Bogataš i Ribar

Bio jednom jedan biznismen koji je šetajući plažom kraj malog brazilskog sela ugledao jednog ribara kako sjedi pod drvetom i uživa u prelijepom prizoru koji je bio pred njim.
Kada ga je biznismen upitao zašto sjedi pod drvetom i ne radi ništa, ovaj mu je odgovorio, kako je uhvatio dovoljno riba za jedan dan.


Čuvši to bogataš mu ljutito reče: Zašto ne uhvatiš više ribe umjesto što sjediš tu u hladu i gubiš vrijeme?
Ribar ga upita: Što bih ja radio s tom ribom?
Biznismen: Ribu bi mogao prodati. I kada bi uštedio dovoljno novca, mogao bi kupiti veći čamac.
Ribar: Što bih onda radio?

Biznismen: Mogao bi ići na pecanje u dublje vode te uhvatiti još više ribe, zaradiš još više novca.
Ribar: Što bih onda radio?
Biznismen: Možeš kupiti mnogo čamaca te zaposliti još ljudi da rade za tebe i tako zaraditi još više novca.
Ribar: Što bih onda radio?
Biznismen: Mogao bi postati bogat čovjek, biznismen kao ja.


Ribar: Što bih onda radio?
Biznismen: Pa onda bi mogao uživati u svom životu.
Ribar: Zar nije to ono što sada radim?

Aimee Song

Aimee Song autorica je knjige "World of style". Kao i bestselera "Capture your style".
Čitajući knjige, dobila sam želju da ju intervjuiram.
Kao poznatu blogericu i svjetsku putnicu.
Evo kako bi to izgledalo iz moje perspektive...

Kako je izgledao vaš život prije 10 godina?

Prije 10 godina,2008.živjela sam u malom studentskom apartmanu u San Franciscu.Studirala sam arhitekturu.
Mislila sam da bi bio cool početi bloggati.Bila sam aktivna na platformama MySpace i Xanga. Bez obzira na sve druge
obveze(2 posla i studij),uvijek sam našla vremena za blog.Moja misija je bila 5 postova tjedno.Čak i za vrijeme onih
dana kad ništa ne ide kako treba. S vremenom me je sve više ljudi slijedilo.Otprilike godinu dana nakon početka
blogginga moje riječi i slike koje sam objavljivala slijedilo je na tisuće ljudi.Ljudi u školi su me počeli prepoznavati,kao i
potpuni stranci na ulici. Uskoro su došli i brendovi za reklamiranje njihovih proizvoda. Nisam imala pojma što radim dobro.

Gdje ste rođeni, koje ste zemlje proputovali?
Odrasla sam u Los Angelesu,a neko sam vrijeme živjela u Japanu i Koreji.Financijski si moja obitelj i ja nismo mogli
priuštiti odmore iz snova.Već sam tada poželjela istražiti svijet i stvoriti uspomene s putovanja.U knjizi "World of style"
opisala sam svoja putovanja sa svih kontinenata, stvorila bezbroj uspomena s tih prekrasnih mjesta i potrudila se
sve te uspomene pretvoriti u riječi,kako bih ih dočarala čitatelju.Nadam se da sam u tome uspjela.

Jeste li posjetili i Hrvatsku?
Da,bila sam u Dubrovniku. Najljepšem gradu. I bilo je super.

Što vas najviše veseli na vašim putovanjima?
Sposobnost povezivanja s različitim kulturama i učenje o nečijem životu koji je, inače, miljama udaljen od vas. To je
cool stvar. Imati prijatelje u Australiji i Indoneziji primjerice.

Instagram je otvorio moj svijet globalnoj publici,gdje sam dobivala komentare i followere od ljudi iz zemalja
koje sam vidjela samo na kartama. Tako su se prilike otvarale.Modni brendovi su željeli raditi sa mnom i dobila
sam poziv u Marocco,Brazil druga mjesta,o kojima sam prije sanjala da ih posjetim.

Kako vaš život izgleda danas?
"Na cesti" sam 8 mjeseci godišnje.I nevjerojatna sam sretnica jer mogu putovati s ljudima koje volim: mojom sestrom
Dani i dečkom Jacopom,jednim od najtalentiranijih fotografa koje znam,kojeg sam upoznala na putu u Marocco.

Što biste savjetovali drugim bloggerima?
Ne morate proputovati sve zemlje na kartama(iako je to lijepo), možete za početak istražiti susjedstvo u svom gradu,
gdje niste bili nikad prije. Ako to učinite sa znatiželjom i otvorenim umom(2 ključne komponente za uspješna putovanja) vratit ćete se kući sretniji i ispunjeniji. Put od tisuću milja počinje prvim korakom..!

Shhhefica!

Tanja Džido je autorica knjige "Budi Shhhefica Svog Života".
Ovo su najzanimljiviji odlomci iz knjige.

"Najsigurniji način da izgubiš svoju vrijednost je da je pokušavaš pronaći u očima drugih.
Zamisli kada bi sav onaj trud koji ulažeš kako bi se svidjela drugima uložila u to da se svidiš sama sebi.
Tvoje bi srce bilo presretno."

"Kad sam bila mala,moja najdraža igra bila je "Jednog dana..."
Mogla sam provesti sate,dane i mjesece maštajući i zamišljajući što ću sve imati,biti i doživjeti u budućnosti.
S odrastanjem ta je igra postala ozbiljnija te je još ozbiljnije počela narušavati moju sreću.
Nikada ništa nije bilo kao tog "Jednog dana".
Mora da je negdje zaglavio putem dok sam ga ja puna razumijevanja čekala.
Čekanje je prerastalo u tugu i našla sam se pred 30-ima ogorčena i bez ijednog "Jednog dana"o kojem sam sanjala."



"Tvoj život je tvoje umjetničko djelo.Oni koji ne vide njegovu vrijednost,jednostavno nisu pravi "kupci".
Pronađi druge i bolje.One koji će biti oduševljeni svime onime što možeš ponuditi.
U međuvremenu,radi na svom umjetničkom djelu.
Dovedi ga do savršenstva.
Dodaj mu nove poteze, nove linije i nove boje.
Ne zato da impresioniraš druge,već zato jer su te stvari odraz tebe.



Uspjeh je serija neuspjeha sa sretnim završetkom.

Druga Ljubav

Priča kaže kako je Franz Kafka u parku kojim je svakodnevno šetao sreo djevojčicu koja je
neutješno plakala zbog izgubljene lutke. Ponudio joj je pomoći potražiti lutku i dogovorio susret
sa njom sutradan na istom mjestu. Obzirom da lutku nije našao, sastavio je pismo u lutkino ime i
predao ga djevojčici.
U pismu je pisalo: “Molim te, ne žali za mnom. Krenuh na put da vidim svijeta. Pisat ću ti
o svojim dogodovštinama.”
Bilo je ovo prvo u nizu pisama.
Kad god bi se susreo sa djevojčicom, Kafka joj je čitao ova pažljivo osmišljena pisma
o izmišljenim avanturama njene voljene lutke. Djevojčici je to pružalo utjehu.
Kada je susretima došao kraj, Kafka je djevojčici donio novu lutku.
Ona, naravno, nije bila ni slična izgubljenoj.
Uz lutku je bila poruka na kojoj je pisalo: “Putovanja su me izmijenila…”

Mnogo godina kasnije, sada već odrasla djevojka, našla je skriveno pismo u lutki.
Sažetak tog pisma bi glasio: „Sve što voliš jednoga ćeš dana izgubiti,
ali na kraju ljubav se vrati u nekom drugom (ob)liku.“

Vrijedilo je

Prašnjavi i iscrpljeni vojnik stupio je pred narednika: “Gospodine, moj prijatelj se nije vratio s bojišnice. Molim dopuštenje da idem po njega.”

“Nema šanse. Dopuštenje se odbija!“ reče narednik odlučno, “ne želim i ne smijem izložiti tvoj život za čovjeka koji je najvjerovatnije mrtav. Područje je već puno neprijateljske vojske i nemoguće se tamo probiti. A da ti kojim slučajem i uspije, ubit će te. Također, iscrpljen si, jedva stojiš na nogama, gledaj, niz desnu ruku ti curi krv. Idi odmah na previjanje; i ni riječi više. To je zapovijed.”

Vojnik je bio uznemiren. No znao je da će dobiti takav odgovor. Svejedno, nije se dugo premišljao. Odmah je kriomice zašao iza postavljenih šatora i zaputio se, stablima zaklonjen od pogleda straže, u potragu za prijateljem.

Tri ure kasnije pojavio se na horizontu posrćući. Vraćao se frontalno prema borbenoj liniji, (pred kojom još nisu bile postavljene protupješačke mine), praćen uzvicima sa stražarskih mjesta. Teturao je, sav krvav, s tijelom svojeg mrtvog prijatelja na leđima. Bio je smrtno ranjen, odmah se vidjelo.

Narednik je odmah dotrčao. Gurao se odmičući liječnike koji su vojniku pokušavali zaustaviti krvarenje. No bilo je očito da je vojnik na izdisaju; pogled mu je bio staklen i gledao je negdje u daljinu, kao da ne vidi nikoga oko sebe, a na licu mu je titrao blagi smješak.

Narednik je bio uznemiren, u kutu očiju caklile su mu se suze. Sagnuo se k vojnikovu licu i tresao ga je za rame vičući glasom napuklim od potisnutog plača: “Rekao sam ti da je mrtav. Rekao sam ti… Zašto, zašto si tvrdoglav… Sada sam vas obojicu izgubio. Reci“, tresao ga je i dalje za rame, “je li se isplatilo ići tamo po truplo, obično truplo, razumiješ?! Donio si mrtvo tijelo i sada i ti umireš…? Zar je vrijedilo te žrtve…?”

Vojnik je umirao. No skrene pogled na narednika i zadnjim snagama tiho reče:

“Oh, da, gospodine… Vrijedilo je… vrijedilo… Kad sam došao… po njega, bio je živ… gledao me… i… rekao je:
‘Jack… Jack, znao sam … da ćeš doći…’”

Važnost Izgleda

Jedne je hladne zimske noći budistički lama na svom pragu, pronašao promrzlog miša. Odluči mu pomoći tako što ga je ugrijao i dao mu jesti te ga odlučio ostaviti u svome domu da mu pravi društvo. Od tog trenutka život miša je bio znatno ljepši nego prije, ali je ipak miš i dalje izgledao nesretno.

”Što ti je, mali prijatelju?” upita ga lama.

”Ti si jako dobar sa mnom i sve je ovdje jako lijepo. Ali, tu je s nama i mačak…”

Lama se nasmiješio. Nije se sjetio da se miš iskonski boji mačke. ”No, ne moraš se bojati, on je dobričina i ne bi nikome nešto zlo učinio…”

Miš odgovori: ”Nema razloga da ti ne vjerujem, ali ja se bojim te životinje. Pretvori me u mačka. Tako ga se više neću bojati.”

Lama nije bio sretan jer mu se ideja nije svidjela. ”No, kad baš želiš, učinit ću kako hoćeš.”

Istog časa miš se pretvori u krupnoga mačka. Ali čim je zamijetio domaćeg mačka, mačak-miš je utekao pod krevet svojega dobrotvora.

”Što ti je, mali prijatelju? Ne bojiš se valjda dobroga mačka?”

Mačak-miš se zastidio i zamolio: ”Znaš, ipak me pretvori u velikog psa, od kojeg će se plašiti ostale životinje.”

Lama nevoljko pristade: ”Neka ti bude, kad već tako želiš…”

Kada je sljedećeg jutra miš pretvoren u psa izašao iz skloništa, opet je ugledao domaćeg mačka i sav naježen od straha utekao potražiti zaštitu u lame.

”Što se opet dogodilo? Da nisi susreo kojega drugog psa?”

Pas-miš se još više zasramio, ali se usudio moliti: ”Znaš, molim te, pretvori me u tigra, u velikog tigra kojega će se svi bojati.”

Lama mu udovolji i tigar-miš iziđe u vrt gdje opazi mačka kako izlazi iz kuhinje. Mačak se silno uplaši i začas potraži spas na obližnjem stablu.

”Gotov sam”, mislio je stari mačak. No, istog se časa i tigar-miš zastraši i potraži zaklon u laminoj sobi. ”Što te sada opet zastrašilo?” upita bivšeg miša, a ovaj promuca: ”Ja… ja… ja se jako bojim!” Lama je prasnuo u smijeh. ”Sada shvaćaš, mali prijatelju, da izgled ne govori ništa. Izvana strašno izgledaš, a bojiš se običnoga mirnog mačka jer ti je srce ostalo neizmijenjeno. Bio si i ostao mali miš.” I istog časa lama pretvori tigra u prvotnog miša.

Ovo pismo je napisala Sreća

" Ako čitate ovo pismo - znači da sam vam već stigla.

Imam poprilično godina, ni sama se ne sjećam koliko.
Vjerojatno sam postojala oduvijek.
Svi govore "Sreća,sreća...". Jure u potrazi za mnom, traže,maštaju o meni.
A ja se nigdje nisam ni skrivala.
Uvijek sam pored,i samo čekam da me primjete.
Ali,kako će me primjetiti,ako većina ni ne zna kako izgledam?

Najčešće me ne primjećuju, jer me svatko zamišlja po svome.
Za nekog sam torta sa šlagom, za nekog uživanje u prirodi,za druge sam slava i bogatstvo,
a za neke je sreća kad se nekome desi nesreća. Nažalost,postoje i takvi!
Uzgred, određenog prebivališta nemam,lutam svijetom tražeći pristanište.

Rado bih se uselila kod nekog, kucam na sva vrata,ali me ne puštaju uvijek.
Nesreću svi,nekako,odmah prepoznaju,a mene,iz nekog razloga-ne.
Znam, mnogi me sami traže, mnogima sam doslovno ispred nosa, ali najčešće obično
prolaze pored,ne primjećujući me. Ili ne prepoznajući?
Ili,možda me traže na drugom mjestu.

Reći ću vam ovako:čovjeku uvijek nešto nedostaje!
Daj mu odmah sve što on želi- bit će sretan mjesec-dva, poslije se navikne,i počet će ponovno željeti nešto,
da bi ponovno bio potpuno sretan...
Eh,teško je sa vama ljudima...koliko ste besmislica oko mene nagomilali.

Uvijek sam pored vas.
Idem pored i šapućem:"Zaustavi se na tren i pogledaj oko sebe.Evo me,ja-tvoja sreća.
Ali nažalost, malo tko me čuje.
Otkrit ću vam svoju veliku tajnu: vezana sam za vrijeme.
Mene nema u prošlosti-to su samo uspomene.
I u budućnosti mene nema-to su samo slatki snovi.
Uvijek sam u sadašnjosti.

Sada se obraćam vama,ljudima:

Pustite me unutra, umorila sam se lutajući svijetom bez pristaništa.
Sanjam samo o tome da dođem kod nekog i ostanem čitav život s njim.

Bar na tren zaustavite svoje vječito trčanje,
osvrnite se i
odmah ćete me ugledati.

I,ako želite, ispričajte o meni svojim prijateljima.
Neka i oni usliše moj očajnički vapaj.
I tko zna,možda će i da ugledaju...i mene,napokon,primjete!"

Tajlanski box

Muay thai ili tajlandski boks= savršen trening...fizički i mentalno ...!
Nedavno sam ga otkrila pa sam malo istražila njegovu povijest i to otkad je prisutan u Hrvatskoj.

Dakle,to je borilačka vještina. Na prvu djeluje pomalo zastrašujuće. Većini je prva pomisao vjerojatno:
što dalje od toga.Priznajem,i sama sam bila malo skeptična. Nitko ne želi trenirati sport gdje postoji ozbiljna
mogućnost da te pretuku...No,trening je super! Za bolju formu,samoobranu i zabavu u obliku rekreativnog treniranja...
i ne,nije cilj ozlijediti suparnika niti trening izgleda kao gruba tučnjava.

Anyway, to je borilačka vještina nastala kao produkt neprestanih sukoba naroda Thai na putu iz svoje prapostojbine(jugoistok Kine) na područje današnjeg Tajlanda.
Zbog stalnih sukoba s ostalim narodima Indokine postojala je potreba za borilačkom vještinom
koja bi se brzo učila, a istovremeno bila vrlo primjenjiva u gotovo neprestanim sukobima na granicama.
U početku je tajlandski boks bio podučavan kao dio tzv. »ratničkih vještina» u koje su spadali:
mačevanje, rukovanje kopljem, streličarstvo i jahanje.

U Hrvatskoj je ovaj sport prisutan od 1984. godine kada je gosp. Zoran Rebac nakon boravka u Tajlandu donio osnove ovoga krasnog sporta te pokrenuo prvi klub u ondašnjoj državi.
Do danas se razvilo 20 klubova u Hrvatskoj koji se natječu u ovoj ratničkoj vještini.

Od 1993. godine organiziraju se državna prvenstva, a od 1997. godine predstavnici Hrvatske nastupaju na svjetskim i europskim natjecanjima gdje se u velikoj konkurenciji uspješno bore za medalje.

Sve što je potrebno za trening je par boksačkih rukavica, bandaže za ruke i dobra volja.
I to je to.

Dozvoljeni su udarci rukama i nogama - uz uporabu koljena i laktova.
U jednom treningu od sat vremena sagori se oko 500 kcal.
Umjesto aerobika i teretane,ovaj sport donosi više adrenalina i znoja.
To nije gruba tučnjava u kojoj je cilj ozlijediti suparnika.
Kako navodi Tportal, tajlandski boks prije svega izgrađuje cijelo tijelo te stavlja u ravnotežu
fizičke i mentalne sposobnosti pojedinca.
Trening donosi puno znoja, trošenje kalorija i istovremeno izgradnju mišićne mase.

Trening se sastoji od zagrijavanja, razgibavanja, vježbanja tehnike u paru i na vreći...
uglavnom,savršeno je! Za oba spola.