Negdje na petoj stepenici zavrtjelo mu se u glavi i direktno lupio glavom o kameni pod. Sekunda. I danas se pitam što mu je prošlo kroz glavu, koja misao, ili samo praznina i crnilo? Nikad neću saznati, nikad čuti njegov glas.
Moždana smrt, ni jedan posto te mašine više nije radio. Skinut s aparata dok je srce još kucalo. Kako netko može biti mrtav ako srce kuca i prsa se dižu i spuštaju? Iz desnog oka kapnula je suza kad sam se približila njegovom krevetu i ulovila ga za ruku. Znao je da sam ja, i ja sam znala da me prepoznaje iako nisam ispustila ni glasa. "tata, ja sam", i više nisam znala što reći. Sve je suvišno i besmisleno, i nema odgovora. a onda sam počela pričati, šaptati da ga volim, da mi fali i da sam tu. Nije mi smetalo platno koje ga odvaja od drugih umirućih i njihovih bližnjih, nisu mi smetali doktori i sestre koje uvijek nešto pritišću na aparatima i cijevima. Nikoga nisam vidjela, samo svog tatu, njegovo blag lice i tople prste. Naslonila sam mu se na prsa i sanjala....
Na groblju sam mirna, on me razumije, zna o čemu mislim, zna da sam tu. Inače mu samo pričam ili sjedim i šutim, ali danas nisam mogla zadržati suze. kao da sam proteklu godinu i dva mjeseca držala sve u sebi. Danas se čep otvorio i prepustila sam se.
Poleti sokole, poleti u visine.
Oduvijek si htio biti slobodan
zato, leti , slobodan i veličanstven!
Post je objavljen 01.11.2015. u 20:03 sati.