sunlight
30.10.2007., utorak
Misli u magli...
 Sjedim nijemo i čekam... Pogled mi se umorno gubi negdje u maglovitoj daljini sumornog jesenjeg jutra... U tijelo mi se već danima uvlači neka uspavljujuća hladnoća osamljenosti... Sve moje nade da srcem će mojim ponovno odzvanjati najljepše note pjesme što skladasmo je zajedno dodavajući svakoga dana po jedan sve nježniji takt, gube se lagano i uranjaju u ovo olovno sivilo nespokoja što hladnoću neku čudnu tijelom mi razlijeva... Da li sve bilo je iskreno, pitam se sada... Da li ti više riječi mog srca ne znače kao nekad... Da li za tebe bio sam tek jedna usputna stanica kojom projurio je tvoj vlak života, ostavljajući za sobom sve moje uskovitlane mašte, želje mog ludog srca, moje iskonske snove o sreći što na trenutak učiniše mi se da ću ih konačno budan odsanjati u zagrljaju sa tobom... Ipak, nijemo ću stajati još neko vrijeme na ovom peronu osame pogleda okrenutog k tebi... Pa neka se vjetrom sudbine podigne sva prašina surova, neka mi oči i zasuze, ali nikada ih neću zatvoriti pred okrutnošću igre sudbine što na trenutak mi se nasmiješi dovodeći mi tebe iz sna u najstvarniju stvarnost... I nisam nesretan... samo sam tužan i osamljen, ali i dalje čvrsto stojim na putu za kojeg znam da jedini je ispravan, na putu koji će me jednom odvesti do grada u kojem ću ponovno pronaći svoje osunčane snove... |
25.10.2007., četvrtak
Jedan trenutak sreće...
 Jutro je... Prohladno jesenje jutro, umotano sivilom magle i otužne lebdeće vlage kao da uporno pokušava udaljiti nam srca, okrenuti ih okrutno na neku drugu stranu... Ali ne... Ja se ne dam... Ja se nikada ne predajem tek tako... Jer puno je toga vrijednoga i lijepoga što srca nam pokreće i u njima pali jednu zajedničku plamteću buktinju tako toplih i nježnih osjećaja... Ja te osjećam... Ja te tako stvarno osjećam... Kud god da krenem ja te vodim sa sobom, za tebe u mislima mojim uvijek postoji jedno skriveno i brižljivo čuvano mjesto... Ti si kraljica tog tajanstvenog kutka moga bića... Mekoćom svoje nježne duše i toplinom svoga velikog srca samo se šetaš od nepreglednih prostranstava moje nemirne mašte, pa sve do treperavih čežnji mog ludog srca za tobom... O, kako te samo želim... Kako te samo ugledati želim mojim čežnjivim očima, probuditi se barem na trenutak i izaći iz ovog virtualnog svijeta, otjelotvoriti strpljivo sklapan mozaik tvoga lika, pretvoriti na trenutak svu nestvarnost ove mašte u lik predivne žene što pažnju moju privukla si tek sa nekoliko posebnih riječi o sebi... Kako samo želim nježno ti dotaknuti ruke, privući te lagano k sebi, osjetiti toplinu strepnji u tvom dahu, osjetiti tvoj miris, doživjeti te svim čulima... Kako samo želim vidjeti zavodljivi osmjeh na tvojim usnama od meda, usnama što poljupce moje sanjaju besanim noćima dugim... Samo da te poljubim, samo da doživim taj trenutak sreće, trenutak što vrijedan je čekanja i života cijelog... |
19.10.2007., petak
Boje jeseni...
 Ponekad tek šutnja govori više od tisuću riječi... Ponekad utihnu vjetrovi toplih južnih mora, a valovi izgube ljepotu pjenušavog razlijevanja samo našim osunčanim žalom na kome smo maštali o sreći, isprepletenim mislima i osjećajima grlili zajedničke želje sanjajući o trenutku u kojem bismo poletjeli do najvećih visina neba na krilima ljubavi... Ipak, jesen ponekad prerano stigne... Ne sluteći ništa mirisni cvjetovi zaljubljenih boja koji su nam svo ljeto srca nježno milovali, a dušu hranili najslađim plodovima tako stvarnih snova, već od prvog jesenjeg mraza što zabijeli se vrtom naših nadanja najednom obori svoje šarene glavice odbacujući latice nježnih dodira, ostavljajući za sobom najljepše uspomene... Da li je to sudbina svega što živi na ovome svijetu... Da li je to neminovan tok svaga što rodi se i životu se raduje... Da li je uvijek tako i mora li baš uvijek sve završiti tako... Tek u jesen sve postane potpuno kristalno jasno... Tek u jesen svakog životnog ciklusa sve dobije boje istine, što sve do sada se tajanstveno skrivaše iza opojnog blještavila toplog ljetnjeg sunca... Tek sada na vrhuncu nečeg što je obećavalo da će se izroditi u najljepšu životnu priču možda postaje jasno da sve rijeke ipak moraju teći od izvora prema ušću svome, a ušće je nekad davno već odredio netko drugi... Ipak, jesen nije kraj svega... Stići će i prve pahulje da bjelinom svojom čistom prekriju sve tužne ožiljke bolnih rana otpalog lišća sa stabala najvećih nadanja... A nakon zime doći će i novo proljeće, novo sunce će izmamiti snagu radosti života u pupoljcima iz kojih će procvjetati najljepši mirisni cvjetovi, donoseći nove osmjehe na licima i nove radosti u srcima... |
11.10.2007., četvrtak
Moje misli u kapima kiše...
 Budeći se jutros dok hladne kišne kapi kao da na prozorima ovog malog dijela vječnog postojanja ispisivaše jednu tajanstvenu stranicu mog dnevnika, misli mi odlutaše negdje daleko odavde... Negdje u beskraj svijeta i vremena u potrazi za nekim neuhvatljivim odgovorima... Koje su to vrijednosti za koje se vrijedi boriti, što je to čemu vrijedi posvetiti cijeli svoj život, tko je to za koga bih učinio baš sve... Da li sam zapravo ja sam centar svog postojanja, da li se svaka misao moja vrti oko toga da ispunim samo tek ove moje lude snove, moje nedosanjane snove... Znam i osjećam da uvijek sam neuporedivno zadovoljniji kad dajem sebe, ponekad manje, ponekad više, ali sretan sam kad osjetim da ne dajem uzalud... Najsretniji sam zapravo kad srcem osjetim da prepoznat jesam, da sve što iz mene iskrenošću zrači u ljubav se čarobno pretvara... A snovi moji... kao da tu su na dohvat ruke, i ti si tu tako blizu, a opet tako daleko... U istom trenutku i usamljen jesam, ali i nisam... Imam te barem u mislima, imam te i srcem te osjećam... Još samo kada bih trenutak taj dočekao da obavijem te ustreptalom toplinom svog tijela, da osjetim kako dišeš, da oslušnem otkucaje tvog srca, sa usana tvojih med poljupcima da upijam, u očima tvojim sjaj ljubavi da ugledam... Bio bih sretan i presretan, svoj san bih tada otvorenih očiju ja sanjao s tobom... |
05.10.2007., petak
Tragom mojih želja...
 U trenucima osame kada mislima svojim prepustim se da me svojeglavo vode samo njima znanim hodnicima čežnje, kada sklopim oči i poželim da sam drugdje negdje, maštom svojom tada ja ugledam tebe... Na postelji što zove sad razlijevaš mazno svoje ustreptalo tijelo... Osjetim te kako dišeš, tiho i duboko... na momente dahom svojim kao da me zoveš k sebi... U zagrljaj topli plamen poljubaca da spojimo strasti žedni... Da si samo tu na trenutak jedan barem, da sam samo tvoj a ti moja srce, vrijeme bih zaustavio, zvijezde toplog ljetnjeg neba za tebe bih maštom svojom dohvatao... Poljupcima mekim na tebi bih najljepši cvijet ljubavi slikao... Laticu po laticu, kao želje moga srca usnama bih toplim tijelo ti nježnom strašću obavijao i mirisni ljubavni cvijet od tebe s ljubavlju stvarao... Da mi se raspukneš u ekstazi mirisnih boja, sa vatrom u tvojim očima ljubavi medena moja... |
