Često se može čuti da živimo u svijetu nesklada.
Nesklad se manifestira kroz razne poremećaje.
Svaki dan nas masovni mediji izvijeste da se desio jedan ili više poremećaja npr. u prometu, na burzi, u međuljudskim odnosima, u odnosima među raznim populacijama, u opskrbi energentima, u radu mreže, u okolišu i atmosferi uslijed onečišćenja itd.
Postoje poremećaji u ljudskoj fiziologiji što se manifestiraju kao bolest, loše raspoloženje ...
Zatim postoje i razni poremećaji u ljudskom ponašanju, poremećaji prilagodbe, poremećaji potrebe što se očituju u opsesivnom zgrtanju moći i dobara itd.
Ispada da gdje je čovjek, tu je i poremećaj. Poremećaji su postali naša sveopća furka.
Međutim, postoji i stanje suprotno neskladu – harmonija. Pretpostavlja se da je ovaj pojam prvi uveo Pitagora. Harmonija je odraz savršenstva i božanske prisutnosti. Može se izraziti brojevima i glazbom. Vjerovao je da je cijeli univerzum prožet glazbom koju bismo mogli osluškivati kada bi je prekidali intervali tišine. Međutim, sudeći po mnogim velikim glazbenim djelima, očito je osluškivanje bilo moguće i bez osnovnog „sistemskog“ uvjeta kojeg je veliki antički mislilac pretpostavio.
Možda kad bismo i mi katkad zastali, stišali vlastitu buku, umirili bezglava nastojanja, ugasili mobitele i pokušali poslušati nešto od onoga što su zabilježili veliki meštri osluškujući u potpunoj tišini svoga bića .... možda bismo bar nakratko uspostavili mir i sklad u sebi. Znam da to nije mnogo, ali od nečega se mora početi, zar ne?
(Pietro Mascagni - Intermezzo - zahvaljujem youtube-u)
Post je objavljen 17.02.2010. u 09:55 sati.