Sjećanja su blijeda i isprepletena,
poput paukove mreže.
sada te se sjetim samo preko starih fotografija,
pisama koje si slao...
većina ih je potrgana, požutjela.
Bih li ti se sjetila lica, bez njih,
pitam se..
ali oči...oči nikad neću zaboraviti,
tužne, duboke, iskrene.
Jesmo li uopće postojali?
Je li to bila stvarnost ili samo priviđenje?
sjećanja se mute s noćnim morama...
Gdje si sada?
Tumaraš li još uokolo razbijajući izloge
ili si konačno pronašao mir?
U snovima te viđam,
plašiš me,
činiš tužnom, zarobljenom...
Moji snovi postaju sve lucidniji,
a kad si kraj mene, kad me opsjedaš,
kad te ćutim,
osjećam nemir.
Proganjaš li me i sada?
...barem u snovima...
Post je objavljen 18.11.2015. u 19:32 sati.