sunlight
02.02.2007., petak
Internet ljubavi...
 Ne znam da li sam dovoljno dugo na netu da bih mogao i ja nešto da kežem kako doživljavam ovo virtualno druženje, ali vjerujem da mogu o tome ponešto reći. Mišljenja naravno ima različitih, svi imamo neka svoja posebna iskustva, pa na osnovu njih i formiramo svoj stav o ovome. Ima puno toga oko čega se svi slažemo, a opet možda svi imamo i neke naše posebne priče, od kojih ovisi naš stav i naš odnos prema svemu što doživljavamo na netu. Mogu se složiti sa time da je razgovor iza anonimnosti ekrana nešto potpuno drugačije nego razgovor u živo... Vjerujem da je mnogima lakše sjediti sam i tipkati tekstove, poruke, komentare... mnogi se tako osjećaju sigurnijima, možda je tako puno lakše posložiti svoje misli i pretočiti ih u napisani tekst... možda netko na takav način prikriva i neki svoj kompleks..., možda netko tako pronalazi put u neki svoj izgubljeni svijet..., svijet u kome se osjeća vrijednim, u kome nalazi osjećanja koja mu nedostaju u realnom svijetu... Sve to mogu shvatiti i prihvatiti... Osim toga, mislim da nam je svima nekada potrebno da se sa nekim ispričamo, da otvorimo dušu, da otkrijemo neke svoje tajne, neka svoja razmišljanja, neke svoje dileme... da na neki način provjerimo da li pravilno razmišljamo, ili smo sami sebe zaslijepili nekim mislima koje baš ne obećavaju izlazak na pravi put. Dešava se da nekada toliko zamrsimo sopstvene misli... i da sami jednostavno ne vidimo izlaz iz takve situacije... a netko sa strane će možda puno lakše da vidi u čemu zapravo griješimo i možda u kratkom razgovoru nam jako puno pomogne... A takav razgovor, neopterećen bilo čime, svakom novom porukom, svakom novom razmijenjenom misli, dodaje po jednu malu kockicu u mozaiku jednog novog odnosa... U početku to bih nazvao samo poznanstvom, koje vremenom prerasta u prijateljstvo... Ali neminovno, kako to poznanstvo traje i dobija na iskrenosti i povjerenju, počinje da se pojavljuju i nagovještaji nekog posebnog zadovoljstva, koje lagano, skoro neprimjetno prerasta u osjećanja... Da li to nazvati zaljubljivanjem... koliko zapravo upoznavanje dvoje ljudi na netu ima sličnosti sa upoznavanjem u realnom životu... Sjećam se jednog pitanja upućenog meni, a glasilo je: "Da li ti možeš da se zaljubiš na netu..."... Nisam dugo razmišljao i odgovorio sam potvrdno... nisam baš imao utisak da mi je vjerovala, ali tada se nisam niti trudio da je u nekoliko poruka uvjerim da sam to iskreno rekao. Tada smo se tek upoznavali i jako smo malo znali jedno o drugome... zapravo možda smo malo znali o tome da li je ljubav na netu moguća... Tada sam samo naslućivao, ali sada sam skoro sasvim siguran da je ljubav na netu baš moguća... I to ne bilo kakva ljubav, nego slobodno mogu reći prava ljubav... A zašto tako kažem... moram se osvrnuti na ljubav koja se rađa mimo neta i zadržati se na samo jednoj razlici između takve ljubavi i internet ljubavi... Mislim da ne griješim ako kažem da se u živom susretu prva naklonost javlja iz fizičke privlačnosti... dvoje se pogledaju... možda samo jednom, možda više puta... i onda krene prvi razgovor, upoznavanje, zbližavanje... i eto zaljubljenosti... ljubavi... oni bi rekli prave ljubavi, najveće i najljepše... Ne kažem da se ne bih složio sa njima, sigurno im je predivno, osjećanja naviru na sve strane, strasti se razbuktavaju... vrijeme prolazi, mjeseci, godine... početna zaljubljenost jenjava... a onda je sama ljubav na kušnji... vremenom se oboje jako dobro upoznaju, ono što je unutra u njima, ono što čini njihovu osobnost, karakter, intelekt, osobni afiniteti... i sve ono što ih čini specifičnima... Nekako se nametne pitanje koliko je zapravo taj izbor bio onaj pravi..., Ne kažem da je odgovor na to pitanje često negativan, ali nije niti rijetkost da se to pokaže da je... Sa druge strane, upoznavanje na netu zapravo prvo kreće od tih unutrašnjih osobina koje nas čine time što zapravo jesmo... Ako izuzmemo namjerna skrivanja svojih osobina, jako brzo dvoje ljudi će međusobno otkriti da im se osoba sa kojom su u kontaktu sviđa po mnogim svojim pravim vrijednostima, onim vrijednostima koje su zapravo najbitnije za ostvarenje prave vječne ljubavi... Upoznavanje i prepoznavanje tih pravih vrijednosti tako snažno djeluje na zbližavanje, razbuktavanje emocija, rađanje predivne ljubavi... Naravno fizički izgled, po neka razmijenjena fotka samo još više podstiče emocije, ali ni u kom slučaju ne vodi glavnu riječ i čitavoj priči... A ta priča je onda priča ljubavi koju bih recimo samo ilustrirao sa nekoliko predivnih poruka, recimo ovakvih: Stalno si u mojim mislima, a moje srce nikada tvoj lik napustiti neće... VOLIM TE LJUBAVI DO NAJUDALJENIJE ZVIJEZDE... POLJUBAC NJEŽNI... Ljubavi, moji snovi su predivni od kada TI šetaš njima... Bez TEBE više ne bi bilo sjaja u mojim očima, osmjeha na mojim usnama, topline u mom srcu... Kako bi svijet bio predivan kada bi svi voljeli kao što ja VOLIM TEBE!... POLJUBAC NAJSLAĐI TI ŠALJEM, TI GA PRIMI I SPREMI U SVOJE SRCE... VOLIM TE! VOLIM TE!!... Tako male, a veće su od svemira, nježnije od leptira, toplije od sunca... VOLIM TE TIM MALIM RIJEČIMA... ŠALJEM TI POLJUBAC... U NJEMU MOJI SNOVI... |
