sunlight
18.08.2007., subota
Deset godina prije...
 photo: sunlight Prelistavajući album nekih prošlih vremena dolazim do stranice za koju sam mislio da nikada izblijedjeti neće... Prošlo je punih deset godina, a slike tog vremena sve više dobivaju sivih nijanisi, polako ih prekriva sumorni prah prolaznosti... Ipak, ponekad pred mojim očima zaiskri poneki zalutali plamičak sjećanja na buktinju osjećaja što vrelinom svojom divljom gorjela je srcem mojim ludim... Skriveni od pogleda naše realnosti tražili smo neka mirna mjesta, tajnovitu skrivenu cestu toplom ljetnjom kišom okupanu što vijugala je pitomim šumarkom... Među nama već mjesecima prodgrijavano prijateljstvo što sve više je prerastalo u nešto puno ljepše i uzbudljivije prijetilo je da eksplodira svom snagom... Dodir moje ruke lagano je pronalazio put oko njenog vitkog struka... Ne... ne... ne... nesigurnim glasom se pokušavala oduprijeti valu strasti ali osjećao sam da gori od iste želje... Hodali smo tako skladno pripijenih tijela... U zraku se osjećao miris neodoljive želje da dodamo višnju na šlag naše torte, srce je plamtjelo samo jednom vatrom... Želim je obasuti poljupcima strasnim... Pod rukom na njenom struku osjećao sam drhtaje njenog tijela... Neodlučnost u riječima padala je pred izdajom njene uzavrele krvi... Želja za poljupcem prštala je oko nas... Ali... nešto kod nje je zvonilo na uzbunu... Govorila je kako ga voli i kako ne želi da ga povrijedi... Dok moje dileme da li činim ispravnu stvar odavno su ljubile tlo pod stablom mojih principa kao prezrele otpale kruške što slašću svojom govore... I onda... kao njena slamka spasa ugledala je jednog malog puža što uputio se negdje mokrom cestom... Izmigoljila se iz mog zagrljaja, čučnula, nježno podigla puža i stavila ga pored ceste... Osmjehom sam otpratio njenu humanost, nadajući se da ćemo nastaviti tamo gdje smo stali... Ali onda je ugledala još jednog puža, pa drugog, trećeg, desetog... pedesetog... kao da su svi puževi toga dana poludjeli... Kao da su se svi baš tada morali uputiti na onu drugu njima ljepšu stranu mokre ceste, kao da im trava nije bila dobra tamo gdje već jesu... A moja plamteća želja za tim prvim poljupcem ostala je samo moja najveća želja i moj san... P.S. Fotografija je autentična... to je baš ta cesta koje me podsjeća na ljeto 1997. godine... |
