Mrak. Zatim boje, svjetlost. Nešto se keće. Ventilator okreće svoju metalnu glavu. Mrak. Osjećam kako zrak struji mojim golim leđima, onda vratom, glavom, pa kako nestaje, ponovno se vraća, glava, vrat, leđa, guzica, noge pa nestane. Mrak.
Ne radi se o tome da sam lijena ustati iz kreveta, nego se jednostavno ne mogu dovinuti smislu te radnje. Zato ostajem i promatram ventilator. Ne volim kad mi puše u oči. One su nježne i mokre, još snene. Evo ga. Mrak. Prolazi. Ponovno otvaram oči.
Vani je sunčano. Polako dižem trup iz ležećeg položaja. Nalaktim se na prozorsku dasku i virim kroz škure. Svjetlost prodire kroz sitne čestice prašine u proredima.
Sivkasta mačka prolazi ispod prozora. Lijeno tapka mekim šapama po vrelom betonu. Sunce osvjetljava tanke niti njezinih brkova. Tiho zažviždim, a ona pogleda u mom smijeru.
Par okruglih staklenih očiju nekoliko trenutaka nepomično zuri u mene, a onda se okrene i nastavi svojim putem.
Srušim se natrag u krevet. Ventilator zuji. Mrak.
Post je objavljen 09.07.2012. u 20:21 sati.