Rođen sam u drugoj polovici prošloga stoljeća, godine 1957., 13. srpnja u Pakracu. Do toga da sam na svijet došao u pakračkoj bolnici došlo je zapravo posve slučajno jer su majku iznenada, u sedmom mjesecu blagoslovljena stanja, uhvatili trudovi dok je bila u posjetu svojim roditeljima u Daruvaru, pa su je hitno prebacili u najbližu zdravstvenu ustanovu. Djetinjstvo sam proveo u Zagrebu dijeleći sudbinu ostalih zagrebačkih mališana, što znači da sam prostor za igru pronalazio u dnevnom boravku prostranog stana u Draškovićevoj ulici ili u skučenim i mračnim dvorištima okolnih zgrada.

Osnovna škola donijela je nove prijatelje, a druženje s nekima od njih nastavljeno je i u gimnaziji. Ostali smo u kontaktu pa i danas, poslije toliko godina, razmijenimo pokoji mail ili se vidimo na proslavama godišnjice mature. Studentski dani bili su, iz današnje perspektive, najljepše razdoblje života. Studij filozofije i komparativne književnosti otvarao je nove i začudne vidike nudeći zadovoljenje intelektualne znatiželje nesazrela mladića. U to studentsko doba, 1979. godine, prijatelj me nagovorio da se zajedno prijavimo na audiciju za spikera Radio Zagreba za koju je saznao u oglasu dnevnih novina. Njemu se nije išlo samom, a meni se nije išlo uopće, ali sam pristao radi njega, pa smo se tamo pojavili u zakazano vrijeme i na moje ogromno iznenađenje, uspješno prošli i primljeni na posao.

Spikirao sam do završetka faksa, a onda prešao u novinarske vode i to najprije u obrazovnom, a od 1990. u informativnom programu gdje su mi dali da pratim rad tek osnovanih stranaka. Tu je došlo do mog prvog doticaja sa SDP-om i Ivicom Račanom. Stranci sam se priključio 1997., a na listi SDP-a izabran sam za zastupnika u Hrvatski sabor na parlamentarnim izborima 2000. Tako sam postao političar što sam, eto, i danas.

Oženjen sam Silvom, nekad također novinarkom, danas communication managerom u velikoj i uglednoj tvrtki. Imamo Doru, najljepšu, najbolju, najslađu djevojčicu od trinaest godina, u koju sam ludo zaljubljen. Trajno patim zbog toga što nemam slobodnog vremena biti s njom onoliko koliko bismo to željeli i ona i ja, ali to je valjda priča svih zaposlenih roditelja. Kada je bilo više vremena, pisao sam kazališne tekstove, a na scenu kazališta „Kerempuh“ u Zagrebu postavljeno ih je pet. Evo naslova: „Domovnica d.d.“, „Ratni profiteri u Hrvata“, „Vježbanje demokracije“, „Pljuska“ i „Sud nebeski“. Svaka je doživjela velik uspjeh i preko stotinu izvedbi. Nadam se da vrijeme pisanja nije zauvijek prošlo i da će mojih susreta s kazališnom publikom biti još.
srijeda, 29.10.2008.

Podrška Vladi

Novi ministri pravosuđa i unutarnjih poslova, Ivan Šimonović i Tomislav Karamarko iznijeli su danas pred Saborom plan svoga budućeg djelovanja. U opisu zatečenog stanja bili su više nego jasni i zapravo su potvrdili ono što SDP već dugo vremena javno govori.

Vlada i premijer Sanader zatražili su potporu svih stranaka u borbi protiv organiziranog kriminala. Tu smo mu potporu dali i dajemo, ali upozoravamo da je cijena za tu potporu – odgovornost i to odgovornost na svim razinama vlasti.

Parlamentarna odgovornost očituje se ne samo u donošenju zakona, nego i u ustavnom položaju parlamenta i njegovoj obavezi da kontrolira rad izvršne vlasti. Tu razinu svoje odgovornosti SDP je pokazivao neprestanim upozoravanjima da je Hrvatska postala nesigurna zemlja, da sada već bivši ministar unutarnjih poslova Berislav Rončević nije bio dorastao zadaći koja je pred njega postavljena i da odgovornost za to snosi predsjednik hrvatske Vlade Ivo Sanader.

Klub HDZ-a u Saboru nije prepoznao tu vrstu svoje odgovornosti, pa su našu raspravu redovito razvodnjavali beskrajnim i zamornim ispravcima navoda, a pokazalo se, nažalost, kako su naši navodi bili točni: sigurnosti u Hrvatskoj nema, Rončevića je trebalo smijeniti ranije zbog potpune nesposobnosti, a Sanader je, braneći ga, pokazao da je odgovornost premijera zamijenio odgovornošću predsjednika HDZ-a.

Dali smo i dajemo potporu Vladi u borbi s organiziranim kriminalom, ali upozoravamo da je ta borba neodvojiva od borbe s korupcijom i to onom najgorom i najopasnijom, korupcijom koja zahvaća same vrhove vlasti. Nećemo se zadovoljiti time da se hapse i osuđuju studenti koji su kupili ispit, a da se ništa ne dogodi tom istom Rončeviću koji je neposrednom pogodbom kupio kamione za MORH i platio ih 15 milijuna kuna više od najnepovoljnije ponude koja je prikupljena u javnom natječaju što ga je taj isti Rončević poništio. Tražimo dakle da ne bude nedodirljivih, da se ispita odgovornost ministra Vukelića za Brodosplit i trojice drugih ministara uključenih u korupcijsku aferu Fonda za privatizaciju. Akcija Maestro pohvatala je pomoćnike, a ministrima, koji su donosili i potpisivali korupcijske privtizacije, nije se dogodilo ništa.

Dali smo i dajemo potporu Vladi u borbi s organiziranim kriminalom, pozdravljamo nove ministre i novog ravnatelja policije, ozbiljno smo shvatili njegovu konstataciju da je polovica načelnika policijskih uprava nesposobno i da su na svoje dužnosti imenovani zbog svojih političkih veza, ali upozoravamo da se to ne događa samo u policiji, nego u svim strukturama državnog aparata. Očekujemo dakle po predsjednika Vlade da odgovornost predsjednika stranke zamijeni odgovornošću premijera i da kriterij podobnosti i stranačke pripadnosti zamijeni kriterijem kvalitete i sposobnosti.

Ukratko, dali smo i dajemo potporu Vladi u borbi s organiziranim kriminalom, ali naglašavamo, to je potpora za rad, a ne za nerad, to je potpora za otkrivanje, a ne za prikrivanje, to je podrška za odgovornost, a ne alibi za neodgovornost.

Vrlo brzo ćemo vidjeti kako će tu našu podršku iskoristiti.

29.10.2008. u 17:40 • 11 KomentaraPrint#
srijeda, 22.10.2008.

Odgovornost premijera Sanadera

U Saboru traje rasprava o odgovornosti predsjednika Vlade g. Ive Sanadera. Premijera na raspravi nema. On je doduše već izjavio da ga ne zanima što govori Zoran Milanović, kao što ga ne zanima ni to što Zoran Milanović govori u ime SDP-a, kao što ga ne zanima ni to što SDP govori u ime 780 tisuća građana koji su na zadnjim izborima glasali za našu stranku. Premijer je i danas u Sabornici rekao da se on osjeća odgovornim samo onima koji su za njega glasali i time jasno poručio da nije niti se osjeća premijerom svih građana bez obzira na to kojoj su stranci na izborima povjerili svoj glas. Premijer dakle uopće ne razumije što je to premijerska odgovornost i da je ta odgovornost bitno različita od odgovornosti predsjednika stranke, a kako to još i javno priznaje, on je samoga sebe jednostavno označio kao osobu nedostojnu za funkciju koju obavlja.

Hrvatska je postala mjesto opasno za život. Mafija nikada nije bila jača ni bezobzirnija, a korupcija ne samo da dotiče same vrhove vlasti, nego postaje sustavom vladanja. Prije pola godine SDP je upozorio na ovu opasnost i zatražio raspravu o stanju sigurnosti u zemlji. Šest je mjeseci trebalo Luki Bebiću da tu točku konačno stavi na dnevni red, a kad je rasprava završila, parlamentarna većina je usvojila zaključak da je sigurnost u Hrvatskoj na visokoj razini, a premijer Sanader je čvrsto stao iza svog ministra unutarnjih poslova Berislava Rončevića tvrdeći da on izvrsno obavlja svoj ministarski posao. Samo tjedan dana kasnije, nakon ubojstva Ivane Hodak, smijenio je tog genijalnog ministra na čiju nesposobnost smo ga argumentirano upozoravali šest mjeseci ranije. Da nas je na vrijeme poslušao, da ga je zanimalo što SDP govori, da je Rončevića smijenio prije pola godine, nesretna Ivana možda bi danas bila živa. Nije to učinio i u tome leži njegova odgovornost.

Kad je o Rončeviću riječ, sjetimo se da je to onaj isti koji je potkraj 2004. kao ministar obrane nabavio kamione za MORH i te kamione u neposrednoj pogodbi platio 16 milijuna kuna više od najpovoljnije ponude pribavljene javnim natječajem. O toj korupcijskoj svinjariji istragu je barem deset puta tražio i predsjednik Republike, ali afera nikada nije rasvijetljena. Glavni vojni inspektor general Jozo Miličević tada je ustanovio da je ta nabava bila protuzakonita, ali da se u MORH-u čak 90 posto nabava obavlja neposrednom pogodbom, a ne putem javnog natječaja, a kada je ministar obrane Berislav Rončević dobio nalaz glavnog vojnog inspektora, istog je trena smijenio tog inspektora generala Jozu Miličevića. I dan danas je taj čovjek bez bilo kakvog rasporeda u oružanim snagama. Sanader tada nije zatražio istragu po tom njegovom inspekcijskom izvješću, nego je pristao na smjenu generala i stao iza ministra Rončevića i iza nestalih 14 milijuna kuna. Generalu, ali i svim inspektorima u Hrvatskoj poslana je jasna poruka: napišete li u svojim izvješćima jednu jedinu riječ istine o tome da je vrh ove vlasti povezan s kriminalom i korupcijom, istoga ćete časa biti smijenjeni.

Rončević je dakle ostao ministar obrane, kasnije je čak postavljen za ministra unutarnjih poslova, a nedugo prije nego što je smijenjen kupio je stan. Kupio ga je na kredit i mjesečna rata po tom kreditu iznosi 11 tisuća kuna. Pa otkud bivšem ministru 11 tisuća kuna mjesečno za otpalu toga kredita, osim ako taj kredit ne vraća od onih 16 milijuna kuna nestalih u Ministarstvu obrane.

Premijer Sanader nije dakle na vrijeme smijenio Rončevića niti je zatražio istragu o kamionima, pa se s pravom može zaključiti da je Ivo Sanader i osobno zainteresiran da se ta afera nikada ne razriješi i da nitko nikada ne sazna u čije je sve džepove otišlo 16 milijuna kuna. Eto, o toj odgovornosti govorimo i u ime te odgovornosti tražimo da premijer odstupi.
Predsjednik Vlade dr. Ivo Sanader je nakon ubojstva Ivane Hodak najavio odlučnu borbu protiv mafije i to tako da će se osuđenicima uzimati DNK. On bi mafijašima uzimao DNK umjesto da im uzme imovinu. Njihova moć proističe iz njihova kriminalom stečenog novca i bez toga novca oni bi bili nitko i ništa, obična ulična banda s kojom bi se bilo lako obračunati. Kada je kod promjene Kaznenog zakona, naš zastupnik prof. Ivo Josipović predložio amandman po kojem bi se sva nezakonito stečena imovina mogla oduzeti, Vlada je taj amandman odbila. Amandman je odbio premijer Sanader i time mafijašima ostavio njihov krvavi novac. O toj njegovoj odgovornosti govorimo i u ime te odgovornosti tražimo da odstupi.

Ali, nemojte se čuditi što je Josipovićev amandman odbijen, jer da je slučajno prihvaćen i da se po zakonu može svakome oduzeti sva nezakonito stečena imovina, možda bi nekome palo na pamet da Ivi Sanaderu postavi pitanje kako je on stekao svoju viletinu u kojoj živi u Zagrebu, a to bi, priznajte, bilo vrlo, vrlo neugodno pitanje.

Nakon akcije Maestro, pokupljeni su i pritvoreni pomoćnici u Hrvatskom fondu za privatizaciju, a trojici ministara koji su bili u Upravnom vijeću fonda i koji su donosili i potpisivali odluke o korupcijskog privatizaciji, nije se dogodilo ništa.

Primjera na kojima se može postaviti pitanje Sanaderove odgovornosti ima koliko hoćete i ovaj bi se napis protegnuo preko jako puno stranica kada bih ja sada išao sve nabrajati, ali mislim da bi i ovi ovdje navedeni svakom razumnom čovjeku trebali biti dovoljni da kaže: Sanaderu, odlazi!

22.10.2008. u 17:17 • 11 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.