Živiš li u miru, u miru sa svom svojom obitelji i rodbinom i sa svim ljudima? Ili se svađaš? Postoji li među njima netko tko te je povrijedio, ranio do dna duše? Možda tvoj vlastiti muž ili vlastita žena? Možda tvoje vlastito dijete? Ako je tako, u tvojoj je nutrini velika otvorena rana.
Zamolila bih te nešto što je vrlo teško.
"Oprosti!"
Ne reci: "To je nemoguće. Sve sam žrtvovao za drugoga, sve sam dao. Oprostiti? Ne, to ne mogu!"
Nisi dao sve, još ne. Sve ćeš dati tek kad oprostiš.
Oproštenje je najljepši dar.
I tebi je potrebno oproštenje.
U praštanju zarastaju rane a procvjetava ljubav.
Kad je nebo meni dalo tren
reklo mi je "idi, bit ćeš njen"
U srcu san te nosija
otkad san se rodija
al' san kasno shvatija
da nisam ja za te
Tog san dana tebi doša ja
osim sebe nisan ništa ima
A čime bi te prosija
da bi tebe dobija
srce nije dovoljno
i nisam ja za te
Živote moj, dvaput san umra
umra za njon
Prvi put kad san je vidija ja
drugi put kad je otišla
Živote moj, dvaput san umra
umra za njom
Kad te danas vidin da si s njim
ja od tuge za tren ostarim
I nebo je pogrišilo,
karte je promišalo,
od mene te odvelo
uzelo, draga
...
A dobro kaže Gibonni - moglo bi bit da je lakše umrit nego ljudima reć: oprosti.
Nije jednostavno. Kao prvo nije jednostavno samom sebi priznati da si pogriješio. Pa i kad si priznaš, kako reći drugome da ti je zaista žao. Jer - treba sačuvat dostojanstvo.
Previše toga ljudi gutamo radi nekakvog dostojanstva. A zaboravljamo da smo dostojanstvo pljunuli već time što smo napravili to za što se moramo ispričavati.
Nešto sam sjetna ovaj tjedan. U ponedjeljak je jako, jako malo falilo da nisam zdimila doma ... na more. Da mi nisu starci došli jučer, vjerojatno bi otišla. Proklinjem vikend-obveze zbog kojih moram ostajati tu. Iako - ne mogu reći da ih samo proklinjem. Rado radim to što radim. I volim tu djecu. I znam da nema mene ne bi bilo nikoga za njih. Ali... taj prokleti ALI. Time često stavljam sebe na drugo mjesto. I to je ok... većinu vremena. No, u danima kao ovaj tjedan kad ne mogu "pobjeći" onda mrzim to što sam vezana. I mislim kako bih mogla barem na vikend... nema rješenja. Trebam čekati dva tjedna. DVA TJEDNA! A sad su najljepši dani na moru. Zahladilo je. Nije gužva. Ljudi samo šetaju obalom. I pas koji ti ide na živce jer te ili vuče ili bježi. Al ja bih u šetnju obalom. Možda bi psa pustila doma i uzela knjigu. Otišla na onu klupu uz svjetionik i čitala. Nisam to još nikad napravila ali sam uvijek maštala o tome...
Kako god - bez veze misliti na to jer - ne mogu. Za dva tjedna ...
Post je objavljen 13.10.2004. u 13:51 sati.