Gdje je točno taj balkon?
Na jugu Hrvatske, oko dva sata vožnje od obale prema unutrašnjosti, u gradiću zvanom Imotski. Točnije, pričvršćen je na kuću moje bake u obližnjem selu.
Osobno sam na njega dospjela uspevši se stepenicama, prošavši bakinu sobu, a potom kroz vrata sa staklenim prozorčićima. Učinilo mi se prikladnim trenutkom da stari narančasti madrac s cvjetnim uzorkom izvučem na topli beton, a potom se uz par pripremnih radnji s radošću u njega zavalim.
Točno je taj slijed okolnosti rezultirao time da upravo na desnu nogu namazujem isuviše masnu kremu za sunčanje. Čudne su te moje noge. Nastavljaju se na moju zdjelicu i uglavnom ništa ne pitaju.
U zadnje vrijeme hit mi je hodati u japankama. Žute su i prugaste. Inače uvijek hodam uokolo u svojim bijelim najkicama s ljubičastim najkom pa japanke u ovo vrijeme sa sobom nose i svojevrsnu simboliku. Simboliku ispijanja hladne cedevite. Ili starog madraca sa cvjetnim uzornom. Ljeta.
Uz ogradu raste vinova loza i zahvalna sam joj na ugođaju koji stvara. Listovi se ocrtavaju na mojoj bljedunjavoj koži dok moje misli lijeno teku. Kako se uopće zovu te životinje koje se glasaju? Zrikavci? Zvrčci? Cvrčci?
Zataknem slušalice u uši i pokrijem lice ručnikom.
Sunčam se. Ustvari ne radim ništa. Puštam vlastitu kožu da se nosi s novonastalom situacijom. Je li potrebna? Tko će znati. Možda je, a možda i nije.
Još nisam sigurna u to godi li mi uopće ova radnja. Ili neradnja.
Otvaram knjigu i u njoj nestajem. Dobri stari Murakami, malo lud, ali dobar.
„Dakle, tvoja baka živi SKORO na moru... Dakle, ne živi na moru.“
„Odjebi.“
Post je objavljen 13.07.2012. u 16:23 sati.