Korak naprijed ...
14.10.2004., četvrtak
O odsutnima samo dobro
O ljudima se najčešće govori loše kad su odsutni. A čim se pojave, odmah prestaje svaki loš govor o njima. Čak i dobri ljudi sudjeluju u takvoj igri, a ona je jednostavno kukavička, nedostojna čovjeka. Odsutni biva nadasve lakom žrtvom. On se ne može braniti. Ne može odgovoriti. Ne može te pogledati. To što mu činiš jest kao bodež u njegova leđa. Tvojim govorenjem o odsutnome on za tvoje slušatelje postaje posve drukčijim čovjekom. Umjesto dobar postaje loš. Umjesto prijateljem postaje neprijateljem. Tako se nevini osuđuju na propast. Tako se razaraju brakovi i lome obitelji. Kidaju prijateljstva. A sve ljudsko zajedništvo biva zahvaćeno smrtonosnim rakom. Govori o bližnjima kao da su prisutni. Tko o drugima zna nešto dobro i to rado prenosi drugima, taj može svaki dan učiniti čudo. Mama me je uvijek učila - onaj tko tebi govori loše o nekome tko je odsutan, znaj da će nekom drugom govoriti loše o tebi dok ti budeš odsutna. Previše puta se to obistinilo da bi si i dalje zatvarala uši i oči. Ponekad mislim da ako govorim loše o nekome samo najužem krugu - onak, da se ispušem - je to ok. Ali nije. Jer ni ja ne bih volila da netko govori loše o meni. Bilo kome. Zapravo - ja sam jedna onih koji mrze da se govori loše o njima. A zašto bih radila drugome ono što ne želim da bi taj netko to isto činio meni?! Ps. I ja bih na taj party blogera...  zašto to nitko ne organizira u Ljubljani? A kako ću do Zagreba?  |
- 14:15 - Komentari (1) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
Htio bih vam reći najdublje riječi, ali se ne usuđujem. Bojim se vašeg smijeha... Htio bih vam reći najiskrenije riječi, ali se ne usuđujem. Bojim se da mi nećete vjerovati... R. Tagore Nekad sam mislila da sve mogu sama. Da u dugim noćima, u tišini sobe, uz mene nema nikoga. Mišljah da moje planove ometaju ljudi, da sam sve to mogla učiniti bolje i drugačije. I to sve sama. Potpuno. Bila sam nestrpljiva i nepopravljivo tvrdoglava kada su u pitanju bile moje čežnje i zahtjevi. A sve to vrijeme uz mene je, poput nježne ali čvrste ovojnice stajao Gospodar. Nisam ni slutila kolika se snaga krije u Onome kojega možeš upoznati samo srcem. U onome kojega samo u ljubavi možeš vidjeti. Sve moje sposobnosti bijahu ništavne bez Njega, ali moje srce to nije znalo. Šutjeti nisam umjela, ljubiti još manje. Ali Ljubav nije mogla bez mene. Onaj koji je sama Dobrota i vjernost želio se nastaniti baš u meni. Tada spoznadoh da ništa nisam i ne mogu sama učiniti, da su bol i radost dar Onoga koji me ljubi. Željana Kovačević |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||