"O čemu biste danas razgovarali?" pita me. "Ja ne bih ni o čemu", rekoh a onda se sjetim da plaćam sat 300kn. "Pa, ...ne znam .... o tome kako se danas osjećam". "Pa kako se osjećate?" oni uvijek odgovaraju pitanjima. Osjećam se kao i svaki dan, loše, pomislih. Jer zašto bih bila ovdje? "Pa...osjećam se izgubljeno... ne znam gdje pripadam, što osjećam...", i stanem. "A gdje pripadate?", kaže. Opet pitanje na pitanje. Prokužila sam ja te psihijatre, uvijek odgovaraju pitanjem na pitanje. "Pa ne pripadam nigdje, živim u vukojebini gdje sam došla "samo na par godina" i ostala, udala se, rodila dijete.... Mater mi je u Crikvenici, tamo mi je i kuća koju sam naslijedila, odrasla sam na Cresu, srednju i faks odradila u Rijeci, starom gradu, ako znate o čemu govorim: šaneri, droga, rock and roll.... a sad sam u Lici. Okružena bukvama, medjvedima, prelijepom priprodom i ljudima...koji uopće nisu loši. Mješavine medjeda i bukve, al mekog srca.
Ali ja želim nešto više, želim pisati, želim vrtlariti, želim ići na jogu.... a ne mogu. "Zašto ne možete?" pita me. Pa ne mogu jer nemam ništa od toga ovdje, pomislim . Koja glupača. Tu sam shvatila da nismo na istoj valnoj duljini. "Osjećam se usrano, zaustavljeno nu vremenu i prostoru", sori Dinamo je dao gooool! "Kakve dinamo ime veze ima s tim?" pita me. Ima , naš stan je sav u dinamu, imamo zastave, šalove, kape, mala nam je s dvije godine nosila šal i kapu dinama na zimu, na putu za vrtić. Diiinaaamooo!
"Ok, nastavimo dalje ", kaže ona. "Ok, nastavimo, sori" i mislim si jesi li ti imala ikada strast prema ičemu. Jer, ne djeluje mi tako. To je njoj posao. Moj život je njen posao????
Pa što da ja njoj pričam? Idem potražiti drugog psihijatra. Javim se sa sljedećom pričom.
Diiinaaamoooo! Neka gore baklje, i u nebo s njim i u pakao...sveto ime dinamo!
Post je objavljen 04.11.2015. u 20:46 sati.