Službeni put
Svatko bi od nas trebao biti bedem prema pohlepi i korupciji, katkad nam progovori savjest, obično dosađujući u trenucima sanjarenja. Mi smo skloni razmišljati o tome kako smo propustili mnogo toga u životu, da smo premalo toga dobili, vidjeli, doživjeli … da je život negdje drugdje, bla, bla , bla … Na taj način opravdavamo još jedan odlazak daleko od zbivanja oko nas, i šaljemo glavninu moždanih aktivnosti na službeni put u bolju prošlost. Međutim, iako tome putu nedostaje začin neizvjesnosti, pa se onda iskemija kakav obmanjujući surogat, i tu se može dobro zaglaviti i povratak prate razne komplikacije i iskušenja … U tom smislu se i desila jedna priča, ispričana u predrecesijsko doba, i bila je donekle zapažena u jednom uskom krugu, čini mi se, probranije blogerske publike (što je tada krušnim mrvicama ponosa hranilo golubove moje taštine) … no, sumnjam da se još netko toga sjeća, pa sam odlučio da je ponovim u vremenu kad recesija uzima danak u svemu. Možda je upravo vrijeme za još jedan …
SLUŽBENI PUT (1. dio) Sjedio sam u avionu i ispunjavao križaljku. Sigurno se pitate, štovani, kamo sam to putovao. Ovaj put neka to ostane mala tajna, može? Mogu samo reći da je to bio duži put, dakle, radilo se o posjetu drugom kontinentu. Još nikada nisam putovao tako daleko i bio sam ispunjen nekim ugodnim čuvstvima turističkog tipa. Nekoliko puta pred ogledalcem sam se upitao, popravljajući kravatu i vježbajući cool izraz na svom licu, zaboga, kako to da su baš mene poslali na ovo putovanje, jer prije nije bilo šanse ni da odem do Austrije na račun firme. S nešto malo euforije u sebi, prožet dobrim vibracijama, nestrpljivo sam očekivao trenutak kad će stjuardese početi dijeliti šampanjac. Držeći usku čašu u ruci, nazdravljao sam tiho u sebi pilotu i kontroli leta zračne luke u koju ćemo sletjeti za cca 8 sati. Da bih skratio vrijeme, u laptop sam zapisivao svoje dojmove, lagano pjevušeći „aj em flaaaaajin’, aj em flajiiiiiin’ ...“, bit će to dobar materijel za još jedan turbo-kul post na svom blogu. Čovjek koji je sjedio pored mene također je izvadio laptop. Krajičkom oka primjetih da je otvorio neke tablice u excelu i nešto preračunavao. Primjetih da i on, iskrivljujući oči do krajnjih granica, zuri u moj word document. Refleksnim pokretom ruke sklopio sam laptop i mrko ga pogledao. - Ne bojte se, neću prepisivati – reče on s osmjehom – koliko vidim, mi smo dva različita svijeta. Ja radim s brojkama, a vi nešto pišete. Jeste li možda novinar? - Nisam – rekoh ozbiljnim tonom. - A što ste? - Muški primjerak vrste Homo sapiens. Zar se to ne vidi? - Oprostite na znatiželji, ja sam inače menađer, a mi volimo propitivati, ispitivati, ne zamjerite ... – reče pruživši mi ruku. Dok sam mu pružao ruku, nešto me štrecnulo na desnoj strani, ispod rebara. Rekoh mu da putujem u posjetu svojoj teti. On je pričao da često putuje na ovoj relaciji. Hvalio se svojim menađerskim pothvatima, razvojnim projektima, utjecaju u poslovnom svijetu ... - Mi to vrlo lako riješavamo, imamo dobre veze u financijskim krugovima, vrlo brzo možemo reagirati kada se desi povoljna prilika. Kupimo firmu, otpustimo pola zaposlenih i brzo je postavimo na noge ... - O gospode ... – izustih spontano. - Molim? - Ma to je moj religiozni refleks – rekoh – ne osvrćite se. Nego, da vas pitam. A što ako se desi da uprava neke firme ne želi da je kupite? - To nije problem, podmažemo upravu i stvar riješena. - A što ako se desi da nekoga ne možete podmazati? - Ima više mogućnosti, ako postoji netko tko se protivi, prije same operacije pošalju ga na službeni put u inozemstvo, tobože da nešto u inozemstvu napravi za firmu, a oni u miru obave operaciju. Evo, upravo danas putujem da bih dočekao jednog tipa koji se protivio prodaji firme, fingirajući poslovni susret, dobro ga ugostio i obećao bolju poslovnu suradnju. - Koju ste firmu kupili? – upitah prestrašeno. - Luk & Voda d.o.o ... - Jaoooooooooo ... – zavapih, dok me u grlu jako stezalo. Otrčao sam do stjuardese. - Brzo, dajte mi padobran, guši me, moram hitno van na zrak – rekoh unezvjereno. - Zaboga, jeste poludjeli? To nije razlog da iskačete van. Hoćete da zovem doktora? – reče krasotica u letačkoj uniformi s prilično izvježbanom ljubaznošću. - Ne hvala. Ali, molim vas, zaboravio sam zaključati automobil ... - Ni to nije razlog da skačete van .... - Joooj, sjetio sam se - lupih se po čelu - zaboravio sam zatvoriti pastu za zube. - E, to je već nešto drugo – reče dirnuta ovim nesvakidašnjim muškim priznanjem i pruži mi padobran. (nastavit će se) |
Iznad dvanaestog polja
- retrorubrika
Gledala me iz kuta, kao da razočarano kaže: Ima li još nade da me uzmeš u ruke kao nekad? Pomislih, možda ima nade. Zapravo, treba je biti. Pomalo zbunjen uočih da će čovjek prije zanemariti ono što istinski voli i što mu je darovano nego nešto što je tek obična ambicija za nečim što znamo da nismo mi ... Iznad dvanaestog polja slušam kako vrišti od htijenja da bježi kao da je svezan propinje se svom silinom kida zamišljene omče i poveze i bježi za njim odjek kopita juri kroz neke kanjone nedostižno razuzdano divlje lijepo i onda se vine poput pegaza u visine iznad dvanaestog polja taj sound u mojim mladim danima električna gitara bila je medij za prizivanje osjećaja slobode i danas prizivam sličnu seansu u danima kada se propinju neka zatomljena htijenja kada se osvijesti ona čista žudnja za nešto više od uobičajene porcije sivila i cinizma tada je potrebno biti neuhvatljiv nedostupan nepredvidljiv kao mitološko biće da se izbjegnu sve moguće zamke da se ne postane tek dio osedlanog dekora za neopoganska slavlja (Ian Gillan - No easy way) |
Čista srijedaČesto se može čuti da živimo u svijetu nesklada. Nesklad se manifestira kroz razne poremećaje. Svaki dan nas masovni mediji izvijeste da se desio jedan ili više poremećaja npr. u prometu, na burzi, u međuljudskim odnosima, u odnosima među raznim populacijama, u opskrbi energentima, u radu mreže, u okolišu i atmosferi uslijed onečišćenja itd. Postoje poremećaji u ljudskoj fiziologiji što se manifestiraju kao bolest, loše raspoloženje ... Zatim postoje i razni poremećaji u ljudskom ponašanju, poremećaji prilagodbe, poremećaji potrebe što se očituju u opsesivnom zgrtanju moći i dobara itd. Ispada da gdje je čovjek, tu je i poremećaj. Poremećaji su postali naša sveopća furka. Međutim, postoji i stanje suprotno neskladu – harmonija. Pretpostavlja se da je ovaj pojam prvi uveo Pitagora. Harmonija je odraz savršenstva i božanske prisutnosti. Može se izraziti brojevima i glazbom. Vjerovao je da je cijeli univerzum prožet glazbom koju bismo mogli osluškivati kada bi je prekidali intervali tišine. Međutim, sudeći po mnogim velikim glazbenim djelima, očito je osluškivanje bilo moguće i bez osnovnog „sistemskog“ uvjeta kojeg je veliki antički mislilac pretpostavio. Možda kad bismo i mi katkad zastali, stišali vlastitu buku, umirili bezglava nastojanja, ugasili mobitele i pokušali poslušati nešto od onoga što su zabilježili veliki meštri osluškujući u potpunoj tišini svoga bića .... možda bismo bar nakratko uspostavili mir i sklad u sebi. Znam da to nije mnogo, ali od nečega se mora početi, zar ne? (Pietro Mascagni - Intermezzo - zahvaljujem youtube-u) |
PovratakDesila se dvomjesečna pauza u pisanju. I sada mi nedostaje dobar ulet na vlastiti blog. Nakon dužeg izbivanja otključavam vrata svoje virtualne kolibe i mučim se smišljajući riječi dobrodošlice pred zavjesama paučine nad stvarima što su ostale u nepromijenjenom neredu. Ah, da, možda netko odmah naiđe i treba biti spreman. Nekad bih to riješio s malo patetike pomiješane s nešto neodređenog optimizma. hladan kišni dan donosi jesen u obilnim količinama hladni pogledi s jutarnjeg grada zamagljuju moje prozore prema sutra neke misli u meni proturaju defetizam nezajažljivost današnjice ostavlja naizgled dobru ponudu na burzi životnih stilova no premalo je to prostora za sve moje potrebe i ovaj put ću sve odbiti i opet potražiti proljeće Danas to gledam ovako. Zima je i sve je prožeto snježnom bjelinom. Bijela je boja uvijek simbolizirala čistoću, nevinost … Ali i predaju. No, to sada nije bitno. Pokušavam zamisliti grudu snijega. Oblikujem je stiskajući dlanovima. Stojim na nekome brdu i promatram u podnožju pustu dolinu. Ako niz padinu ispustim grudu snijega, hoće li se spuštajući rapidno povećavati i na kraju postati ogromna bijela kugla? Ili će samo skliznuti dolje nepromijenjenih dimenzija? Sve ovisi o trenutnom svojstvu snijega. No, ni to me osobito ne zanima, jer nije bilo predviđeno da se pojavim sa skijaškom opremom. Bitno je da sam probio led i nešto napisao. Ah, da, usput dobro dođe i malo Vivaldijeve Zime, pogotovo stavak Largo. http://www.youtube.com/watch?v=0gtPwoptKKw |
< | veljača, 2010 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |