Gledala me iz kuta, kao da razočarano kaže: Ima li još nade da me uzmeš u ruke kao nekad?
Pomislih, možda ima nade. Zapravo, treba je biti. Pomalo zbunjen uočih da će čovjek prije zanemariti ono što istinski voli i što mu je darovano nego nešto što je tek obična ambicija za nečim što znamo da nismo mi ...
Iznad dvanaestog polja
slušam kako vrišti od htijenja da bježi
kao da je svezan
propinje se svom silinom
kida zamišljene omče i poveze
i bježi
za njim odjek kopita
juri kroz neke kanjone
nedostižno
razuzdano
divlje
lijepo
i onda se vine poput pegaza
u visine iznad dvanaestog polja
taj sound
u mojim mladim danima
električna gitara bila je medij
za prizivanje osjećaja slobode
i danas prizivam sličnu seansu
u danima kada se propinju neka zatomljena htijenja
kada se osvijesti ona čista žudnja
za nešto više od uobičajene porcije
sivila i cinizma
tada je potrebno
biti neuhvatljiv
nedostupan
nepredvidljiv
kao mitološko biće
da se izbjegnu sve moguće zamke
da se ne postane tek dio osedlanog dekora
za neopoganska slavlja
I've been listening
To all the dissention.
I've been listening
To all the pain.
And I feel that no matter
What I do for you,
It's going to come back again.
But I think that I can heal it,
But I think that I can heal it,
I'm a fool, but I think I can heal it
With this song.