... i plakala ...
Davno, davno sam čitala tu Coelhovu knjigu. Niti se ne sjećam o čemu se točno radi niti koja je priča upletena. No, sjećam se jedne scene koja mi se urezala u srce. Opisujući događaj, u sjećanju mi je ostala slika koju je stvorila moja mašta čitajući Coelhov opis ...
Nalazim se usred ničega. S obje strane rijeke - gusta šuma. Čuju se samo životinje, šum lišća, vjetar i tok rijeke. Na tom dijelu je plitka. Kristalno čista. Tu i tam skoči koja riba, a ostale sneno plivaju i odupiru se snazi toka. Sigurne i jake. Ribe. Tu i tamo nalete na neki kamen, stijenu, koja ostaje tamo bez obzira na njihovu sigurnost i jakost. Moraju promijeniti smjer. Moraju zaobići kamen. Ali to ih ne smete. I dalje znaju gdje idu i kako doći do tamo. Upornošću. Ne popuštajući zaprekama već zaobilazeći ih i na taj način ih svladavaju.
Sve to promatram s obale. Obalu čine brojni kamenčići. Svaki mi stane u ruku. Svaki ima svoj oblik. I ni jedan ga ne mijenja dok stišćem svoje prste i prilagođavam svoju ruku njihovom obliku. Svaki je bijel. Ali svaki na svoj način. Sjene. Crte. Napuknuća. Svaki je svoj. Čineći obalu - svi izgledaju isti. Koja harmonija. Harmonija mrtvila. Kamen je mrtva stvar. Živa bića nesposobna su takve harmonije. Što li nam kamenje pokušava reći time?
Na nebu sunce. Visoko na nebu, a opet tako blizu da me grije. Zrake sunca miluju mi obraz. Vjetar se igra mojom kosom. Duga je i kovrčava. Prameni mi padaju na lice ali vjetar im ne daje odmora. Nema sna na mom licu. Toplo je. Odjeća je nepotrebna. Majica mi samo tako pada preko grudi i stomaka. Bez naramenica. Bijela. Sjedeći na obali noge su mi polu skrčene i ramenima se naslanjam na koljena. Ruke još miluju kamenje. Vjetar mi puše ispod majice i hladi me. Dole sam samo svezala maramu. Veliku i šarenu. Toplih boja. Jesenskih. Suludo bi bilo zadržati ju na mjestu. Vjetar je dijete. Vrckasto i igrivo. Sunce mi grije vrat, mazi me po leđima, škaklje me po otkrivenoj nozi. Rijeka, koja je sad više potok, hladi mi stopala a male ribice, koje su zalutale do najplitkijeg dijela potoka, istražuju što je nepozvano ušlo u njihov dom. U vodi vidim svoj lik.
Skliznula je prva suza ... pala u vodu ...
Gle, i ribe bježe. Površina se blago uzburkala. Tri ... četiri ... vala. Iz središta prema van. Njihovu preciznu valovitost iznenadi druga suza. Novi ritam. Jedan val udari u drugog. I treća i četvrta suza ... Ribice su pobjegle. Sunce je nestalo. Oblak mi sad pravi društvo.
I nebo plače sa mnom ...
Post je objavljen 18.11.2004. u 10:42 sati.