Korak naprijed ...
21.10.2004., četvrtak
Hladnoća, tama i zlo
Jedan je sveučilišni profesor izazvao studente s ovim pitanjem. «Je li Bog stvorio sve što postoji?»Jedan je student hrabro odgovorio: «Je, stvorio je!» «Bog je sve stvorio?» upitao je profesor. «Da profesore», odgovorio je student. Profesor je odgovorio, «Ako je Bog stvorio sve, onda je on stvorio također i zlo, jer zlo postoji, i sudeći prema pravilu - da naša djela govore tko smo mi – Bog je zao». Student je nakon tog odgovora zašutio. Profesor je bio jako zadovoljan sam sa sobom, i hvalio se studentima kako je još jednom dokazao da je kršćanstvo samo mit. Jedan je drugi student podigao ruku i rekao: «Mogu li ja vas nešto pitati, profesore?» «Naravno», odgovorio je profesor. Student se ustao i rekao: «Profesore, postoji li hladnoća?» «Kakvo je to pitanje? Naravno da postoji. Tebi nikad nije bilo hladno?» odgovorio je profesor. Mladić je odgovorio, «Činjenica je da hladnoća ne postoji. Prema zakonu fizike, ono što mi smatramo hladnoćom je zapravo – nedostatak topline. Predmeti ili živa bića se mogu proučavati kad imaju ili prenose energiju, a toplina je ono što čini da tijelo ili materija prenose energiju. Apsolutna nula (-460 stupnjeva F) je potpuno odsustvo topline, materija postaje inertna i nesposobna za bilo kakvu reakciju na toj temperaturi. Hladnoća ne postoji, mi smo stvorili tu riječ da opišemo kako se osjećamo kad nemamo – topline.» Student je nastavio: «Profesore, postoji li tama?» Profesor je odgovorio: «Naravno da postoji!» Student odvrati: «Još jednom ste pogriješili, ni tama ne postoji. Tama je zapravo – nedostatak svjetla. Svjetlo možemo proučavati, ali tamu ne. Zapravo, možemo koristiti Newtonovu prizmu da razbijemo bijelo svjetlo i proučimo različite valne duljine svake boje. Ne možemo izmjeriti mrak. Jednostavna znaka svjetla može se probiti u svijet tame i osvijetliti ga. Kako možete znati koliko je određeni prostor taman? Ono što možete izmjeriti je količina svjetla koje je prisutno. Nije li to točno? Tama je termin koji čovjek koristi da bi pokazao što se događa kad svjetlo nije prisutno!» Konačno, mladi je čovjek upitao: «Profesore, postoji li zlo?» Sad već pomalo nesiguran, profesor je odgovorio, «Naravno, kao što sam rekao. Vidimo ga svaki dan – u primjerima čovjekovog nehumanog ponašanja. U masi kriminala i nasilja u svijetu. Ovo nije ništa drugo nego dokaz – postojanja zla!» Na to je student odgovorio: «Zlo ne postoji, profesore. Ili barem, ne postoji samo za sebe. Zlo je jednostavno – odsustvo Boga. To je kao tama i hladnoća – riječ koju je čovjek stvorio da bi opisao odsustvo Boga. Bog nije stvorio zlo. Zlo nije kao vjera, ili ljubav koje postoje kao što postoje svjetlo i toplina. Zlo je ono što nastaje kad čovjek nema Božje ljubavi u svom srcu. To je kao hladnoća koja nastupa kad nema topline, ili tama koja nastaje kad nema svjetla.» Profesor je šutke sjeo. |
- 10:29 - Komentari (9) - Isprintaj - #
19.10.2004., utorak
Right to be wrong
|
I've got a right to be wrong My mistakes will make me strong I'm stepping out into the great unknown I'm feeling wings though I've never flown I've got a mind of my own I'm flesh and blood to the bone I'm not made of stone Got a right to be wrong So just leave me alone I've got a right to be wrong I've been held down too long I've got to break free So I can finally breathe I've got a right to be wrong Got to sing my own song I might be singing out of key But it sure feels good to me Got a right to be wrong So just leave me alone You're entitled to your opinion But it's really my decision I can't turn back I'm on a mission If you care don't you dare blur my vision Let me be all that I can be Don't smother me with negativity Whatever's out there waiting for me I'm going to faced it willingly ... |
- 07:57 - Komentari (1) - Isprintaj - #
17.10.2004., nedjelja
Svemir
Otkriće i osvajanje svemira - fascinantna priča. Ali što vrijedi probijati svemirske prostore ak na ovoj našoj maloj Zemlji podižemo zidove nepovjerenja i mržnje.Povesti ljude u svemir očito je lakše negoli na Zemlji stvoriti životni prostor za posve obične ljude. Čemu leteće svemirske stanice ako gladnomu ne možemo ponuditi ništa za jelo? Da, ljudi su kod nas puno studirali, oni prate najnoviji napredak. Ali kad će ljudi postati dobri, srdačni, ljubazni i spremni oprostiti? Kad će konačno početi stvarati mir, mir i sreću na zemlji? A što u svemu tome mogu učiniti ja? Još danas započeti da i sam budem dobar, srdačan i prijateljski raspoložen. Prema susjedima, kolegama, braći ljudima. To će više pridonijeti miru u svijetu nego sva čuda elektronike. Teško mi danas moralizirat  Osjećam se super  |
- 18:04 - Komentari (0) - Isprintaj - #
16.10.2004., subota
Tako ćeš postati ljepši
Mnogi ljudi troše puno novaca na svoju ljepotu. Od želje da čovjek bude atraktivan živi čitava industrija. Danas se hodočasti u ustanove za ljepotu. Tu se svim mogućim sredstvima uljepšava čovjekova vanjština. Skupo umijeće, a na kraju ipak samo kratkotrajno krpanje.Pokušaj jednom drugačiju, novu metodu. Ona ne stoji ništa, a ipak je djelotvorna: smiješak. Ta metoda počinje u čovjekovu srcu. Nije ovdje riječ o umjetnom smiješku, namještenom da bi se privukle mušterije. Riječ je o smješku koji dolazi iz nutarnje smirenosti, iz radosti dobra srca. Takav smješak čini čovjeka lijepim. Pobrini se, dakle, za dobro srce. Pa i onda kad ti je nos prekratak ili predug, spljošten ili šiljast, i kad imaš bore ili sunčane pjege na koži, i kad ti je glava osijedjela: Kroz smješak lice će ti sjati, i tako ćeš za svakoga biti lijep i atraktivan. A danas sam upravo to i dokazala  Sinoč sam jako loše spavala ... No, riješila sam neke dileme i danas mi je predivan dan. Iako vani lije i iz neba i iz zemlje, padao je led, grmi,... Smješkam se. I više njih mi je reklo da dobro izgledam. A ja - nenaspavan skroz na skroz. Ima nešto na tom "osmjehu"  |
- 20:38 - Komentari (1) - Isprintaj - #
15.10.2004., petak
Humor
Neki ljudi ogorčeno rade samo za svoj prestiž. Smrtno ozbiljni, oni su ispunjeni jedino samima sobom. "Rintaju" za svoju fasadu.Kad čovjek to vidi, može iskreno takve zažaliti. Takvi postavljaju naglavce pravi red životnih vrijednosti. Zalaze u labirint u kojem se bezgraničnom, upravo znanstvenom pažnjom a bez imalo humora njeguje - sebičnost. Što pomaže protiv toga? Smijeh! Smijeh je zdrav. Brinemo li se dovoljno za tu stranu zdravlja? Smijeh oslobađa. Humorom popušta grč. Svijet odjednom izgleda drukčije. Mnoge stvari zbilja nisu tako silno važne. S humorom se možemo smješkati i vlastitim pogreškama. S humorom postajemo slobodni od pretjeranih briga koje nam u neke dane oduzimaju dah. S humorom naše se srce širi, osobito za ljude s kojima živimo pod istim krovom. Cvijeće nema ruku. Ono raste. Cvate. Cvijeće daje ono što ono jest: ljepotu i radost. Ono ništa ne grabi. Ništa ne uzima za sebe. Osim sunca. Ali sunce sja svima. Osobito ovo s grabežljivcima me podsjetilo na milijunaša... Sad je u najavi neki tip kojeg voditelj pita da kad bi umrli svi bližnji i on bi naslijedio miljune i milijune od svih njih, dal bi to bilo bitnije od toga da nema više nikoga. A on kaže da ne, ali se može dogoditi da ti umru svi bližnji a da ti ne dobiješ ništa. Po meni to nije ni normalno ni zdravo. Jer - mislim - da mi pomru bližnji baš me briga za lovu. Jer ona ne može nadomjestiti osmijeh mame i zagrljaj tate pa čak ni smotanost sestre. Ono što mene pila jest kad čovjek postane svjestan da puno toga radi zato jer se to očekuje od njega. Zato jer je netko drugi sretan ako ti budeš takav i takav. U tim situacijama definitivno se gubi onaj humor a o onom "ja" da i ne govorim. Lijepo je napisao (Šenoa?! - hm...) jedan tip : Budi svoj... Al to je fakat teško. Puno nas nekih strahova sprječava u tome. Osobito kad se nađe nešto super, savršeno, cijeli život traženo - ali - u pogrešno vrijeme. Ili prerano ili prekasno. Kako da se onda smiješ na svoje pogreške? Al kako bi rekla gospodica Spears - I don't need permission Make my own descisions That's my prerogative |
- 11:52 - Komentari (0) - Isprintaj - #
14.10.2004., četvrtak
O odsutnima samo dobro
O ljudima se najčešće govori loše kad su odsutni. A čim se pojave, odmah prestaje svaki loš govor o njima. Čak i dobri ljudi sudjeluju u takvoj igri, a ona je jednostavno kukavička, nedostojna čovjeka. Odsutni biva nadasve lakom žrtvom. On se ne može braniti. Ne može odgovoriti. Ne može te pogledati. To što mu činiš jest kao bodež u njegova leđa. Tvojim govorenjem o odsutnome on za tvoje slušatelje postaje posve drukčijim čovjekom. Umjesto dobar postaje loš. Umjesto prijateljem postaje neprijateljem. Tako se nevini osuđuju na propast. Tako se razaraju brakovi i lome obitelji. Kidaju prijateljstva. A sve ljudsko zajedništvo biva zahvaćeno smrtonosnim rakom. Govori o bližnjima kao da su prisutni. Tko o drugima zna nešto dobro i to rado prenosi drugima, taj može svaki dan učiniti čudo. Mama me je uvijek učila - onaj tko tebi govori loše o nekome tko je odsutan, znaj da će nekom drugom govoriti loše o tebi dok ti budeš odsutna. Previše puta se to obistinilo da bi si i dalje zatvarala uši i oči. Ponekad mislim da ako govorim loše o nekome samo najužem krugu - onak, da se ispušem - je to ok. Ali nije. Jer ni ja ne bih volila da netko govori loše o meni. Bilo kome. Zapravo - ja sam jedna onih koji mrze da se govori loše o njima. A zašto bih radila drugome ono što ne želim da bi taj netko to isto činio meni?! Ps. I ja bih na taj party blogera...  zašto to nitko ne organizira u Ljubljani? A kako ću do Zagreba?  |
- 14:15 - Komentari (1) - Isprintaj - #
13.10.2004., srijeda
Oproštenje
Živiš li u miru, u miru sa svom svojom obitelji i rodbinom i sa svim ljudima? Ili se svađaš? Postoji li među njima netko tko te je povrijedio, ranio do dna duše? Možda tvoj vlastiti muž ili vlastita žena? Možda tvoje vlastito dijete? Ako je tako, u tvojoj je nutrini velika otvorena rana.Zamolila bih te nešto što je vrlo teško. "Oprosti!" Ne reci: "To je nemoguće. Sve sam žrtvovao za drugoga, sve sam dao. Oprostiti? Ne, to ne mogu!" Nisi dao sve, još ne. Sve ćeš dati tek kad oprostiš. Oproštenje je najljepši dar. I tebi je potrebno oproštenje. U praštanju zarastaju rane a procvjetava ljubav. Kad je nebo meni dalo tren reklo mi je "idi, bit ćeš njen" U srcu san te nosija otkad san se rodija al' san kasno shvatija da nisam ja za te Tog san dana tebi doša ja osim sebe nisan ništa ima A čime bi te prosija da bi tebe dobija srce nije dovoljno i nisam ja za te Živote moj, dvaput san umra umra za njon Prvi put kad san je vidija ja drugi put kad je otišla Živote moj, dvaput san umra umra za njom Kad te danas vidin da si s njim ja od tuge za tren ostarim I nebo je pogrišilo, karte je promišalo, od mene te odvelo uzelo, draga ... A dobro kaže Gibonni - moglo bi bit da je lakše umrit nego ljudima reć: oprosti. Nije jednostavno. Kao prvo nije jednostavno samom sebi priznati da si pogriješio. Pa i kad si priznaš, kako reći drugome da ti je zaista žao. Jer - treba sačuvat dostojanstvo. Previše toga ljudi gutamo radi nekakvog dostojanstva. A zaboravljamo da smo dostojanstvo pljunuli već time što smo napravili to za što se moramo ispričavati. Nešto sam sjetna ovaj tjedan. U ponedjeljak je jako, jako malo falilo da nisam zdimila doma ... na more. Da mi nisu starci došli jučer, vjerojatno bi otišla. Proklinjem vikend-obveze zbog kojih moram ostajati tu. Iako - ne mogu reći da ih samo proklinjem. Rado radim to što radim. I volim tu djecu. I znam da nema mene ne bi bilo nikoga za njih. Ali... taj prokleti ALI. Time često stavljam sebe na drugo mjesto. I to je ok... većinu vremena. No, u danima kao ovaj tjedan kad ne mogu "pobjeći" onda mrzim to što sam vezana. I mislim kako bih mogla barem na vikend... nema rješenja. Trebam čekati dva tjedna. DVA TJEDNA! A sad su najljepši dani na moru. Zahladilo je. Nije gužva. Ljudi samo šetaju obalom. I pas koji ti ide na živce jer te ili vuče ili bježi. Al ja bih u šetnju obalom. Možda bi psa pustila doma i uzela knjigu. Otišla na onu klupu uz svjetionik i čitala. Nisam to još nikad napravila ali sam uvijek maštala o tome... Kako god - bez veze misliti na to jer - ne mogu. Za dva tjedna ... |
- 13:51 - Komentari (0) - Isprintaj - #
12.10.2004., utorak
Utjeha
Život može postati težak, užasno težak. Katkad te može pogoditi u dno duše. U takvim bolnim trenucima svaki čovjek traži utjehu. Bez utjehe čovjek ne može živjeti. Ali utjeha nije alkohol, ni tableta za smirenje, ni injekcija koja će te načas opiti a onda strovaliti u još srnju noć.Utjeha je kao melem na bolnu ranu. Utjeha je kao neočekivana oaza u velikoj pustinji. Oaza ti daje da ponovno vjeruješ u život. Utjeha je poput umirujuće ruke na tvojoj glavi. Utjeha je kao blago lice nekoga u tvojoj blizini tko shvaća tvoje suze, tko sluša tvoje izmučeno srce, tko ostaje uza te u tvom strahu i očaju i daje ti da ugledaš poneku zvijezdu. Utjeha je Duh Božji. On ulazi u tebe kad su tvoja vrata otvorena i stavlja ti kao dar na stol "mir", "radost" i "ljubav" - darove s kojima možeš živjeti. Meni osobno, najljepša je utjeha kad se osoba ne trudi previše s dubokoumnim savjetima, izrekama, svim mogućnostima i velikim riječima. Najljepša je utjeha kad je netko jednostavno tu. Prisutan. Sluša. I nastavi kao da ništa nije bilo. Bez osuđujućeg pogleda koji govori da si looser ili ti potvrđuje da si doživio osobni failure. Iako pogled kaže sve, slatke riječi nisu dobro rješenje. Osjeti se kad čovjek misli jedno a kaže drugo. Zato najviše volim kad se šuti i osjeća da te netko tješi svojom prisutnošću. Problem je jedino - gdje naći takvu osobu. Mislim da ju svatko ima ali ju treba prepoznati kao takvu... A lonely mother gazing out of her window Staring at her son that she just can't touch If at any time he's in a jam She'll be by his side But he doesn't realize he hurts her so much But all the praying just ain't helpin' At all 'cause he can't seem to keep His self out of trouble So he goes out and he makes his money The best way he knows how Another body laying cold in the gutter Listen to me Don't go chasing waterfalls Please stick to the rivers and the lakes that You're used to I know that you're gonna have it your way Or nothing at all But I think you're moving too fast Little precious has a natural obsession For temptation but he just can't see She gives him loving that his body can't handle But all he can say is baby is good to me One day he goes and takes a glimpse In the mirror But he doesn't recognize his own face His health is fading and he doesn't know why 3 letters took him to his final resting place Y'all don't hear me ... I seen a rainbow yesterday But too many storms have come and gone Leavin' a trace of not one God-given ray You say because my life is ten shades of grey I prey all ten fade away Seldom praise Him for the sunny days And like his promise is true Only my faith can undo The many chances I blew To bring my life to anew Clear blue and unconditional skies Have dried the tears from my eyes No more lonely cries My only bleedin' hope Is for the folk who can't cope Wit such an endurin' pain That it keeps 'em in the pourin' rain Who's to blame For tootin' caine in your own vein What a shame You shoot and aim for someone else's brain You claim the insane And name this day and time For fallin' prey to crime I say the system got you victim to your own mind Dreams are hopeless aspirations In hopes of comin' true Believe in yourself The rest is up to me and you ... |
- 19:17 - Komentari (1) - Isprintaj - #
11.10.2004., ponedjeljak
Loš dan
Svatko ima ponekad svoj loš dan.Kad se ne događa ništa, kad sve ide naopako. Možda si već doživio dane kad si bio sit svega života te si poželio da te nema. Kad te sve mimoilazi, kad nema ni jednog svijetlog trenutka, život tada postaje težak. I može postati tako mračno da više nigdje ne vidiš izlaza. Osjećaš se napušten i sam. U opasnosti si da u očajanju sve prokuneš: i Boga, i život i ljude. U takvim trenucima ne smiješ nikada donositi odluku. Budi strpljiv sa samim sobom i pričekaj da bar jednu noć malo odspavaš. Ako vjeruješ u Boga, pogledaj gore, prema nebu. I kad proigraš sve do posljednje karte, Bog još uvijek ima u svojoj ruci adut za tebe! Bog nam ne stavlja teret da bi nam slomio leđa, već da bi nam savio koljena Problem je jedino u tome što u tim zaista teškim trenucima ne misliš ni na što, a ponajmanje na Boga. Tada imaš osjećaj da ti ni On ne može pomoći. Da ionako niš ne ide kako treba. Poznajem te trenutke. Na žalost. I nemam savjet. Ne znam da li itko može reći pametnu riječ - što tada?! Jer svaka utjeha je bez veze. Ništa ne zvući kao da bi se dalo aplicirati upravo na taj problem. Ono što je meni pomoglo - barem fizički (jer - u tim trenucima i tijelo otkazuje) jest - da sam disala. Da sam postala svjesna činjenice da moram disati dalje. I duboko. I koliko god glupo i smiješno zvući - oni koji znaju o čemu govorim... shvatit će. Dosta se izdogađalo otkako sam se zadnji put javila... Sve nije ni bitno... Nisam primljena na usporedni studij. Primili su samo jednu osobu, al mislim da sam to već rekla. Nije ni bitno. Stvarno mi nije bio bad. Nisam nikome rekla. Samo mami. No, u sljedećih par dana su saznali svi iz užeg kruga a danas i neki iz malo šireg. I svatko se trudi s nekom utjehom. A to mi je glupo. Dva su razloga za to: (1.) utjeha mi zaista ne treba i (2.) nitko još nije rekao pravu stvar. Iako ni sama ne znam što bi to bila "prava stvar", ali da sam ju čula bi vjerojatno znala da je to, to... Najbolja koju sam danas čula je da se ne pilam jer mi ionako ne bi uspjelo. Uau - sam uopće trebala reći hvala na to? Mislim, znam i sama da mi najvjerojatnije ne bi uspjelo ali zar to znaći da nisam smjela ni pokušati i zar to znaći da ne smijem pokušati ponovno?! Ako budem pokušavala - neću reći nikome. Ljudi previše pitaju... ispravljam: pogrešni ljudi previše pitaju... Let's talk this over It's not like we're dead Was it something I did? Was it something You said? Don't leave me hanging In a city so dead Held up so high On such a breakable thread You were all the things I thought I knew And I thought that we could be You were everything, everything that I wanted We were meant to be, supposed to be, but we lost it All of the memories, so close to me, just fade away All this time you were pretending So much for my happy ending You've got your dumb friends I know what they say They tell you I'm difficult But so are they But they don't know me Do they even know you? All the things you hide from me All the shit that you do ... It's nice to know that you were there Thanks for acting like you cared And making me feel like I was the only one It's nice to know we had it all Thanks for watching as I fall And letting me know we were done ... |
- 20:22 - Komentari (0) - Isprintaj - #
01.10.2004., petak
Dosadno mi je...
Rekoh - malo ću piskarati. Imam šta, imam gdje Kao prvo - da, skužila sam - pa ja cijelo vrijeme pišem "surviver" totalno pogrešno i NITKO me nije upozorio. Pa zar sam došla do toga da moram svoje gluposti sama skužiti? A joj  Ovak sam si mislila kak sam ja pametna i originalna  Dakle, dragi moji, kad budete pisali test iz engleskog, ne pišite "survivEr" ukoliko budete koristili tu riječ, već radije napišite "survivOr". Iako moram priznati - baš mi je glup taj "O". Nije mi nikako logično. Al dobro ajd. Sljedeći put i kad budem sigurna da nešto znam - radije ću pogledati u riječnik  Čovječe koja glupa emisija na A-kanalu (Slo Tv). Traje 2 sata i kao popularnog sadržaja alla trač iz svijeta filma i glazbe. Voditeljicu ne podnosim - iritira za pošizit. Od glasa do stasa.  Nego, sad tu vrte intervju sa Severinom već cijela dva sata ali ga kidaju po 5min Seve pa 20 min gluposti jer kao misle da će im to dignut gledanost - ajd, ajd, ja sam pala na foru, al ak se smijem opravdat - nema NIŠ drugo na tv u to vrijeme  Nego, htjedoh prokomentirati - ova "naša" Seve je baš cool. Cura je ono - jednostavna ... sa sela. Malo priglupa, al Bože moj, ajd se ti snađi na blic pitanjima pa na brzinu skontat neki cool odgovor. Al ipak - Seve, tečaj engleskog!!!  Najbolji dio ove cijele emisije je najava kad dolazi onih 5min intervjua. To je otprilike ovako: "Ostanite s nama. Slijedi Severina. Priznaje kako se zaljubila u Ljubljanu i kako su zadnji događaji njenog života bili bitni za neke promjene unutar istog. Govori o tome i tome, misli to i to." I sad mi kao naivni (čut ćemo nešto novo - my ass) čekamo to Severinino dubokoumno razmišljanje i ono glasi: "Priznajem - zaljubila sam se u Ljubljanu. Tu sam doživjela neke lijepe trenutke i lijepa iskustva koja su bila bitna za te neke promjene koje doživljavam u posljednje vrijeme. Radi se o tome i tome a ja vam o svemu mislim to i to." Dakle - to je prilog ... A zašto da čekam na to što će Severina reći kad mi već taj smotani najavljivač sve kaže. Al ajd - Sevin glas je miliji  A tek ovaj tip što ju ispituje. Ja ne znam kako ga ta jadna žena nešto kuži. Ja mislim da bi ga više kužila kad bi se tip prestao truditi pričati hrvatski jer priča samo srpski a i to je nešto polomljeno u nekim čudnim "osobama" i "deklinacijama" i redosljedima riječi. Pa stvarno bi ga više kužila kad bi pričao slovenski. Evo sad ga je pitala: "Šta si mislio s tim pitanjem?" Tip ju pita "Što Severina misli o ljubavi?" - već i pitanja (sva!) postavlja kao da ispituje neku njenu frendicu a ne nju osobno. A ona jadna (pozitivno ne jadna!) ne zna šta bi rekla pa ga pita - "Šta? O ljubavi prema mjesecu, suncu?". Ja ću šiznut. Boli me grlo i ne mogu se smijat a ne mogu se ni uozbiljit.  Eto, sad ću se malo iživljavat sa smilićima :)) A već je i pijana  Drži si čašu nečega što liči na šampanjac, smije se više i češče i pjeva "Isuse, volimo te". Sad ne znam tko je tu lud. Al ima i toga da je meni stvarno dosadno pa sam se okomila na jadnu curu i još jadnijeg "novinara"  Ajd dosta o njoj. Još da me tuže za klevetanje ili šta ti ga ja znam šta  Nego, još sam ja htjela obradit jednu temu. Aha - jučer sam, vračajući se od doktora, vozeći se s busom dugo, predugo, lijepo nabila slušalice diskmena na uši i zatvorila se neću vam reći u koji cd. Al je dobar. I slušam ga rijetko, rijetko - samo kad mi pukne. U početku nisam mislila ni da će mi se svidjet. Al je odličan. Za te rijetke prilike. I nije mi se nikad nešto tako dogodilo. Ono stalno smo učili na psihologiji kako se mladi, nadasve tineđeri, zatvaraju u taj neki svoj svijet upravo nabijajući slušalice na uši. No, tak sam i ja jučer. I full mi je odgovaralo. Bilo je već predvečer i vozili smo onak "prema suncu". Teško je opisati tako neki prizor. Doktor mi je dosta daleko, tamo negdje na selu. Pa smo prolazili pored neke ogrooomneee livade na rubu koje je ludnica. Al sve izgleda totalno mirno. Rijetka magla je bila malo iznad zemlje, a na drugom kraju šuma i stari grad. Naprijed, malo prije sunca, zgrade, visoke. Od sunca ih nisam vidjela jer su inače full ružne. A ovako su bile samo crne jer me sunce pikalo u oči. I sve je bilo nekako - lijepo. Totalno sam se zatvorila u tu neku spiku. U svoj svijet. A stihovi su išli i mogla sam kužit svaki od njih - I've seen you, I know you, but I don't know how to connect so I disconnect ... Ne mogu to opisati tako kako je stvarno bilo. Al je bilo - kao u romanu  Dosta gluposti od mene, zar ne? A mogao bi netko napisati i pokoji komentar   |
- 19:23 - Komentari (4) - Isprintaj - #
Dobro susjedstvo
Ljudi stanuju u istoj kući, u istom bloku, u istoj ulici - zbijeno jedni uz druge. Mogli bi biti dobri susjedi i dobri prijatelji. Ali vrlo često žive u napetosti, pa čak i u neprijateljstvu, a s vremenom to postaje sve gore.Najčešće se ljutiš zbog nekih sitnica kod susjeda, a njemu opet idu na živce neke sitnice kod tebe. Živjeti jedni uz druge može postati vrlo neugodno. A ipak, uz malo dobre volje može se ponekad postići nešto što nitko ne bi smatrao mogućim. Ako si tolerantan i velikodušan, lako ćeš se složiti kad ti netko kaže: "Ljudi su bolji nego što se obićno misli!" Zašto to ne bi moglo vrijediti i za tvojeg susjeda? Ako mu je automobil veći od tvojega, mora li to značiti objavu rata? A ako razgovara o tebi sa svojim znancima, to još nužno ne znači da to čini samo za to da bi te pred njima ocrnio. Ima ljudi koji plivaju u novcu. A drugi jedva da mogu umočiti u tu vodu i svoj mali nožni prst. Pa ipak su ovi drugi najčešće smetnja onim prvima - "velikim plivačima". Največi problem međususjedskih odnosa je zavist. Ljudi ju više ne možemo kontrolirati. Zavidni smo već za smiješne stvari. Za stvari koje bismo dostigli bez pola muke. Samo kad bismo svu tu energiju usmjerili u konstrukciju a ne dekonstrukciju. Neću se upuštati u odnose Hrvatska-Slovenija. Svi trube o tome. Političarima je bitno jedino to da dobiju što više glasova ljudi koji su dovoljno glupi da ne promućkaju svojom glavom i skuže da se pravi budalu od njih. I tako će političari i ostali sutra uživati u susjedskim vrednotama - jedni u moru, drugi na planinama - a ljudi će biti ti koji će se u ime nečeg "bitnijeg" odricati svemu tome i pljuvati jedni preko drugih. Eh, ljudi, ljudi... Smo stvarno bolji nego što se misli? Danas sam (official) saznala/skužila da sam broke. Jučer sam ostavila još zadnje novce u ljekarni. Koma sam! Na svim područjima! Al život je lijep! Ne dam se ja. Što nas ne ubije - jača nas. A susjede volim :) |
- 11:13 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
Htio bih vam reći najdublje riječi, ali se ne usuđujem. Bojim se vašeg smijeha... Htio bih vam reći najiskrenije riječi, ali se ne usuđujem. Bojim se da mi nećete vjerovati... R. Tagore Nekad sam mislila da sve mogu sama. Da u dugim noćima, u tišini sobe, uz mene nema nikoga. Mišljah da moje planove ometaju ljudi, da sam sve to mogla učiniti bolje i drugačije. I to sve sama. Potpuno. Bila sam nestrpljiva i nepopravljivo tvrdoglava kada su u pitanju bile moje čežnje i zahtjevi. A sve to vrijeme uz mene je, poput nježne ali čvrste ovojnice stajao Gospodar. Nisam ni slutila kolika se snaga krije u Onome kojega možeš upoznati samo srcem. U onome kojega samo u ljubavi možeš vidjeti. Sve moje sposobnosti bijahu ništavne bez Njega, ali moje srce to nije znalo. Šutjeti nisam umjela, ljubiti još manje. Ali Ljubav nije mogla bez mene. Onaj koji je sama Dobrota i vjernost želio se nastaniti baš u meni. Tada spoznadoh da ništa nisam i ne mogu sama učiniti, da su bol i radost dar Onoga koji me ljubi. Željana Kovačević |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||