Korak naprijed ...
18.11.2004., četvrtak
uz rijeku sam sjela ...
... i plakala ...Davno, davno sam čitala tu Coelhovu knjigu. Niti se ne sjećam o čemu se točno radi niti koja je priča upletena. No, sjećam se jedne scene koja mi se urezala u srce. Opisujući događaj, u sjećanju mi je ostala slika koju je stvorila moja mašta čitajući Coelhov opis ... Nalazim se usred ničega. S obje strane rijeke - gusta šuma. Čuju se samo životinje, šum lišća, vjetar i tok rijeke. Na tom dijelu je plitka. Kristalno čista. Tu i tam skoči koja riba, a ostale sneno plivaju i odupiru se snazi toka. Sigurne i jake. Ribe. Tu i tamo nalete na neki kamen, stijenu, koja ostaje tamo bez obzira na njihovu sigurnost i jakost. Moraju promijeniti smjer. Moraju zaobići kamen. Ali to ih ne smete. I dalje znaju gdje idu i kako doći do tamo. Upornošću. Ne popuštajući zaprekama već zaobilazeći ih i na taj način ih svladavaju. Sve to promatram s obale. Obalu čine brojni kamenčići. Svaki mi stane u ruku. Svaki ima svoj oblik. I ni jedan ga ne mijenja dok stišćem svoje prste i prilagođavam svoju ruku njihovom obliku. Svaki je bijel. Ali svaki na svoj način. Sjene. Crte. Napuknuća. Svaki je svoj. Čineći obalu - svi izgledaju isti. Koja harmonija. Harmonija mrtvila. Kamen je mrtva stvar. Živa bića nesposobna su takve harmonije. Što li nam kamenje pokušava reći time? Na nebu sunce. Visoko na nebu, a opet tako blizu da me grije. Zrake sunca miluju mi obraz. Vjetar se igra mojom kosom. Duga je i kovrčava. Prameni mi padaju na lice ali vjetar im ne daje odmora. Nema sna na mom licu. Toplo je. Odjeća je nepotrebna. Majica mi samo tako pada preko grudi i stomaka. Bez naramenica. Bijela. Sjedeći na obali noge su mi polu skrčene i ramenima se naslanjam na koljena. Ruke još miluju kamenje. Vjetar mi puše ispod majice i hladi me. Dole sam samo svezala maramu. Veliku i šarenu. Toplih boja. Jesenskih. Suludo bi bilo zadržati ju na mjestu. Vjetar je dijete. Vrckasto i igrivo. Sunce mi grije vrat, mazi me po leđima, škaklje me po otkrivenoj nozi. Rijeka, koja je sad više potok, hladi mi stopala a male ribice, koje su zalutale do najplitkijeg dijela potoka, istražuju što je nepozvano ušlo u njihov dom. U vodi vidim svoj lik. Skliznula je prva suza ... pala u vodu ... Gle, i ribe bježe. Površina se blago uzburkala. Tri ... četiri ... vala. Iz središta prema van. Njihovu preciznu valovitost iznenadi druga suza. Novi ritam. Jedan val udari u drugog. I treća i četvrta suza ... Ribice su pobjegle. Sunce je nestalo. Oblak mi sad pravi društvo. I nebo plače sa mnom ... |
- 10:42 - Komentari (1) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
Htio bih vam reći najdublje riječi, ali se ne usuđujem. Bojim se vašeg smijeha... Htio bih vam reći najiskrenije riječi, ali se ne usuđujem. Bojim se da mi nećete vjerovati... R. Tagore Nekad sam mislila da sve mogu sama. Da u dugim noćima, u tišini sobe, uz mene nema nikoga. Mišljah da moje planove ometaju ljudi, da sam sve to mogla učiniti bolje i drugačije. I to sve sama. Potpuno. Bila sam nestrpljiva i nepopravljivo tvrdoglava kada su u pitanju bile moje čežnje i zahtjevi. A sve to vrijeme uz mene je, poput nježne ali čvrste ovojnice stajao Gospodar. Nisam ni slutila kolika se snaga krije u Onome kojega možeš upoznati samo srcem. U onome kojega samo u ljubavi možeš vidjeti. Sve moje sposobnosti bijahu ništavne bez Njega, ali moje srce to nije znalo. Šutjeti nisam umjela, ljubiti još manje. Ali Ljubav nije mogla bez mene. Onaj koji je sama Dobrota i vjernost želio se nastaniti baš u meni. Tada spoznadoh da ništa nisam i ne mogu sama učiniti, da su bol i radost dar Onoga koji me ljubi. Željana Kovačević |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||