Rođen sam u drugoj polovici prošloga stoljeća, godine 1957., 13. srpnja u Pakracu. Do toga da sam na svijet došao u pakračkoj bolnici došlo je zapravo posve slučajno jer su majku iznenada, u sedmom mjesecu blagoslovljena stanja, uhvatili trudovi dok je bila u posjetu svojim roditeljima u Daruvaru, pa su je hitno prebacili u najbližu zdravstvenu ustanovu. Djetinjstvo sam proveo u Zagrebu dijeleći sudbinu ostalih zagrebačkih mališana, što znači da sam prostor za igru pronalazio u dnevnom boravku prostranog stana u Draškovićevoj ulici ili u skučenim i mračnim dvorištima okolnih zgrada.

Osnovna škola donijela je nove prijatelje, a druženje s nekima od njih nastavljeno je i u gimnaziji. Ostali smo u kontaktu pa i danas, poslije toliko godina, razmijenimo pokoji mail ili se vidimo na proslavama godišnjice mature. Studentski dani bili su, iz današnje perspektive, najljepše razdoblje života. Studij filozofije i komparativne književnosti otvarao je nove i začudne vidike nudeći zadovoljenje intelektualne znatiželje nesazrela mladića. U to studentsko doba, 1979. godine, prijatelj me nagovorio da se zajedno prijavimo na audiciju za spikera Radio Zagreba za koju je saznao u oglasu dnevnih novina. Njemu se nije išlo samom, a meni se nije išlo uopće, ali sam pristao radi njega, pa smo se tamo pojavili u zakazano vrijeme i na moje ogromno iznenađenje, uspješno prošli i primljeni na posao.

Spikirao sam do završetka faksa, a onda prešao u novinarske vode i to najprije u obrazovnom, a od 1990. u informativnom programu gdje su mi dali da pratim rad tek osnovanih stranaka. Tu je došlo do mog prvog doticaja sa SDP-om i Ivicom Račanom. Stranci sam se priključio 1997., a na listi SDP-a izabran sam za zastupnika u Hrvatski sabor na parlamentarnim izborima 2000. Tako sam postao političar što sam, eto, i danas.

Oženjen sam Silvom, nekad također novinarkom, danas communication managerom u velikoj i uglednoj tvrtki. Imamo Doru, najljepšu, najbolju, najslađu djevojčicu od trinaest godina, u koju sam ludo zaljubljen. Trajno patim zbog toga što nemam slobodnog vremena biti s njom onoliko koliko bismo to željeli i ona i ja, ali to je valjda priča svih zaposlenih roditelja. Kada je bilo više vremena, pisao sam kazališne tekstove, a na scenu kazališta „Kerempuh“ u Zagrebu postavljeno ih je pet. Evo naslova: „Domovnica d.d.“, „Ratni profiteri u Hrvata“, „Vježbanje demokracije“, „Pljuska“ i „Sud nebeski“. Svaka je doživjela velik uspjeh i preko stotinu izvedbi. Nadam se da vrijeme pisanja nije zauvijek prošlo i da će mojih susreta s kazališnom publikom biti još.
ponedjeljak, 29.09.2008.

Ima li predsjednik Republike ista prava kao i novinar?

Novinari su danas na Kamenitim vratima u Zagrebu organizirali mirni prosvjed jer ni nakon gotovo četiri mjeseca nisu pronađeni ni napadači ni naručitelji napada na njihovog kolegu, novinara Duška Miljuša.
Po zamisli organizatora, prosvjed je trebao imati i dimenziju zbog drugih neriješenih slučajeva premlaćivanja, prvenstveno Rađenovića i Galinca, kao i još neriješenog ubojstva Luke Ritza.
Okupilo se tristotinjak novinara, ali i običnih građana koji su na taj način željeli iskazati svoju solidarnost s novinarskom profesijom, ali i demonstrirati nezadovoljstvo traljavim radom policije.

U jednome trenutku se na Kamenitim vratima pojavio i predsjednik Republike Stjepan Mesić, a dio novinara počeo je zviždati i negodovati. Ostao sam zatečen. Iznenadila me takva reakcija dijela kolega novinara. Kažu mi poslije da je Otvoreni radio izvijestio kako se zviždalo ne samo zbog pojave predsjednika Republike nego i zato što su se prosvjedu priključili zastupnici Milanka Opačić, Nenad Stazić i drugi SDP-ovci.

Ne mislim se ovdje opravdavati zbog svog dolaska na prosvjed, ali ću istaći svoje razloge, a ima ih nekoliko.

Prije ulaska u politiku, petnaest sam godina radio kao novinar na Hrvatskome radiju, pa novinarstvo na neki način smatram svojom profesijom, a novinare doživljavam kao kolege. S obzirom da je prosvjed organiziran, između ostalog, i zbog neriješenog slučaja premlaćivanja Igora Rađenovića, otišao sam i zbog toga da Igoru pružim potporu jer smo mi ne samo stranački kolege, nego i dobri prijatelji, koji dijele stavove o čitavom nizu pitanja. I konačno, otišao sam na taj skup kao građanin jer smatram da je moja građanska dužnost podupirati sve one koji svojim djelovanjem nastoje ovu našu zemlju učiniti boljim mjestom za život svih njezinih stanovnika.

Skupu se, točno je, pridružio i jedan broj kolega iz SDP-ova Kluba zastupnika u Saboru. I to smatram samorazumljivim jer je upravo Klub SDP-a tražio da se u Saboru raspravi izvještaj ministra unutarnjih poslova o sigurnosnom stanju u Hrvatskoj i to iz istih onih razloga zbog kojih su novinari organizirali svoj današnji prosvjed. Ta je točka uvrštena u dnevni red, ali još uvijek, ni nakon četiri mjeseca otkad je naš zahtjev upućen u saborsku proceduru, Sabor o tome nije raspravljao jer se predsjednik Hrvatskog sabora g. Luka Bebić koristi svojim poslovničkim pravom pa tu točku neprestano gura sve dublje i dublje u dnevnome redu tekuće sjednice.

A sada i o pojavi predsjednika Republike na tom prosvjednom skupu. Svojim dolaskom, predsjednik je zapravo pokazao svoje solidariziranje s novinarskim prosvjedom i njihovim zahtjevima i umjesto da u tome bude pozdravljen, njemu je dio kolega počeo zviždati i dovikivati kako političare ne trebaju na skupu. Tima koji su zviždali i negodovali, predsjednik je dobacio kako on nije političar, nego državnik, što je točno, jer po svojoj ustavnoj poziciji, ali i po svom ukupnom djelovanju, predsjednik Mesić ne zastupa ovu ili onu političku stranku ili opciju, nego vodi brigu o ukupnom funkcioniranju države.

Mogao im je reći i to da je on doduše predsjednik ali da je i građanin, pa da je u toj svojoj građanskoj funkciji došao podržati skup.

Na skupu je čitan dio Ustava koji govori o jednakosti građana te o temeljnim ljudskim pravima i slobodama. Razglas je bio katastrofalno loš, nije se najbolje čulo, ali mislim da je pročitan i članak 42. koji glasi:

Svakom se priznaje pravo na javno okupljanje i mirni prosvjed u skladu sa zakonom.
Koje li ironije! Svakome, ali ne i predsjedniku Republike! Svakome, ali ne i zastupniku izabranom na izborima!

Neke od kolega i kolegica koji su zviždali poznajem i osobno i znam njihove političke preferencije. Oni zapravo nisu neutralni novinari, nego politički svrstani komentatori koji u svojim napisima neprestano i neumjereno hvale i Sanaderovu vladu i sve njegove ministre bez obzira kakvi su i što rade. Posve je jasno da je to razlog njihova zviždanja predsjedniku Republike. I posve je jasno da su upravo oni, koji su zviždali, u sve svoje izvještaje o prosvjedu, na prvo mjesto stavili to da se predsjedniku zviždalo.

Pitam se je li njima uopće stalo do toga da ova država uistinu postane bolje mjesto za život svakog njezinog građanina, je li njima stalo do Miljuša i Rađenovića, teže li oni uistinu tome da policija konačno počne funkcionirati u čemu bitno mogu pridonijeti i predsjednik Republike i saborski zastupnici ili im je u svemu najvažnije to da su iz svojih političkih razloga izviždali predsjednika i onda od toga napravili vijest.

29.09.2008. u 21:55 • 34 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.