Ovo pismo je napisala Sreća

" Ako čitate ovo pismo - znači da sam vam već stigla.

Imam poprilično godina, ni sama se ne sjećam koliko.
Vjerojatno sam postojala oduvijek.
Svi govore "Sreća,sreća...". Jure u potrazi za mnom, traže,maštaju o meni.
A ja se nigdje nisam ni skrivala.
Uvijek sam pored,i samo čekam da me primjete.
Ali,kako će me primjetiti,ako većina ni ne zna kako izgledam?

Najčešće me ne primjećuju, jer me svatko zamišlja po svome.
Za nekog sam torta sa šlagom, za nekog uživanje u prirodi,za druge sam slava i bogatstvo,
a za neke je sreća kad se nekome desi nesreća. Nažalost,postoje i takvi!
Uzgred, određenog prebivališta nemam,lutam svijetom tražeći pristanište.

Rado bih se uselila kod nekog, kucam na sva vrata,ali me ne puštaju uvijek.
Nesreću svi,nekako,odmah prepoznaju,a mene,iz nekog razloga-ne.
Znam, mnogi me sami traže, mnogima sam doslovno ispred nosa, ali najčešće obično
prolaze pored,ne primjećujući me. Ili ne prepoznajući?
Ili,možda me traže na drugom mjestu.

Reći ću vam ovako:čovjeku uvijek nešto nedostaje!
Daj mu odmah sve što on želi- bit će sretan mjesec-dva, poslije se navikne,i počet će ponovno željeti nešto,
da bi ponovno bio potpuno sretan...
Eh,teško je sa vama ljudima...koliko ste besmislica oko mene nagomilali.

Uvijek sam pored vas.
Idem pored i šapućem:"Zaustavi se na tren i pogledaj oko sebe.Evo me,ja-tvoja sreća.
Ali nažalost, malo tko me čuje.
Otkrit ću vam svoju veliku tajnu: vezana sam za vrijeme.
Mene nema u prošlosti-to su samo uspomene.
I u budućnosti mene nema-to su samo slatki snovi.
Uvijek sam u sadašnjosti.

Sada se obraćam vama,ljudima:

Pustite me unutra, umorila sam se lutajući svijetom bez pristaništa.
Sanjam samo o tome da dođem kod nekog i ostanem čitav život s njim.

Bar na tren zaustavite svoje vječito trčanje,
osvrnite se i
odmah ćete me ugledati.

I,ako želite, ispričajte o meni svojim prijateljima.
Neka i oni usliše moj očajnički vapaj.
I tko zna,možda će i da ugledaju...i mene,napokon,primjete!"