Komentari On/Off



Pjesan o kvadru

Da kvadar,
k v a d a r,
to je bez svake šale
KVADAR.


Na balkonu se sunčam

Na balkonu se 
Sunčam.

Pričvršćen za kuću moje bake,
Betonski, balkonski, balkanski,
Balkon.

Čela leti uokolo,
Pa sleti, (đava ju odnija)
Na čelo.

A cedevita je žuta, 
U staklenoj čaši,
Bez slamčice,
I prije svega
Mlaka.

"Nemoj sinko, izgorićeš!"

Na balkonu se
Sunčam.


(Imotski, 2012.)




Postovi:

Otvoren prozor, glazba i tipkovnica recept su za trenutak osvrtanja.
Kao
Andreas
Nešto se izgleda pamti
Svjetionik
Balkon
srijeda, 25.06.2014.

petak, 13.07.2012.

Sunčanje na balkonu


Gdje je točno taj balkon?
Na jugu Hrvatske, oko dva sata vožnje od obale prema unutrašnjosti, u gradiću zvanom Imotski. Točnije, pričvršćen je na kuću moje bake u obližnjem selu.

Osobno sam na njega dospjela uspevši se stepenicama, prošavši bakinu sobu, a potom kroz vrata sa staklenim prozorčićima. Učinilo mi se prikladnim trenutkom da stari narančasti madrac s cvjetnim uzorkom izvučem na topli beton, a potom se uz par pripremnih radnji s radošću u njega zavalim.

Točno je taj slijed okolnosti rezultirao time da upravo na desnu nogu namazujem isuviše masnu kremu za sunčanje. Čudne su te moje noge. Nastavljaju se na moju zdjelicu i uglavnom ništa ne pitaju.
U zadnje vrijeme hit mi je hodati u japankama. Žute su i prugaste. Inače uvijek hodam uokolo u svojim bijelim najkicama s ljubičastim najkom pa japanke u ovo vrijeme sa sobom nose i svojevrsnu simboliku. Simboliku ispijanja hladne cedevite. Ili starog madraca sa cvjetnim uzornom. Ljeta.

Uz ogradu raste vinova loza i zahvalna sam joj na ugođaju koji stvara. Listovi se ocrtavaju na mojoj bljedunjavoj koži dok moje misli lijeno teku. Kako se uopće zovu te životinje koje se glasaju? Zrikavci? Zvrčci? Cvrčci?

Zataknem slušalice u uši i pokrijem lice ručnikom.

Sunčam se. Ustvari ne radim ništa. Puštam vlastitu kožu da se nosi s novonastalom situacijom. Je li potrebna? Tko će znati. Možda je, a možda i nije.
Još nisam sigurna u to godi li mi uopće ova radnja. Ili neradnja.

Otvaram knjigu i u njoj nestajem. Dobri stari Murakami, malo lud, ali dobar.


„Dakle, tvoja baka živi SKORO na moru... Dakle, ne živi na moru.“
„Odjebi.“





| print | # |

ponedjeljak, 09.07.2012.

Ljeto kod bake

Mrak. Zatim boje, svjetlost. Nešto se keće. Ventilator okreće svoju metalnu glavu. Mrak. Osjećam kako zrak struji mojim golim leđima, onda vratom, glavom, pa kako nestaje, ponovno se vraća, glava, vrat, leđa, guzica, noge pa nestane. Mrak.

Ne radi se o tome da sam lijena ustati iz kreveta, nego se jednostavno ne mogu dovinuti smislu te radnje. Zato ostajem i promatram ventilator. Ne volim kad mi puše u oči. One su nježne i mokre, još snene. Evo ga. Mrak. Prolazi. Ponovno otvaram oči.

Vani je sunčano. Polako dižem trup iz ležećeg položaja. Nalaktim se na prozorsku dasku i virim kroz škure. Svjetlost prodire kroz sitne čestice prašine u proredima.

Sivkasta mačka prolazi ispod prozora. Lijeno tapka mekim šapama po vrelom betonu. Sunce osvjetljava tanke niti njezinih brkova. Tiho zažviždim, a ona pogleda u mom smijeru.
Par okruglih staklenih očiju nekoliko trenutaka nepomično zuri u mene, a onda se okrene i nastavi svojim putem.

Srušim se natrag u krevet. Ventilator zuji. Mrak.



| print | # |

Žitarice s grožđicama i neke druge stvari

Jednom sam, kad sam bila mala, pala niz ove izlizane kamene stepenice. Sada opreznije hodam njima.
Odlazim u kuhinju s neodređenim osjećajem gladi.

Mrak je okrenuo dugme za pojačavanje zvuka.
Čujem kako dišem, kako dišu serijske ubojice i lopovi iza zaključanih vrata, prodoran zvuk šljapkanja svojih žutih japanki na pruge.

Palim svjetlo u kuhinji i odlazim do frižidera.

Mlijeko? Može. Žitarice s grožđicama? Svakako.

Susjedov pas laje. Tko zna zašto. Možda jer je vidio mačku ili miša. Izvanzemaljca. Laje jer je pas.

Brzo spremam mlijeko u frižider jer ne želim da sadržaj šalice omekša. Rozi kaže da je prijeko potrebno da pahuljice u mlijeku omekšaju, a meni je to nezamislivo.
Ja svoje jedem brzo i dok mi glavom odjekuju zvukovi hruskanja mislim na njega i na taj njegov suludi, gotovo izopačen, način.

Rozi. Bože, kako ga volim.

Ulijem vode u šalicu, promatram kako se u njoj okreću preostali komadići, a onda ju stavim u sudoper.

Sparno je. Otključavam vrata i izlazim vani na tople betonske kockice. Nogama skidam jednu pa drugu japanku i ostavim ih da nepomično leže označavajući moj posljednji korak. Tu kao da nestajem. Glumim da sam tišina, da u mojoj glavi ne postoji zapisnik.

Tama obavija moje meke mesnate nožice koje su sada robovi iznenadnog poleta. Skakućem uokolo, divljam, krećem se kao životinja, izvodim stoj na rukama, padam, pokušavam ponovo.

Stanem na kamenčić i brzo sjednem na pod trljajući stopalo. Bol nestane. Legnem na pod, a njegova mi se toplina uvuče u kosti.

Promatram zvijezde. Vrište. Ne obaziru se na mene. Pokorni su statisti neke daleke romanse.
Dvoje se u napetosti promatra, oči im se cakle i jedno u drugome zatvaraju krug postojanja. Ljube se, a statisti plješću, plješću. U deliriju se osvrću jedni drugima. I dalje plješću.

Ovdje je sve stalo. Stvarno jest. Stala je čak i ta prokleta želja da vrijeme odjednom stane.

Škaklje me razbarušena kosa koju otpuhujem s lica.

Ja sam promućkani želudac žitarica s grožđicama, poludjelo srce od kretanja i jedna jedina misao – Rozi.





| print | # |

Zagreb - Imotski


Isprva su bile samo te dvije torbe. Bila sam njih silno ponosna. Gledala sam ih kako leže u hodniku našeg stana na četvrtom katu. To su bile moje dvije (samo dvije!) malene buhtlice spremne za polazak.

Onda je mama spremila još jednu. Unutra je stavila role, cedevitu, kraš ekspres i ručnik srednje veličine. Dobro. Pretpostavljam da su i tri torbe uredu.

Tata me odvezao na kolodvor. Došao je u sandalama i prekričavoj košulji. Izgledala je kao da nije njegova ili kao da ju je na brzinu kupio i još se s njom nije imao vremena zbližiti.
Silno je želio nositi sve torbe. Ugrabila sam prvu koja mi se našla pod rukom i odlučno odbijala da mi ju otme.
Promatrala sam njegove blijede ruke i pratila brz hod njegovih lanenih hlača.

Bok mala, pazi na sebe. Tako je rekao taj moj sićušni tata prije nego što sam ušla u autobus.


Mama me nazvala i rekla da pitam nekoga zna li kada autobus stiže u Imotski.
„U Imotski?“
„Da.“
„ Hu, hu. Oko devet ipo ako Bog da.“, rekao je okrečući dlan na kraju dlakave ruke.
„Oko devet ipo kaže.“


Je li u autobusu bilo vruće i naporno? Jest, podosta.
Iza mene sjedili su bučni (po mojoj slobodnoj procjeni) Španjolci. Željeli su znati gdje se može party on the beach u Splitu. Neka im je žena odgovorila. Rekla je da to zna jer ima sina koji tamo izlazi. Iz Splita je. Sa sobom je nosila nešto u vrećici iz Konzuma, a iz kose su joj virile ljubičaste sunčane naočale.
Thank you, thank you rekli su oni.

Kad sam stigla mrak je već bio pao. Tonći je došao po mene i ubacio moje tri torbe u prtljažnik svog bijelog automobila. Energično je krivudao malim kamenim gradom. Rekao je da od kad vozi bio samo u dvije male prometne nesreće. I to ne svojom krivicom. Dakle, netko je njega naguzio.
Kimala sam glavom u znak... nečega. U znak kimanja. Dobar je Tonći.

I na poslijetku zagrljaj mekane bake suznih očiju.
„Srećice!“
„Bako!“

Nakon toga pojela sam iskrižanu pamidoru, tri vete pršuta, kuvano jaje i odbila popiti mliko.

Sjela sam na krevet i razmišljala. Sada je ovo nešto drugo. ZET-ov pokaz ovdje ne vrijedi.
Mislim da je to bio prvi put da sam osjetila strah i tjeskobu što se odvajam od svog doma, svog stana na četvrtom katu, svoje toaletne daske. Zaplakala sam.

Nazvao me Rozi. Dugo smo razgovarali, a onda sam se srušila natrag na krevet.

Uredu je. Sve je uredu. Sutra ću sve dezimficirati, reći baki da imam novog dečka i da se ne brine jer da Gospodin Brat odlično studira, zalijepiti par svojih crteža na zid i učiniti sve potrebne finese da od ovog mjesta napravim kreativno inspirativan prostor.

Da. Sve je uredu. Imotski, moj Imotski, evo me. Došla sam ti.









| print | # |

ponedjeljak, 02.07.2012.

Tata i ja


„Misliš li ti da si star?“
„Jesam, ja sam star ko Grčka.“
„I jesi li tužan zbog toga?“
„Nisam. Prihvaćam starost kao nešto normalno.“
„Stvarno?“
„Da.“

Ne pitam dalje. Dovoljna je činjenica da svog oca svako toliko iznebuha pretresem priprostim dječijim pitanjima, ne želim još i pretjerivati. Zabavlja me činjenica da je gotovo jednako zbunjen i izgubljen kao i ja.
Zašto to činim? Možda je to moj način da na brzinu vratim prisnost među nama.

Smiješno je to kako telefoniramo. On me nazove gotovo uvijek zvučeći pomalo odsutno, kao da je slučajno okrenuo moj broj i rekao Bok mala, šta radiš? uopće ne želeći saznati odgovor. Ništa od mene ne očekuje, uskoči u moju svakodnevicu i potom jednako tako iščezne. Želio bi da ga češće zovem, da idemo na palačinke ili kavu, ali ja sam još previše mlada i ohola, a on suviše melankoličan da bi bio poduzetan. Zato telefoniramo. Nismo još pronašli opravdanje da i to jedno drugom uskratimo.

„Imam novog dečka. Zove se Manuel.“
„Stvarno? A šta je bilo sa starim?“
„Ništa, ne viđamo se više.“
„I šta mama kaže na to?“
„Kaže da je prestar za mene.“
„Slušaj mamu.“
„Dobro.“
„Ajde bok mala, čujemo se.“
„Bok,bok.“



| print | # |

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.