srijeda, 18.11.2015.
kraljica tuge
Sjećanja su blijeda i isprepletena,
poput paukove mreže.
sada te se sjetim samo preko starih fotografija,
pisama koje si slao...
većina ih je potrgana, požutjela.
Bih li ti se sjetila lica, bez njih,
pitam se..
ali oči...oči nikad neću zaboraviti,
tužne, duboke, iskrene.
Jesmo li uopće postojali?
Je li to bila stvarnost ili samo priviđenje?
sjećanja se mute s noćnim morama...
Gdje si sada?
Tumaraš li još uokolo razbijajući izloge
ili si konačno pronašao mir?
U snovima te viđam,
plašiš me,
činiš tužnom, zarobljenom...
Moji snovi postaju sve lucidniji,
a kad si kraj mene, kad me opsjedaš,
kad te ćutim,
osjećam nemir.
Proganjaš li me i sada?
...barem u snovima...
- 19:32 -
Šut
Među znojnom gomilom ugledala je njegov visoki, ispijeni lik. Prilazi joj, uzima je za ruku i odlaze, daleko od ljudi, daleko od znatiželjnih očiju...
U središtu grada tunel, pruga je ulazila u nj poput vijugave, neukrotive zmije. Unutra je mrak, ali dopire svjetlost. Idealno. Ulaze unutra, ne predaleko, tek toliko da se sakriju i da im se oči priviknu na tamu.
Bez riječi. On vadi vrećicu, istresa prah u žlicu, dodaje vode, limuna i kuha....kuha, smjesa krčka, kiselkasti miris širi se i opija ih. Uzbuđenje i nervoza.
Još uvijek bez riječi.
Igle se ispunjavaju tamnom bojom. Mmmm...toplina, ugoda, olakšanje, spokoj, lakoća...i sreća... Ništa više nije važno, percepcija se mijenja i svi problemi nestaju.
Svijet je ostao isti, bezličan i dosadan, ali ne i za njih... Oni ga nisu takvog ni željeli.
.....ljube se, hvataju za ruke i izlaze u svjetlost....
...u potragu za novim šutom...
"...Pogledajte, pogledajte niz tu ulicu đanka prije nego što se tamo uputite i upadnete u krivu rulju...." W.S.Burroughs
- 19:20 -
srijeda, 04.11.2015.
sranje o blogu
Koji ste vi snobovi i kakvo je ovo sranje o blogu? Nitko nikome ne komentira blog !? Barem ne meni.
U čemu je problem, ne pišem dobro, ne pišem o temama o kojima biste vi voljeli pisati ili čitati? Ili samo buljite u sveoje napisano i žudite da skupite što više komentara? Zamišljala sam ovo kao nešto potpuno drokčije, razmjenu misli, ispravke, zafrkanciju...
' Pitam se čemu onda ovo služi, samo tome što sam bilježnicu i olovku zamijenila ekranom? Jebo vas sve! Što pišete onda, bolje da ništa ne komentirate i svoje bolesne misli ne dijelite s ostalima? Što, liječite svoje frustracije ? Dok sam pisala o seksu , dobijala sam komentare, a sad ništa? Počinjem se pitati čemu blog ljudima zapravo služi, za komentare koji uopće nisu na mjestu, za izbacivanje svojih frustracija, za prikazivanje kakvim nisi ili kakvim želiš biti, za sprdanje s drugima?? Zadiranje u intimu koju svi tako olako prostiremo pred druge i onda se ljutimo što nam netko nešto zamjera, ili glumimo nešto što nismo uspjeli u životu pa se predstavljamo kao netko tko to nije. Predajem u školi srednjoškolcima, i pitam se što bi oni na to rekli, vjerojatno bi im bilo svejedno. Naše se društvo ionako svelo na to da je svima sve svejedno. Imam i dijete i jednog dana ću i nju morati, htjela ili ne htjela, pratiti na webu. Pa onda bolje da budem informirana, da ne budem kao oni starci koji ne znaju upaliti računalo.
Ali, ne vidim smisao bloga, što? Ne želim objavljivati knjige pa ću pisati na blogu???
Nema tu prave komunikacije, nema tu razmijene mišljenja., nema tu iskrenosti..
Jebeš blogere, dok se ne počnu komentirati druge stranice, svi ste vi jebene kukavice i anonimusi!
Meni su neki zamjerili što sam se logirala kao muško. Što? Pa sam promijenila ime u žensko, i koja je razlika? Da mi se frajeri javljaju? Ne, ne trebaju meni frajeri, "frajeri" često i nisu nisu frajeri, nego obični šupci!
Eto, sad sam službeno Fernandina, pa se sad javljajte, ako se osjećate "frajerima".
Baš bih voljela čuti nešto pametno od vas....ako vas uopće još ima....
Oznake: blog
- 21:30 -
sranje o blogu
Koji ste vi kurci? Nitko nikome ne komentira blog !? Barem ne meni. U čemu je problem, ne pišem dobro, ne pišem o temama o kojima biste vi voljeli pisati?' Pitam se čemu onda ovo služi, samo tome što sam bilježnicu i olovku zamijenila ekranom. Jebo vas sve! Što pišete onda, bolje da ništa ne komentirate i svoje bolesne misli ne dijelite s ostalima? Što, liječite svoje frustracije ? Dok sam pisala o seksu , dobijala sam komentare, a sad ništa? Počinjem se pitati čemu blog ljudima zapravo služi, za komentare koji uopće nisu na mjestu, za izbacivanje svojih frustracija, za prikazivanje kakvim nisi ili kakvim želiš biti, za sprdanje s drugima?? Zadiranje u intimu koju svi tako olako prostiremo pred druge i onda se ljutimo što nam netko nešto zamjera, ili glumimo nešto što nismo uspjeli u životu pa se predstavlamo kao netko tko to nije. Predajem u školi srednjoškolcima, i pitam se što bi oni na to rekli, vjerojatno bi im bilo svejedno. Naše se društvo ionako svelo na to da je svima sve svejedno. Ali završila sam i drugi faks, informacijske znanosti i često se služim internetom , bazama podatka i različitim internetskim izvorima.Tako da se ipak ne smatram za ove nove tehnologije. Jest da mi to neće biti od neke koristi, jer kod nas možeš s diplomom obrisati dupe, ali nikad se ne zna. Imam i dijete i jednog dana ću i nju morati, htjela ili ne htjela, pratiti na webu. Pa onda bolje da budem informirana, da ne budem kao oni starci koji ne znaju upaliti računalo.
Ali, ne vi9dim smisao bloga, što? Ne želim objavljivati knjige pa ću pisati na blogu???
Nema tu prave komunikacije, nema tu razmijene mišljenja., nem tu prijateljstva...
Jebeš blogere, dok se ne počnu komentirati druge stranice, svi ste vi jebene kukavice i anonimusi!
Meni su neki zamjerili što sam se logirala kao muško. Što? Pa sam promijenila ime u žensko, koja je razlika? Da mi se frajeri javljau? Ne, ne trebaju meni frajeri, "frajeri" često i nisu nisu frajeri, nego obični šupci!
Eto, sad sam službeno Fernandina, pa se sad javljajte, ako se osjećate "frajerima".
Baš bih voljela čuti nešto pametno od vas
- 21:30 -
dinamo
"O čemu biste danas razgovarali?" pita me. "Ja ne bih ni o čemu", rekoh a onda se sjetim da plaćam sat 300kn. "Pa, ...ne znam .... o tome kako se danas osjećam". "Pa kako se osjećate?" oni uvijek odgovaraju pitanjima. Osjećam se kao i svaki dan, loše, pomislih. Jer zašto bih bila ovdje? "Pa...osjećam se izgubljeno... ne znam gdje pripadam, što osjećam...", i stanem. "A gdje pripadate?", kaže. Opet pitanje na pitanje. Prokužila sam ja te psihijatre, uvijek odgovaraju pitanjem na pitanje. "Pa ne pripadam nigdje, živim u vukojebini gdje sam došla "samo na par godina" i ostala, udala se, rodila dijete.... Mater mi je u Crikvenici, tamo mi je i kuća koju sam naslijedila, odrasla sam na Cresu, srednju i faks odradila u Rijeci, starom gradu, ako znate o čemu govorim: šaneri, droga, rock and roll.... a sad sam u Lici. Okružena bukvama, medjvedima, prelijepom priprodom i ljudima...koji uopće nisu loši. Mješavine medjeda i bukve, al mekog srca.
Ali ja želim nešto više, želim pisati, želim vrtlariti, želim ići na jogu.... a ne mogu. "Zašto ne možete?" pita me. Pa ne mogu jer nemam ništa od toga ovdje, pomislim . Koja glupača. Tu sam shvatila da nismo na istoj valnoj duljini. "Osjećam se usrano, zaustavljeno nu vremenu i prostoru", sori Dinamo je dao gooool! "Kakve dinamo ime veze ima s tim?" pita me. Ima , naš stan je sav u dinamu, imamo zastave, šalove, kape, mala nam je s dvije godine nosila šal i kapu dinama na zimu, na putu za vrtić. Diiinaaamooo!
"Ok, nastavimo dalje ", kaže ona. "Ok, nastavimo, sori" i mislim si jesi li ti imala ikada strast prema ičemu. Jer, ne djeluje mi tako. To je njoj posao. Moj život je njen posao????
Pa što da ja njoj pričam? Idem potražiti drugog psihijatra. Javim se sa sljedećom pričom.
Diiinaaamoooo! Neka gore baklje, i u nebo s njim i u pakao...sveto ime dinamo!
- 20:46 -
utorak, 03.11.2015.
Kako da ti kažem koliko te volim, koliko mislim još na tebe.
a tebe nema, kome da kažem koliko te volim,
je li grešna ljubav moja, jesam li još zarobljena u prošlosti?
ko glas ptice iz gnijezda?
Kako mi je srce jadno, a tebe nema, ni u javi,
ni u snu.
Dozivam te...
A tabe nema....
,
- 01:58 -
ponedjeljak, 02.11.2015.
sto te nema...
sto te nema.... biser njiše, ponoć nijema...
nema te više.
ni tvojih riječi, ni tvoga glasa, ni tvojih zagrljaja...ničega više nema,
samo uspomene su ostale....
duša se miru sprema, kroz srce tvoj glas prođe,
što te nema...
zima dolazi a tebe nema da zajedno snijeg kidamo s auta,
proljeće dolazi, a tebe nema
da šetamo savom...
ljeti te nema da se glupiramo u moru...
a za mene ničeg više nema,
bol u srcu isuze na obrazima....
a za mene više ničeg nema.
bol u srcu,
pitanja, praznina,...
što te nema...
što te nema....
- 21:21 -
nedjelja, 01.11.2015.
suze za mog tatu
Negdje na petoj stepenici zavrtjelo mu se u glavi i direktno lupio glavom o kameni pod. Sekunda. I danas se pitam što mu je prošlo kroz glavu, koja misao, ili samo praznina i crnilo? Nikad neću saznati, nikad čuti njegov glas.
Moždana smrt, ni jedan posto te mašine više nije radio. Skinut s aparata dok je srce još kucalo. Kako netko može biti mrtav ako srce kuca i prsa se dižu i spuštaju? Iz desnog oka kapnula je suza kad sam se približila njegovom krevetu i ulovila ga za ruku. Znao je da sam ja, i ja sam znala da me prepoznaje iako nisam ispustila ni glasa. "tata, ja sam", i više nisam znala što reći. Sve je suvišno i besmisleno, i nema odgovora. a onda sam počela pričati, šaptati da ga volim, da mi fali i da sam tu. Nije mi smetalo platno koje ga odvaja od drugih umirućih i njihovih bližnjih, nisu mi smetali doktori i sestre koje uvijek nešto pritišću na aparatima i cijevima. Nikoga nisam vidjela, samo svog tatu, njegovo blag lice i tople prste. Naslonila sam mu se na prsa i sanjala....
Na groblju sam mirna, on me razumije, zna o čemu mislim, zna da sam tu. Inače mu samo pričam ili sjedim i šutim, ali danas nisam mogla zadržati suze. kao da sam proteklu godinu i dva mjeseca držala sve u sebi. Danas se čep otvorio i prepustila sam se.
Poleti sokole, poleti u visine.
Oduvijek si htio biti slobodan
zato, leti , slobodan i veličanstven!
- 20:03 -
