|
|
Pjesan o kvadru
Da kvadar,
k v a d a r,
to je bez svake šale
KVADAR.
Na balkonu se sunčam
Na balkonu se
Sunčam.
Pričvršćen za kuću moje bake,
Betonski, balkonski, balkanski,
Balkon.
Čela leti uokolo,
Pa sleti, (đava ju odnija)
Na čelo.
A cedevita je žuta,
U staklenoj čaši,
Bez slamčice,
I prije svega
Mlaka.
"Nemoj sinko, izgorićeš!"
Na balkonu se
Sunčam.
(Imotski, 2012.)
Postovi:
Otvoren prozor, glazba i tipkovnica recept su za trenutak osvrtanja.
Kao
Andreas
Nešto se izgleda pamti
Svjetionik
Balkon
srijeda, 25.06.2014.
prethodilo je razasuto lišće, nered percipiran kao čudo
uz okus mentola u ustima
(još ih je milijun u vrećici,
hoćeš?)
i koraci koji udaraju ritam stvrdnutom stazom.
lokve
gažene i zaobilažene
uglavnom drveće
i kišobrani.
hoćeš?
da, hoće, a uokolo je, i unutra, mislim, posvuda uostalom, odjednom
toplo.
i kako sad reći
što je to bilo, čijom krivicom, na čiju štetu
jer čujem, nije uredu, samo tako, besmisleno i nepromišljeno –
dva trbušćića negdje u sitnoj nevinoj neusklađenosti
plešu, ple šu
u u u
uslijedilo je razasuto lišće, nered percipiran kao čudo
uz okus mentola u ustima
(malo ih je manje od milijun,
volim te.)
i koraci koji udaraju ritam stvrdnutom stazom.
izbaci sve stvari kroz prozor
nek ih nosi...
(kako koju, što ih već inače odnosi)
život
izbaci ih i ne žali
čak i ovu bilježnicu u koju pišeš
prilično kasno
sjedeći u jedanaestici, okrenuta unazad
kraj vrata
(u kojoj odlaziš od njega)
nju
kad iziđeš baci u vis
neka zaleprša, otvori se nebu
a slova,
nek se prospu
pa nek po njima gaze ljudi
operi oči,
kuglicu po kuglicu,
dobro ih ulašti, da se
sjaje
kao što si to
(sjećaš li se?)
činila s voćem kad si bila
dijete
i prestani žmiriti
Moj zapisnik nije izblijedio,
nije ni malo
štoviše, znam detalje koje prije nisam znala
znam kojeg je oblika njegov zagrljaj, čak i to da je za moje prilike presnažan,
mislim, iskren da, ali nekako čvrst
u svakom slučaju, i to kako hoda,
na koju se stranu koliko naginje, u kojoj mu mjeri poskakuje kosa
(šteta kovrči – još uvijek stojim iza toga)
jednake visine, ne laži, znaš to, uvijek smo bili i uvijek ćemo biti, jednake visine
kako se prisutno javlja na telefon kad god ga ja bezobrazno okrenem
nekad je to razlog zbog kojeg zovem,
tj.
prije više nego sada, ali nije u tome stvar
točno od kolikog su mu značaja ti precizno iscrtani mišići
i kilaža
nisam nikada znala prosuditi
točno je da je pio jamnicu kad ga je boljelo što odlazim
i ja tada nisam vjerovala da odlazim
pa u neku ruku i nisam jer ipak znam i osjećam navedene činjenice
telefoniram na isti način
dobro, priznajem,
otišla sam,
ali zapisnik stoji.
Odluka o odlasku u knjižnicu pala je sama od sebe, a magla u jablanima ispred prozora sasvim je slučajno tome prisustvovala – i eto, prepoznatljiv oblik ideje o daljnjem zbivanju, prepostavljeni slijed, a o mislima ćemo, dakako, na licu mjesta.
Na licu mjesta:
1.
Postoji potreba o podjeli magle:
magla koju vidiš kroz prozor dok ispijaš sadržaj šalice
i ona koja narušava intimu – ušulja se u rukave tvog sivog polukaputa.
2.
Ta druga, snašla me odmah i pratila me tokom ljuljuškave kretnje unaprijed.
3.
Koža mi je pobijelila, izgubila miris, nestala.
4.
Je li bilo moguće bolje prilagoditi kosu?
Možda u stilu zamisli o misli koja će slijediti
ili naprosto u oblik magle?
Ispalo bi da sam se potrudila, budno odlučila sudjelovati u, otprilike dvadesetominutnom, isječku života.
5.
Nogometno je igralište mokro, ravno i blijedozeleno.
6.
Pas je natjerao svog čovjeka da izađu. Je li znao da će mu u nos ući ova brašnasta magla?
7.
Drvored.
8.
Svaki me put začara ta staza između visokih kestenovih stabala
da mi ta sveukupnost više i ne oduzima dah,
osim što to čini pojedinačno.
9.
Recimo sada.
10.
Kući se vraćam minibusom.
Odgovara mi skakutanje malenog plavog vozila.
Strah da će mi se misli nataložiti na dno pameti i ondje zauvijek očvrsnuti
biva otklonjen.
Pronalazim papuče na tepihu. Leže u položaju koji je bio zabilježio moj odlazak i svjedočio mom odsustvu. Postajem svjesna toga da sam neopravdano bila uvjerena u to da postojim samo u jednoj priči, priči s lica mjesta, a ove mi papuče upravo ukazuju na suprotno.
Nebo se zgusnulo
i ne želi više da u njega gledamo.
Lišće se još osvrće, češka požutjelu glavu
plače u crvene dlanove
zar je gotovo?
(Vidi, viša sam od tebe
nisi
jesam
ja mogu nosom dotaknuti tvoje čelo, ti ne možeš
mogu
ne možeš)
Dolazi ranozimski zrak
pitat ćemo ga gdje je spremio naše prve poglede
dobro ćemo se odjenuti
i čeznuti za kožom.
voda u čaši ranojutarnje kave,
suvišeranojutarnje, neželjenoranojutarnje
ili gore
neka se izjasni bljedunjav dan
zelenožuti jablani
ili bilo tko uostalom
i tako me ništa ne dira
zaboravljam na svoje tople ruke
a pogled mi je hladan, krut, eventualno polukrut
jogurt
sjećam se jučerašnje misli
nešto je od nje ostalo
ili se samo tako čini
ja sada zamišljam da ju mislim
naprežem se
omeđujem prazninu
zveket je pretjerivanja
u tim lijepim zaobljenim šaličicama
i nasilno tiktakanje sata
ponekad je tako
i to je sve
Usudit ću se reći
da ovdje nema ništa neobično
ili
da mi je jasno zašto me voliš
i evo, netko se već smješka
našao je kvaku
šumeću tabletu vode svijeta
mehanizam čuda
točno je, ja prodajem maglu
jer i da se nebo dobro protrese
iz njega bi ispali
čavlići
Točkasti su obrazi
najednom ponovo živi
šareni i topli
dajte mi tu stranu tvar
koja ih budi!
(u meni rastapa)
ja ću je promućkati
s balkona svijetu otpuhati
jer
i suviše su često
točkasti obrazi
nepomični.
