Isprva su bile samo te dvije torbe. Bila sam njih silno ponosna. Gledala sam ih kako leže u hodniku našeg stana na četvrtom katu. To su bile moje dvije (samo dvije!) malene buhtlice spremne za polazak.
Onda je mama spremila još jednu. Unutra je stavila role, cedevitu, kraš ekspres i ručnik srednje veličine. Dobro. Pretpostavljam da su i tri torbe uredu.
Tata me odvezao na kolodvor. Došao je u sandalama i prekričavoj košulji. Izgledala je kao da nije njegova ili kao da ju je na brzinu kupio i još se s njom nije imao vremena zbližiti.
Silno je želio nositi sve torbe. Ugrabila sam prvu koja mi se našla pod rukom i odlučno odbijala da mi ju otme.
Promatrala sam njegove blijede ruke i pratila brz hod njegovih lanenih hlača.
Bok mala, pazi na sebe. Tako je rekao taj moj sićušni tata prije nego što sam ušla u autobus.
Mama me nazvala i rekla da pitam nekoga zna li kada autobus stiže u Imotski.
„U Imotski?“
„Da.“
„ Hu, hu. Oko devet ipo ako Bog da.“, rekao je okrečući dlan na kraju dlakave ruke.
„Oko devet ipo kaže.“
Je li u autobusu bilo vruće i naporno? Jest, podosta.
Iza mene sjedili su bučni (po mojoj slobodnoj procjeni) Španjolci. Željeli su znati gdje se može party on the beach u Splitu. Neka im je žena odgovorila. Rekla je da to zna jer ima sina koji tamo izlazi. Iz Splita je. Sa sobom je nosila nešto u vrećici iz Konzuma, a iz kose su joj virile ljubičaste sunčane naočale.
Thank you, thank you rekli su oni.
Kad sam stigla mrak je već bio pao. Tonći je došao po mene i ubacio moje tri torbe u prtljažnik svog bijelog automobila. Energično je krivudao malim kamenim gradom. Rekao je da od kad vozi bio samo u dvije male prometne nesreće. I to ne svojom krivicom. Dakle, netko je njega naguzio.
Kimala sam glavom u znak... nečega. U znak kimanja. Dobar je Tonći.
I na poslijetku zagrljaj mekane bake suznih očiju.
„Srećice!“
„Bako!“
Nakon toga pojela sam iskrižanu pamidoru, tri vete pršuta, kuvano jaje i odbila popiti mliko.
Sjela sam na krevet i razmišljala. Sada je ovo nešto drugo. ZET-ov pokaz ovdje ne vrijedi.
Mislim da je to bio prvi put da sam osjetila strah i tjeskobu što se odvajam od svog doma, svog stana na četvrtom katu, svoje toaletne daske. Zaplakala sam.
Nazvao me Rozi. Dugo smo razgovarali, a onda sam se srušila natrag na krevet.
Uredu je. Sve je uredu. Sutra ću sve dezimficirati, reći baki da imam novog dečka i da se ne brine jer da Gospodin Brat odlično studira, zalijepiti par svojih crteža na zid i učiniti sve potrebne finese da od ovog mjesta napravim kreativno inspirativan prostor.
Da. Sve je uredu. Imotski, moj Imotski, evo me. Došla sam ti.
Post je objavljen 09.07.2012. u 12:23 sati.