojni kamenčići. Svaki mi stane u ruku. Svaki ima svoj oblik. I ni jedan ga ne mijenja dok stišćem svoje prste i prilagođavam svoju ruku njihovom obliku. Svaki je bijel. Ali svaki na svoj način. Sjene. Crte. Napuknuća. Svaki je svoj. Čineći obalu - svi izgledaju isti. Koja harmonija. Harmonija mrtvila. Kamen je mrtva stvar. Živa bića nesposobna su takve harmonije. Što li nam kamenje pokušava reći time? Na nebu sunce. Visoko na nebu, a opet tako blizu da me grije. Zrake sunca miluju mi obraz. Vjetar se igra mojom kosom. Duga je i kovrčava. Prameni mi padaju na lice ali vjetar im ne daje odmora. Nema sna na mom licu. Toplo je. Odjeća je nepotrebna. Majica mi samo tako pada preko grudi i stomaka. Bez naramenica. Bijela. Sjedeći na obali noge su mi polu skrčene i ramenima se naslanjam na koljena. Ruke još miluju kamenje. Vjetar mi puše ispod majice i hladi me. Dole sam samo svezala maramu. Veliku i šarenu. Toplih boja. Jesenskih. Suludo bi bilo zadržati ju na mjestu. Vjetar je dijete. Vrckasto i igrivo. Sunce mi grije vrat, mazi me po leđima, škaklje me po otkrivenoj nozi. Rijeka, koja je sad više potok, hladi mi stopala a male ribice, koje su zalutale do najplitkijeg dijela potoka, istražuju što je nepozvano ušlo u njihov dom. U vodi vidim svoj lik. Skliznula je prva suza ... pala u vodu ... Gle, i ribe bježe. Površina se blago uzburkala. Tri ... četiri ... vala. Iz središta prema van. Njihovu preciznu valovitost iznenadi druga suza. Novi ritam. Jedan val udari u drugog. I treća i četvrta suza ... Ribice su pobjegle. Sunce je nestalo. Oblak mi sad pravi društvo. I nebo plače sa mnom ... |
- 10:42 - Komentari (1) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
Htio bih vam reći najdublje riječi, ali se ne usuđujem. Bojim se vašeg smijeha... Htio bih vam reći najiskrenije riječi, ali se ne usuđujem. Bojim se da mi nećete vjerovati... R. Tagore Nekad sam mislila da sve mogu sama. Da u dugim noćima, u tišini sobe, uz mene nema nikoga. Mišljah da moje planove ometaju ljudi, da sam sve to mogla učiniti bolje i drugačije. I to sve sama. Potpuno. Bila sam nestrpljiva i nepopravljivo tvrdoglava kada su u pitanju bile moje čežnje i zahtjevi. A sve to vrijeme uz mene je, poput nježne ali čvrste ovojnice stajao Gospodar. Nisam ni slutila kolika se snaga krije u Onome kojega možeš upoznati samo srcem. U onome kojega samo u ljubavi možeš vidjeti. Sve moje sposobnosti bijahu ništavne bez Njega, ali moje srce to nije znalo. Šutjeti nisam umjela, ljubiti još manje. Ali Ljubav nije mogla bez mene. Onaj koji je sama Dobrota i vjernost želio se nastaniti baš u meni. Tada spoznadoh da ništa nisam i ne mogu sama učiniti, da su bol i radost dar Onoga koji me ljubi. Željana Kovačević |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||