Službeni put (4. dio)
(nastavak priče - vidi prethodne postove)
Gledajući je na prostranoj terasi načinjenoj od pruća i lišća, kroz misao mi nejasno prostrujaše neki fragmenti možda najljepše pjesme ikad napisane o ženi (ženo gola, ženo crna … savano sa čistim obzorima, savano što drhtiš pod žarkim milovanjima istočnog vjetra, tam-tame isklesani, tam-tame zategnuti …) senegalskog pjesnika Leopolda Sedara Senghora i na tren mi postade jasno da se takvo nadahnuće može gnijezditi samo na mjestu kojeg se čovječanstvo s nostalgijom sjeća, a to je raj zemaljski. Međutim, zatečen na mjestu za koje bi se moglo reći da mu nevjerojano sliči, nikako se nisam mogao saživjeti s osjećajem pripadnosti. Pripadao sam svijetu gdje, kako kaže Knjiga Postanka, u znoju lica svoga kruh jedemo, dakle, vizu za raj nisam dobio, a stjecajem okolnosti našao sam se ovdje i tu sam privremeno sa statusom ilegalca koji se pod pritiskom savjesti mora vratiti kući, a ne zna kako. Situacija zapetljana kao lijane u najgušćoj džungli. Analizirajući otpočeka svoju situaciju, došao sam do zaključka da sam dospio u raj zahvaljujući tome što nisam jeo plod sa stabla spoznaje dobra i zla, a i kako bih to mogao kad u podneblju iz kojeg sam došao takvo stablo ne raste. Ima bukve, ima hrasta, vite jele i borova k’o u priči … samo pravog stabla nema tamo gdje bi ga trebalo biti. Zato je naivnost moj usud, a moji ideali tek slatkasti plodovi što ih još dječački kradem s trešnje lakovjernosti i samoobmane. I što ću sada s ovom ženom? Desio se neočekivani izraz gostoprimstva o kojem nisam imao jasan stav. Sa sobom sam nosio svu muku jednog svijeta iz kojeg sam došao, svijeta posjedovanja, gdje se čovjek vrednuje po onome što piše na njegovom gruntovnom izvatku i bankovnom računu, svijetu u kojem se gostoprimstvo izražava izvježbanim osmjesima, a ljubaznost je tek vještina što se uči i primjenjuje samo tamo gdje se očekuje korist. Koristoljublje nas odvlači od našeg izvornog jastva i odvodi u usamljenost, izolaciju, depresiju … Ovaj zaboravljeni svijet sadržavao je nešto puno vrijednije, čuvao je pradavni mir u sebi, nešto što možda svatko od nas dobije rođenjem kao prvotni dar prirode, ali to u pravilu ne uspijemo sačuvati i olako mijenjamo za drugačiji odraz našeg bića, dizajn za koji očekujemo da će se dopasti drugima. U ozračju tih misli, nakon što mi je poglavica predstavio svaku ženu ponaosob, učinilo mi se da jedna od njih zrači jednom nijansom mira više nego druge. Njen je glas odražavao taj mir, bio je topao, melodičan, uklapao se savršeno u akustiku ekosustava. Netko se pouzdaje u izraz lica, držanje tijela, ili neku drugu vanjsku manifestaciju kad se nađe u situaciju da procjeni kome se među nepoznatima valja obratiti, ali osobno se više oslanjam na osobine glasa. Preferiram ležernu melodičnost s dobro odmjerenim legatom. Ježim se na naglašeni staccato, a kad mi se pored toga učini netko kao hodajući megafon, šesto (ili čak sedmo?) čulo mi signalizira da se u prvi mah klonim društva takve osobe sve dok i drugi parametri ne budu obrađeni. Kad me poglavica pitao što je presudilo u odabiru, rekao sam da je kriterij bio glas. Prasnuo je u smijeh. Rekao je svim prisutnima što sam rekao i svi su se počeli smijati kao ludi na brašno. Doduše, možda je to bilo i od iscijeđenog soka nekog voća u početnom stadiju fermentacije. - Pogledaj – reče – za ovakvu ženu reći da je njen glas najveći ukras … ma daj, opusti se, slobodno izreci svoje impresije. - Nažalost, ne mogu – rekoh mu – ja dolazim iz svijeta briga u koji se moram vratiti. Svjestan sam da ne mogu računati na ekspresni izgon, a bojim se da svojim boravkom nečime ne poremetim ovaj sklad … - Koji sklad? - Pa ovo mjesto, vi živite slobodno, u skladu s prirodom, a to je rijetka privilegija … - Khm, možda nije sve kako ti se čini ... - Možeš li biti određeniji? - Polako, ima vremena … uživaj dok možeš u, kako ti kažeš, otkrivenom raju, sad je kasno, vrijeme je za počinak. Počeli su se razilaziti, a moja mi “odabranica” dala znak da je slijedim … (nastavit će se) |
Službeni put (3.dio)
(nastavak priče - vidi prethodna dva posta!)
- Ne plači, prijatelju, zaboga, to je samo jedna od parola bez pokrića, parola što inače traju koliko i fasade zgrada, s kojima zajedno blijede u sivilu prozaičnosti ili naprasno budu izbrisane i zamijenjene novim parolama u vremenu promjene. Uostalom, što znači htjeti radnike na sveučilište? To mi nikada nije bilo jasno. Da l’ je to značilo da radnici u plavim kombinezonima doslovno dođu na faks, a profesorima udijelimo kramp ili lopatu u ruke? Doduše, dio tih ideala je već i ostvaren. Zamisli koliko je neobrazovanih i poluobrazovanih tipova postalo menađerima ...– pokušah ga nekako utješiti. - Ali, tamo sam je poljubio ... - Ma koga? - Djevojku iz Tanzanije, studirala je sa mnom. - Joj, oprosti, ja te davim svojim razmišljanjima, a tebe je uhvatila sjeta za davnom ljubavi. Zadivljuje me što ti je ljubav prema ženi emotivni prioritet ... Nego, zašto plačeš? Što se desilo s njom? - Morala se vratiti kući i udati se za onog kome je bila obećana. - Eh jebiga ... pardon ... to je tužno, doista ... a jesi li nakon toga našao osobu s kojom bi mogao izgraditi zajednički život? - Jesam. Sad ću te upoznati ... U prostoriju je ušlo pet ... šest ... sedam ... osam ... devet (!)... devet žena. - Dozvoli da te upoznam sa svojim suprugama – reče poglavica. Sve su bile nasmijane, srdačne, do pojasa odjevene samo u viseći cvjetni aranžman. Dalje od toga se nisam usudio pogledati. Nakon što sam se rukovao sa svakom ponaosob, poglavica mi reče: - Pravila nalažu da se posebno dragom gostu ustupi jedna od žena za vrijeme njegova boravka s nama. Koja ti se najviše sviđa? Rukom mi je dao znak da slobodno odaberem. Progutao sam knedlu. Rekoh mu da sam oženjen, a prilika je da se malo odmorim ... - Ne brini – reče on – niti jedna ne razumije tvoj jezik, a ako i progovori nešto, ti nećeš znati da l’ prigovara nešto ili ne. - A što ako odbijem tu čast? – pokušah izravno. - U tom slučaju to znači veliku uvredu za pleme ... - Ali shvatite, ja imam misiju. Moram se vratiti i spriječiti prodaju poduzeća. To je moj sveti cilj u ovom trenutku. - Ne brini, pomoći ćemo ti da se vratiš, trebat će vremena da ti izgradimo veliki splav. A sada, molim te, odaberi. (nastavit će se) |
Službeni put (2. dio)
- nastavak priče (vidi prethodni post)
(Dozvolite još par napomena uz nastavak ove NF priče (ovo NF sam stavio da ne bude SF, odnosno, priča ima fantastičnih detalja, ali nema dovoljno elementa da bi se mogla proglasiti i znanstveno-fantastičnom, tj. nisam se imao namjeru sporiti sa znanošću, zato predlažem da je svrstamo u žanr naivno-fantastičnih priča. S naivnošću stečenom tijekom odrastanja u zaštićenim nekapitalitičkim uvjetima, uz priče o Tarzanu što su se idealno sljubile s politikom miroljubive aktivne koegzistencije jednog vremena, nije se činilo tako strašno spustiti padobranom u neki od rajskih vrtova trećeg svijeta. Da je bilo drugačije, odabir bi svakako pao na trosjed u dnevnoj sobi.) To je bio slobodni pad. Zašto slobodni? Zato jer sam iskočio slobodnom voljom, i slobodno sam se prepustio sili gravitacije koja se može izraziti formulom G = m×g, gdje je m masa mog tijela, a g akceleracija koja iznosi 9,81 metar u sekundi na kvadrat. Iz odnosa a=v/t i v=s/t, koje ubacimo u formulu F=m×a, tj. F=m×v/t, odnosno, F= m×(s/t)/t, lako se može izračunati t, tj. da ću s 10000 metara visine padati negdje oko 32 sekunde. Sigurno se pitate da li je moguće preživjeti takav pad. Teoretski je moguće ako se ne smrznete pri iskakanju, te ako zadržite dah 25 sekundi i ako se na vrijeme otvori padobran. Kad sam sve izračunao, već sam visio na konopcima 5 metara iznad zemlje, jer kao što obično biva, padobran je zapeo u krošnjama prašume nepoznatog otoka. Da se ne bih osjećao usamljenim u visećoj pat poziciji, pobrinuo se čopor malih majmuna koji su kreštali i skakutali veselo po drveću. Nema evolucijske solidarnosti među primatima, druže Darwine, to ste zaboravili navesti u svojoj teoriji. Zabava, tj. majmunarenje je odjednom prestalo. Sve se stišalo kad su se majmuni povukli na najviše krošnje, kao da su se preplašili nečeg. Haha – grohotom sam im se nasmijao, međutim i ja sam se brzo ouzbiljio jer sam primjetio leoparda ispod sebe kako se sprema na skok. Oblio me hladan znoj, ali totalni krah samopouzdanja spriječila je misao da je Tarzan golim rukama svladao leoparda. Kad je leopard skočio, opalio sam ga iz voleja po njušci i dreknuo „šiiiic, mačketino jedna“ (molim vas, nemojte me tužiti društvu za zaštitu životinja). Iznenađen ovim potezom, leopard se povukao u gusto šipražje. Aaaaaaaaaaa – proderah se kao Tarzan i udarih se rukama par puta u prsa. Kad sam prestao, skupina domorodaca koja se odnekud stvorila već je nekim dugim kukama povlačila konopce padobrana na kojima sam visio. Razveselih se prisustvu pripadnika svoje vrste. Konačno ću biti izbavljen. Hello brothers, haug! – pozdravih ih razdragano. Međutim, nisu baš bili nešto raspoloženi, jedan od njih mi je laganim pritiskom koplja u leđa objasnio u kojem se pravcu moram kretati. Ma dobro, pomislih, možemo preskočiti dobrodošlice, bitno da me nahrane. Sigurno dobro pripremaju ribu na roštilju, a obzirom da je tropskog voća u izobilju, potajno sam se nadao i kakvom voćnom kupu. Može i bez zastavice i kišobrančića. Na moju žalost, od gozbe ništa. Kad smo stigli u njihovo naselje, ubaciše me u kotao pun vode i zapališe vatru. Eto čime se hrane, pomislih razočarano, dok je vatrica lagano pucketala ispod kotla. Razočarenje je lagano prelazilo u inat. Dok je skupina ratnika u transu igrala neki ples oko kotla, osovio sam se na noge, podigao desnicu ruku, stisnuo šaku i poviknuo: - Bolje da me pojedu kanibali, nego da me menađeri učine gladnim! Ovaj povik imao je neočekivan učinak. Svi su se panično razbježali, uzvikujući riječi „mene žder, mene žder“. Jedino je jedan domorodac ostao. Pretpostavljao sam da se radi o poglavici, jer je izašao iz najveće nastambe. Prišao mi je i upitao na hrvatskom: - Odakle si? - Iz Zagreba. Vi poznajte moj jezik? - Da, ja sam studirao u Zagrebu – reče vidno oduševljen. Zagrlio me kao da sam mu objavio otkriće da sam mu rođeni brat. Kasnije smo uz rakove, skakavce, školjke i ribe nastavili razgovor. Objasnio mi je da me nisu imali namjeru skuhati. Na taj način plaše strance koji dolaze s namjerom da ih uvjere kako je za njih bolje ako prodaju otok. Mene-žder je zao duh s kožnom aktovkom i zato su se pripadnici plemena prepali kad sam izrekao riječ „menađer“. Haha, impresioniran sam nazivom „mene-žder“ – rekoh – ma genijalno, jer terminološki bolje pogađa bit. Ispričao sam mu što mi se desilo u avionu. Gledao me suosjećajno, a zatim iznenada upitao: - Izlazi li još Polet? - Ne, već odavno ne izlazi. - A piše li još tamo pored Studentskog centra parola “Hoćemo radnike na Sveučilište” - Ne, ni toga više nema. Briznuo je u plač. (nastavit će se) |
< | ožujak, 2010 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
29 | 30 | 31 |