Suncokreta2

Petak je, lito, ja nemam godišnjeg...
pa mi ovi počeci vikenda predstavljaju godišnji kojeg nemam...
tako da me uvik uvati euforija nataj dan
nisam baš pri zdravoj, nikad petkom, ma i inaće nisam baš...
A tila bi nešto ozbiljno napisat...
Tek tako da ne zaboravim i da se zna
jer baš želim da se zna...
U zadnje tri godine baš nešto često imam bliskih susreta sa našim bolnicama i ostalim zdravstvenim ustanovama, nema to konkretno, baš, veze direktno sa mnom, ali ima sa meni bliskim ljudima.
I to širom lijepe nam naše...
Splitske bolnice, hitne prijeme , osoblje i uvjete u njima, nebi baš komentirala.
Od aljkavosti, prepotentnosti i podcjenjivanja bolesnika, pogotovo onih iznad 70, nema im ravnih. Po mom skromnom iskustvu, definitivno naj bezdušnije ljude sam srela baš u Splitu, gradu, čijim zdrastvenim ustanovama po zdravoj logici i pripada najveći dio , moje uže rodbine.
Pa povučeš neke veze i vezice, pa ti obečavaju brda i doline, kao pomoće ti,zakrpe problem ali ga ne riješe pa čekaju da im se zahvališ i da im budeš do kraja života ponizni sluga, a učinili su nešto šta su i trebali učinit, ako ne i puno manje.
To im je u opisu posla, pomagat ljudima i pokušat ih izlječit, ka tako bi tribalo bit..
Pa se našla nekakva veza i u glavnom nam gradu, jer tamo su uvjeti bolji, ljudi civiliziraniji...
i je stvarno su bolji, pinku, ništa osobito bolji, samo šta imaju tisuću puta bolje uvjete rada...
I to je to...
Ali , ustvari ne želim pisat ovaj post da bi nekog gadina, ne pada mi na pamet..
možda jednostavno nismo imali sreće i naletili smo na krive ljude, možda i u Splitu i u Zagrebu ima krasnih liječnika, sestara i svog ostalog medicinskog osoblja...
Ja u to i virujem ali...
Ima jedna bolnica u divnoj nam zemlji...
u koju sam tri godine za redom dovodila nekog svog, kome su se za život borili.
Doslovno, ne preuveličavam...
Ta se bolnica nalazi na repu nam lijepe naše..
Dubrovačka, ubite me, ne znam joj ime...
Ali znam da sam tri lita za redom, stjecajem okolnosti, baš u nju ispračala neke moje bliske ljude, jako bliske, i strepila za njihov život.
A u toj bolnici vas dočekaju ljudi koji vam zaista žele pomoć, koji imaju strpljenja, koji ne tjeraju iz bolnice dok ne saniraju problem, koji vam maksimalno izlaze u susret, koji nisu bahati i prepotentni, kojim u pogledu ne vidiš da se pitaju imaš li eura, pršuta ili maslinovog ulja.
Koji jednostavno rade ono za šta su plaćeni, i koji vjerojatno vole to šta rade.
Virujete mi znam tu cilu bolnicu napamet, nema onaj ružni vonj ka ostale bolnice.
Nemam osječaj da se iz nje izlazi samo u mrtvačkim kolima...
Možda su loša iskustva u gore navedenim bolnicama stvarno slučajnost, ali ovako dobro iskustvo
tri puta , u istoj bolnici, sa različitim osobljem, na različitim odjelima i različitim dijagnozama nikako ne mogu biti slučaj.
Zato se zahvaljujem svim tim divnim i dragim ljudima, hvala im na pomoći i na osječaju da još uvijek nije sve tako sivo..
Drago mi je šta su, bar, meni pokazali da nije stvar ni u uvjetima ni u položaju nego samo u ljudima.
Hvala bogu da ih, još, takvih, negdje ima.
Pari mi se , da kad mi nekome bude tribala bolnička usluga da ću ga direktno vodit u Dubrovnik.